Rev-1004/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1004/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja S. A. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici B. R. i S. S., odvjetnik iz P., protiv tuženika R.O. T. - O. T. iz U., kojeg zastupa punomoćnik B. D., dipl. pravnik iz U., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 14. prosinca 1989. br. Gž-1037/89-2, kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bujama od 17. listopada 1989, br. P-285/89-19, u sjednici održanoj dana 11. rujna 1990,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Bujama od 17. listopada 1989. godine posl. broj P-285/89-19, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21,673.248 dinara sa kamatama po stopi koju u mjestu ispunjenja plaćaju banke na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene počev od dana 23. studenog 1988. godine do isplate kao i da istom nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3,157.330 dinara sve u roku od 15 dana.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Puli od 14. prosinca 1989. godine posl. br. Gž-1037/89-2, djelomično je odbijena, a djelomično uvažena žalba tuženika i u pogledu dijela odluke o kamatama preinačena navedena prvostepena presuda na način da je prihvaćen zahtjev za platež kamata na glavnicu od 21,673.248 dinara za vrijeme od 7. listopada 1989. godine pa do isplate po stopi koju predstavlja eskontna stopa Narodne banke Jugoslavije uvećana za 20%.

Protiv pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/86, 74/87, 57/89, 20/90, i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava time da predlaže da Vrhovni sud Hrvatske ukine nižestepene presude ili samo drugostepenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje ili da prihvati reviziju i preinači pobijane presude te odbije tužbeni zahtjev.

Reviziju tuženika (pravovremenu, potpunu i dopuštenu) prvostepeni je sud temeljem odredbe člana 390. st. 1. ZPP dostavio tužitelju i javnom tužiocu Hrvatske ali na reviziju nije odgovoreno niti se javni tužilac Hrvatske o reviziji izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama tuženika u postupku pred nižestepenim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i to kako one iz člana 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (član 386. ZPP) tako i one na koje revident izričito ukazuje u reviziji.

Naime, po ocjeni ovog suda pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izloženi razlozi nisu ni međusobno proturječni ni suprotni sadržaju spisa pa se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati. Sama činjenica da je sud utvrđivao i utvrdio neku činjenicu, a zatim je ocijenio da ta okolnost nije odlučna za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, ne može pretpostavljati ostvarenje bitne povrede iz odredbe člana 354. st.

2. toč. 13. ZPP, već jedino može imati utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Također nema proturječnosti između izloženog pravnog stava drugostepenog suda da kod ugovorenog plaćanja avansa kupac nema pravo na kamate i obrazloženja da iz izvedenih dokaza proizlazi da je plaćanje unaprijed jednostrano uvjetovano. Takva proturječnost bi postojala u slučaju da je drugostepeni sud utvrdio da plaćeni iznos koji je platio tužitelj tuženiku predstavlja avans (predujam) i istovremeno utvrdio da taj iznos predstavlja isplaćenu cijenu iz ugovora o prodaji, a to u ovom predmetu nije slučaj.

Neosnovana je i tvrdnja da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe člana 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prvostepeni sud je utvrdio a drugostepeni je sud prihvatio utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj kupio od tuženika automobil time da je cijenu platio unaprijed dana 14. lipnja 1988. godine,

- da je cijena bila garantirana i da je automobil tužitelju isporučen 139 dana od dana uplate cijene,

- da je tuženik kao organizacija udruženog rada prilikom prodaje automobila tužitelju tu prodaju automobila uvjetovao plaćanjem cijene unaprijed,

- da prilikom isporuke vozila tuženik nije priznao odgovarajuće kamate na ranije uplaćeni iznos tužitelju,

- da je nesporno da neobračunate i neisplaćene kamate na unaprijed plaćeni iznos cijene iznose 21,673.248 dinara.

Revident u reviziji ističe tvrdnju da u ovom slučaju nije bila jednostrano uvjetovana isporuka vozila uplatom cijene unaprijed. Takvom tvrdnjom pobijaju se činjenična utvrđenja nižestepenih sudova. Obzirom da se revizija prema odredbi člana 385. st. 3. ZPP ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to ovaj sud nije ni ocjenjivao revizijske navode koji se odnose na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno tvrdnjama revidenta nižestepeni su sudovi pravilno primijenili, na konkretan spor, odredbu člana 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovama poslovanja OOUR-a u oblasti prometa robe i usluga i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstva jugoslavenskog tržišta u toj oblasti ("Službeni list SFRJ", broj 43/76, i 20/84) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka pravnog odnosa stranaka iz kojeg proizlazi i zahtjev tužitelja na platež kamata.

Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi proizlazi da O. čini djela špekulacije između ostalog i kad prodaju robe uvjetuje izričito ili prešutno uplatom unaprijed određene svote novčanih sredstava, pa nakon dostave robe pri konačnom obračunu ne prizna, odnosno ne obračuna kupcu, odgovarajuće kamate na unaprijed uplaćena sredstva.

Spomenutom odredbom, dakle, utvrđuju se pretpostavke potrebne za ostvarenje djela špekulacije, koje međutim ne postoji ako O. koja prodaje robu prizna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćena sredstva, pri čemu je visina kamate određena odredbom st. 3. člana 16. navedenog zakona.

Kamate na unaprijed uplaćena sredstva pripadaju kupcu već zbog same činjenice što su sredstva uplaćena unaprijed za robu koja tek nakon uplate treba biti isporučena pa takovu zakonom utvrđenu obavezu prodavaoca ne može s uspjehom otkloniti ni činjenica da je cijena robe bila garantirana u kom pravcu revident ističe prigovor koji nema podloge u spomenutom zakonu.

Kako su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava priznali tužitelju pravo na kamate u skladu s odredbom člana 16. st. 3. spomenutog zakona i dosudili mu zatraženi novčani iznos srazmjerno dužini vremena korištenja uplaćenih sredstava, a prije isporuke robe, što tuženik nije dovodio u sumnju tokom postupka, trebalo je temeljem odredbe člana 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu što je ovom presudom i učinjeno.

U Zagrebu, 11. rujna 1990.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.