Rev-2115/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2115/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz K., i M. J. iz K., koje zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u K., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1830/2012-3 od 19. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 1028/11-20 od 1. lipnja 2012., u sjednici održanoj 7. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja I. J. i M. J. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-538/01 te se nalaže tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 37.500,00 kuna, u roku od 15 dana.“

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Prihvaća se prijedlog tužiteljice I. J. te se tužiteljica oslobađa od plaćanja sudske pristojbe od dana podnošenja tužbe 29. 4. 2011. g.“

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

ćinskog suda u Karlovcu

„I. Prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Op broj P-1028/11-20 od 1. lipnja 2012.g., i sudi:

Odbijaju se 1. i 2. tužitelji sa tužbenim zahtjevom, koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-538/01, te se nalaže tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 37.500,00 kuna, u roku od 15 dana.“

„II. Nalaže se 1. i 2. tužiteljima da tuženiku solidarno isplate parnične troškove u iznosu od 47.450,00 kn, u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, preinači presudu suda drugog na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi presudu suda prvog stupnja. Traže trošak sastava revizije.

Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima presuda suda drugog stupnja sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, obzirom da o svim odlučnim činjenicama presude sud drugog stupnja daje valjane, logične i potpune razloge koji se mogu ispitati, a ti su razlozi u skladu sa izvedenim dokazima, sadržajem isprava i zapisnika u spisu, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Tvrdnje tužitelja kojima dovodi u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogle biti uzete u razmatranje od strane ovog suda jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, valja reći da je drugostupanjski sud otklonio i ocijenio sve žalbene navode tužitelja koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu pa nije ostvarena ni bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju ukazuju tužitelji.

Jednako tako nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, imajući u vidu da je pravo ocjene dokaza pridržano za sud prvog stupnja dok je sud drugog stupnja koristeći procesna ovlaštenja iz odredbe čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP preinačio presudu suda prvog stupnja jer je našao da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

Nije povrijeđeno ni pravo na pošteno suđenje tužiteljima koje je propisano odredbom čl. 6. t. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst i 8/99, 14/02), jer je u ovom predmetu postupak u svemu proveden prema odredbama Zakona o parničnom postupku pa nije povrijeđeno načelo nepristranosti i pravičnosti u suđenju.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe po osnovi prava na namirenje iz vrijednosti nekretnina tužitelja na kojima je osnovana hipoteka radi osiguranja novčane tražbine tuženika.

U postupcima koji su prethodili reviziji utvrđeno je:

- da je temeljem Ugovora o založnom pravu od 16. prosinca 1998. (dalje u tekstu; Ugovor) solemniziranog po javnom bilježniku, radi namirenja novčane tražbine, u predmetu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-538/01, tuženik, kao ovrhovoditelj, pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja, kao ovršenika, na nekretninama tužitelja upisanih u zk.ul. 1050 k.o. T. u naravi prizemna stambena zgrada slobodnostojećeg tipa, gospodarska zgrada, dvorište i livada J. sagrađene na kčbr. 347/1,

- da su tužitelji kao ovršenici u ovršnom postupku podnijeli žalbu navodeći da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv njih na temelju Ugovora nakon čega su upućeni na pokretanje ove parnice,

- da je Ugovorom sklopljenim između tuženika kao založnog vjerovnika i tužitelja kao založnih dužnika, osigurana tražbina tuženika iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 7/98 od 16. studenoga 1998. sklopljenog između tuženika kao kreditora i društva K.-G. d.o.o. kao glavnog dužnika na iznos od 100.000,00 DEM sa ugovorenom promjenjivom kamatom od 10% godišnje,

- da je predmet Ugovora o kreditu broj 7/98 od 16. studenoga 1998. bio namjenski kredit za adaptaciju poslovnog prostora i nabavku opreme za građevinarstvo tvrtke K.-G. d.o.o.,

- da je u odnosu na 80% tražbine tuženika iz Ugovora o kreditu broj 7/98 od 16. studenoga 1998. Hrvatska garancijska agencija (dalje u tekstu; HGA) izdala Garanciju od 18. prosinca 1998. broj 1441, time da je ova agencija istovremeno kreditnom dužniku dodijelila i Potporu u visini 3,20% osiguranih tražbina te da je sastavni dio Garancije bio Program za poticanje gospodarskih aktivnosti na područjima od posebnog interesa Republike Hrvatske, kojim je u članku 6. propisana obveza kreditora da će novčane iznose po predračunima i fakturama za robu i usluge za koje se odobrava kredit, izravno doznačiti dobavljačima, a gotovinska isplata kredita moguća je najviše u iznosu od 10% od ukupno odobrenog iznosa kredita,

- da je korisnik kredita podnio zahtjev za isplatu nenamjenskog dijela kredita temeljem troškovnika i računa koje je izdao sam korisnik kredita kao izvođač radova te da je na temelju predmetnog zahtjeva tuženik 28. prosinca 1998. isplatio cjelokupni iznos kredita na žiro račun korisnika kredita zbog čega je HGA 15. siječnja 1999. opozvala Garanciju i Potporu od 18. prosinca 1998. broj 1441.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je tuženik gotovinskom isplatom kredita korisniku, bez pisanog pristanka HGA, postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja propisanog odredbom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) i time sam utjecao na gubitak prava iz Garancije HGA, odnosno onemogućio naplatu svojih potraživanja od garanta zbog čega je ovrhu proglasio nedopuštenom.

Sud drugog stupnja polazi od utvrđenja da je u konkretnom slučaju riječ o sporu po osnovi prava na namirenje iz vrijednosti nekretnina tužitelja na kojima je osnovana hipoteka radi osiguranja tražbine tuženika iz kreditnog odnosa sa tvrtkom K.-G. d.o.o., a ne o sporu između garanta i korisnika garancije, zbog čega je, iako tužitelji nisu glavni dužnici, tuženik temeljem Ugovora o založnom pravu od 16. prosinca 1998. bio ovlašten protiv tužitelja tražiti namirenje svojih dospjelih tražbina iz vrijednosti založenih nekretnina, neovisno o mogućnosti ili nemogućnosti namirenja tražbina iz garancije.

Slijedom toga drugostupanjski sud odbijajući tužbeni zahtjev primjenom čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP ocjenjuje da tuženik, kao založni vjerovnik, čija je tražbina, osim založnim pravom osigurana i garancijom, nije bezuvjetno dužan svoje dospjele nepodmirene tražbine prvenstveno naplatiti iz garancije, već može po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svojih potraživanja najprije iz vrijednosti zaloga ili od garanta ili iz imovine glavnog dužnika ili istodobno iz zaloga, od garanta temeljem garancije i imovine glavnog dužnika.

Neosnovano tužitelji ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava tvrdnjom da je tuženik postupao suprotno pažnji dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina u smislu odredbe čl. 18. ZOO-a. Naime, u situaciji kada je naplata obveze po ugovoru o kreditu osigurana sa više različitih instrumenata osiguranja, dakle, osim založnim pravom i garancijom, to je tuženikovo pravo izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno iz zaloga i dužnikove imovine. Stoga se u slučaju kada je tuženik koristeći pravo izbora odlučio svoje potraživanje namiriti iz vrijednosti založene nekretnine neosnovanim ukazuju navodi tužitelja da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu u izvršavanju svoje obveze time postupio protivno pažnji dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuju tužitelji, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 7. listopada 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.