I Kž-1034/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1034/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Ileane Vinja, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv protiv opt. M. R. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. R., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2004. broj K-127/04, po saslušanju zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko, u sjednici održanoj dana 08. prosinca 2004. godine

p r e s u d i o j e :

I/ Prihvaća se djelomično žalba opt. M. R., te se prvostupanjska presuda p r e i n a č u j e u odluci o kazni tako da se opt. M. R., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, zbog kojeg je proglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57.

st. 1. i 2. toč. d/ KZ, o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, u koju kaznu mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. travnja 2004. pa nadalje.

II/ Odbijaju se žalba državnog odvjetnika i u preostalom dijelu žalba opt. M. R. kao neosnovane, te se prvostupanjska presuda, u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, p o t v r đ u j e .

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. srpnja 2003. broj K-168/98, u postupku provedenom u odsutnosti optuženika, opt. M. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, te je po čl. 218. st. 2. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a po čl. 82. st. 2. KZ od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 1.800,00 kn, te je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik oslobođen obveze snašanja troškova kaznenog postupka, koji će biti namireni iz proračunskih sredstava, dok je ošt. P. C. s imovinskopravnim zahtjevom upućen na posebni postupak (list 110-115 u spisu).

I Kž 1034/04-3

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu od 04. svibnja 2004. broj I Kž 888/03-5 odbijene su žalbe državnog odvjetnika i opt. M. R. kao neosnovane, te je navedena prvostupanjska presuda potvrđena (list 141-143 u spisu).

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2004. broj Kv-I-397/04, K- 168/99, dopuštena je obnova navedenog kaznenog postupka provedenog u odsutnosti optuženika (list 149-150 u spisu).

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2004. broj K-127/04, u obnovljenom kaznenom postupku provedenom u optuženikovoj nazočnosti, prijašnja pravomoćna presuda je temeljem čl. 411. st. 3. ZKP djelomično stavljena izvan snage i to glede odluke o kazni, te je opt. M. R. zbog navedenog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2., temeljem čl. 218. st. 2., uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u vezi s onim kaznenim postupkom od 27. travnja 2004. pa nadalje, a po čl. 82. st. 2. KZ od optuženika se oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u svoti od 1.800,00 kn, zatim se po čl. 122. st. 4. ZKP optuženik oslobađa obveze snašanja troškova kaznenog postupka koji će biti namireni iz proračunskih srestava, a ošt. P. C. s imovinskopravnim zahtjevom upućen je na poseban postupak.

Protiv potonje navedene prvostupanjske presude od 30. rujna 2004. broj K-127/04 žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. M. R. po branitelju M. B., odvjetniku iz Z.

Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se ona preinači tako da se optuženika osudi na strožu kaznu.

Optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ta presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači u odluci o kazni, tako da mu se izrekne blaža kazna.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. i 2. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje i ovog državnog odvjetnika obavijestio o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je spise drugostupanjskom sudu uz podnesak od 22. studenog 2004. broj KŽ-DO-1897/04, predlažući da se prihvati žalba Županijskog državnog odvjetništva i u traženom pravcu da se preinači pobijana presuda, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana, znači, da se u preostalom dijelu pobijana presuda potvrdi, pri čemu je ustrajala i na sjednici vijeća drugostupanjskog suda saslušana zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božica Cvjetko.

Do sjednice vijeća drugostupanjskog suda državni odvjetnik, odnosno optuženik, nisu podnijeli odgovore na žalbu protivne strane.

Žalba optuženika djelomično je osnovana i to samo glede odluke o kazni, dok žalba državnog odvjetnika i u preostalom dijelu žalba optuženika nisu osnovane.

I Kž 1034/04-3

Drugostupanjski sud ispitao je po čl. 379. st. 1. ZKP prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i iz osnova iz kojih se u njima pobija, a po službenoj dužnosti ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1., odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako je to predviđeno u toč. 2. st. 2. navedenog čl. 379. ZKP.

Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da bi u pobijanoj presudi postojale one povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1., odnosno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, kako je to predviđeno u toč. 2. st. 1. čl. 379. ZKP.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijane presude koji se odnose na utvrđenje odlučnih činjenica, te ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, odnosno razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge obrane, te kojim razlozima se vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito glede postojanja kaznenog djela i krivnje optuženika, te glede primjene određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo, zato jer je obrazloženje pobijane presude sastavljeno sukladno zahtjevima iz odredbe čl. 359. st. 7. ZKP, a presuda je uslijedila nakon provedenog postupka sukladno odredbama iz čl. 411. ZKP i svim onim odredbama tog Zakona na koje ova odredba smisleno ili izričito upućuje.

Zbog prethodno navedenog, drugostupanjski sud optuženika upućuje iznova na razloge iznijete u obrazloženju prvostupanjske presude glede utvrđenja postojanja kaznenog djela, krivnje optuženika i glede primjene onih odredaba kaznenog zakona koje su primijenjene na optuženika i njegovo djelo.

Na žalbu optuženika:

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj prvostupanjsku presudu pobija navodeći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u tome što je iz provedenih dokaza, a napose iskaza oštećenice E. A., jednu od odlučnih činjenica i to načina uporabe noža, koji da je izvadio i usmjerio prema njoj u predjelu trbuha, zatraživši od nje da mu preda utržak, što je ona odbila, pa da ju je grubo odgurnuo i iz kutije ispod pulta uzeo i prisvojio novac u spomenutom iznosu od 1.800,00 kn, pogrešno utvrđeno, iako da je ova oštećenica tijekom postupka svoj iskaz mijenjala, uslijed čega da je taj iskaz trebao zbog neuvjerljivosti i nelogičnosti, te objektivne nemogućnosti, ocijeniti neistinitim, a nasuprot tome da je trebao povjerovati optuženiku, tj. da je pri počinjenju djela on imao nož za pojasom i to tako da je bio vidljiv, ali da taj nož nije uperio u trbuh ove oštećenice.

Suprotno stajalištu žalitelja, drugostupanjski sud ne nalazi da je u prethodno iznijetom utvrđenju prvostupanjskog suda činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, iskaz oštećenice E. A. prvostupanjski sud je ispravno ocijenio istinitim u svemu, pa i glede načina uporabe noža pri počinjenju djela, jer ga je ocjenjivao sukladno odredbi iz čl. 351. st. 2. ZKP, analizirajući taj dokaz pojedinačno, ali i u svezi s ostalim dokazima i tek na temelju takve ocjene izvodio je zaključak o postojanju ove odlučne činjenice, kako je to i obrazložio (str. 6. odlomak 5. – 10. u presudi). Prema stanju stvari nije se pojavila opravdana sumnja u

I Kž 1034/04-3

vjerodostojnost iskaza ove oštećenice zato jer osim obrane optuženika o tome da nož nije uperio prema njenom trbuhu, nasuprot njenog iskaza nije postojao niti jedan protudokaz koji bi bio izveden tijekom glavne rasprave, a na takav dokaz se ne ukazuje niti u žalbi. Štoviše, u žalbi nema određenih navoda u kojem bi to bitnom dijelu ova oštećenica svoj svjedočki iskaz mijenjala i zbog čega bi njen iskaz bio neuvjerljiv i nelogičan, a također i objektivno nemoguć. Najzad, prema odredbi čl. 369. st. 2. ZKP pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji samo onda ako je sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad sadržaj isprava, zapisnik o izvedenim dokazima ili tehničkim snimkama ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice. Iz ove odredbe kaznenog postupka jasno je da se žalbom presuda može pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja samo ako se to odnosi na utvrđenje odlučnih činjenica. Obilježja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. ostvaruje se, između ostalog, bilo kojom vrstom uporabe kakvog oružja ili opasnog oruđa. Nesporno je da je nož, kakav je kod sebe imao pri počinjenju kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ, hladno oružje i da bi za njegovu uporabu bilo dostatno čak i samo to da je optuženik nož imao za pojasom, tako da je bio vidljiv, kako to on nastoji uvjeriti sud. Nadalje, sadržaj iskaza navedene oštećenice i sadržaj drugih dokaza, između ostalog i isprava, po ocjeni drugostupanjskog suda, iz onih razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj presudi, doista ne dovodi u ozbiljnu sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja ovdje razmatrane odlučne činjenice.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj nalazi u tome što je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane da se tijekom glavne rasprave provede psihijatrijsko vještačenje radi utvrđenja odlučne činjenice ubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja djela, navodeći da bi se ovim dokazom utvrdilo da je on u vrijeme počinjenja djela zbog ovisničke krize od opijata bio u određenom stupnju smanjeno ubrojiv.

Suprotno stajalištu žalitelja, drugostupanjski sud ne nalazi da bi u pobijanoj presudi činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno i to zbog onih razloga koji su navedeni u obrazloženju presude (str. 5. odlomak 6.-9., te str. 6. odlomak 1. i 2., te 11. i 12., kao i str. 7. odlomak 1.-4.). Prema odredbi čl. 369. st. 3. ZKP, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji ako sud kakvu odlučnu činjenicu nije utvrdio. Inače, u pravu je žalitelj kada smatra da je činjenica stupnja ubrojivosti takva činjenica koja se u smislu odredbe čl. 3. st. 2. ZKP uzima odlučnom činjenicom jer o njenom postojanju ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, u predmetnoj stvari odredba čl. 42. KZ. Međutim, prvostupanjski sud je taj dokazni prijedlog obrane s pravom odbio, jer obzirom na postojanje opsežne medicinske dokumentacije za optuženika, koju je ocijenio i dao razloge o njezinoj istinitosti, te njenom značenju (str. 5. odlomak 6.-9., te str. 6. odlomak 1. i 2.). Iz te dokumentacije kao relevantno proizlazi da je optuženik nakon počinjenja predmetno kaznenog djela 16. rujna 1998. (u vezi s drugim kaznenim postupkom) bio u ambulanti Okružnog zatvora u Zagrebu 25. rujna 1998. do 21. listopada 1998., te da je prema otpusnom pismu od 02. listopada 1998. uredujući liječnik ocijenio da je optuženik tada prisvjestan, uredno orijentiran, napet, anksiozan i da negira obmanu ćutila, te da se kod njega ne nalazi aktualnih znakova psihotičnosti, niti suicidalnih ideja i namjera, kao i da je kritičan, s uvidom prema ovisnosti. Ovi podaci nisu prvostupanjskom sudu nalagali da se nad optuženikom provede psihijatrijsko vještačenje radi utvrđenja smanjene ubrojivosti prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela, jer se po čl. 247. ZKP vještačenje određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a po čl. 264.

I Kž 1034/04-3

st. 1. ZKP vještačenje psihijatrijskim pregledom okrivljenika određuje se ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena ubrojivost okrivljenika zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja, a sukladno odredbi iz st. 2. tog članka ovog Zakona prema mišljenju vještaka može se odrediti i dulje promatranje radi utvrđenja ove odlučne činjenice. I po ocjeni drugostupanjskog suda provedeni dokazi tijekom glavne rasprave koja je prethodila pobijanoj presudi, prije svega prethodno iznijeta medicinska dokumentacija iz vremena neposredno nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, nije davala osnove sumnje da je ubrojivost optuženika zbog nekog od navedenih razloga pri počinjenju predmetnog kaznenog djela bila smanjena. Zbog iznijetih razloga glede ove činjenice smanjene ubrojivosti optuženika u pobijanoj presudi činjenično stanje nije niti nepotpuno, a čak niti pogrešno utvrđeno.

Glede odluke o kazni:

S pravom žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, smatrajući da je prestrogo kažnjen, jer da prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri kao olakotne okolnosti nije cijenio priznanje optuženika, njegovo izraženo žaljenje i kajanje, te okolnost da se on uspješno odvikao ovisnosti o opojnim drogama, što doduše ne može dokazati odgovarajućim ispravama, jer se liječio u Španjolskoj, zatim da je bio sudionik Domovinskog rata, dragovoljac u bojni ..., proveo dugo vremena na bojištu, što sve da je trebalo utjecati na izricanje blaže kazne. Pri tome potonje okolnosti ne potkrjepljuje nikakvim dokazima. Najzad, ukazuje da je prije počinjenja predmetnog kaznenog djela samo jednom bio osuđivan i to zbog kaznenog djela krađe, iz čega proizlazi smisao ovog žalbenog navoda da žalitelj smatra kako je ova otegotna okolnost precijenjena.

Drugostupanjski sud smatra da će se svrha kažnjavanja, kako je ona propisana odredbom čl. 50. u vezi čl. 6. KZ, ostvariti i blažom kaznom od one koju je izrekao prvostupanjski sud i to kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, pri čemu nalazi da je otegotna okolnost ranije osuđivanosti, obzirom da je optuženik ranije bio osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ na novčanu kaznu, ali ovo prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Jastrebarskom od 07. travnja 2000., dakle nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, pogrešno uzeta kao otegotna okolnost, a nasuprot tome da one olakotne okolnosti koje su iznijete u pobijanoj presudi, opravdavaju ublažavanje kazne kako to predviđa odredba čl. 57. st. 1. i 2. toč. d/ KZ, koje okolnosti i u svojoj ukupnosti predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti, zbog kojih se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od propisane. Naime, optuženik je oženjen, otac jednog mldb. djeteta starosti šest godina, za čiji odgoj i uzdržavanje je obvezan, da je djelomično priznao počinjenje kaznenog djela i da ima određenih zdravstvenih problema, kao što je to razvidno iz medicinske dokumentacije (list 42, 90-92, te 174-175 u spisu), a također i iz one medicinske dokumentacije koja je prethodno u ovom obrazloženju navedena glede boravka u ambulanti Okružnog zatvora u Zagrebu tijekom 1998., što sve upućuje na to da se optuženik liječi zbog ovisnosti od opijata. Uz naprijed navedene okolnosti još treba dodati i da je od počinjenja kaznenog djela do donošenja ove drugostupanjske odluke proteklo vrijeme od preko šest godina.

Zbog navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio da se optuženikova žalba djelomično prihvati i to glede odluke o kazni, a u preostalom dijelu da se odbije kao neosnovana, te slijedom toga da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na blaže, kako

I Kž 1034/04-3

je to navedeno u točki I/ izreke drugostupanjske odluke, odnosno da se u preostalom dijelu pobijana presuda potvrdi, kako je to navedeno u točki II/ ove drugostupanjske odluke (čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP).

Drugostupanjski sud je prilikom preinačenja odluke o kazni u izrečenu novu kaznu optuženiku po čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru i to od 27. travnja 2004. pa nadalje.

Drugostupanjski sud je slijedom odredbe čl. 382. ZKP, obzirom da je žalba optuženika podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, te o oduzimanju imovinske koristi, ispitao i odluku o oduzimanju imovinske koristi, pri čemu je našao da je ona pravilna, te zasnovana na odredbi čl. 82. st. 2. KZ, što je prvostupanjski sud i obrazložio (str. 8. odlomak 2.), pa se žalitelja iznova upućuje na odgovarajuće razloge prvostupanjskog suda o izricanju ove mjere, to tim više što je žalitelj izričito niti ne pobija.

Na žalbu državnog odvjetnika:

Zbog odluke o kazni:

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, smatrajući da je preblaga i to zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom odabira i odmjeravanja kazne uzeo kao otegotnu okolnost raniju osuđivanost zbog kaznenog djela krađe, da je obrana optuženika o tome da se u Španjolskoj liječio zbog ovisnosti o opojnim drogama, o čemu nije pružio nikakav dokaz, već suprotno, da iz spisa proizlazi da je optuženik iz Španjolske u Hrvatsku deportiran zbog ilegalnog boravka i rada, zatim da žaljenje (pri tome se očito mislilo na priznanje) optuženika nema onu težinu koju je prvostupanjski sud ocijenio, zbog toga jer su dokazi da je on počinitelj predmetnog kaznenog djela bili dovoljno pouzdani i dostatni, da je to priznanje bilo ipak samo djelomično, te da tijekom postupka nije utvrđena optuženikova smanjena ubrojivost, te najzad, da je olakotna okolnost koju je prvostupanjski sud uzeo u obzir kao okolnost zdravstvenih problema nedovoljno utvrđena i određena, jer da u priloženoj medicinskoj dokumentaciji za takvu ocjenu nema uporišta.

Drugostupanjski sud, suprotno stajalištu žalitelja, kao što je to već prethodno obrazloženo glede žalbe optuženika zbog odluke o kazni, ne nalazi da bi se radi ostvarenja svrhe kažnjavanja u smislu čl. 50. u vezi čl. 6. KZ ostvarila izricanjem strože kazne. Pri tome žalitelja upućuje na prethodno iznijete razloge u obrazloženju ove drugostupanjske presude, ukazujući žalitelju još i na okolnost da prvostupanjski sud nije uzimao kao olakotne okolnosti i one okolnosti na koje se ovdje poziva žalitelj, i to da bi se optuženik u Španjolskoj liječio zbog ovisnosti o opijatima, a niti smanjenu ubrojivost optuženika.

Zbog navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio odbiti žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, kako je to navedeno u točki II/ izreke drugostupanjske presude (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 08. prosinca 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 1034/04-3

Aleksandra Holjevac, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.