Gž R-444/2019-2 · Županijski sud u Rijeci

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-444/2019-2

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja N. N. iz O. OIB:..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. i J. j.t.d. iz O., protiv tuženika K. b. c. O. iz O. OIB:.., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20 Pr-391/2018-8 od 26. lipnja 2019. i rješenja istoga suda poslovni broj 20 Pr-391/2018-9 od 26. lipnja 2019, dana 15. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20 Pr-391/2018-8 od 26. lipnja 2019. potvrđuje u dosuđujućem dijelu izreke.

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 20 Pr-391/2018-9 od 26. lipnja 2019. potvrđuje.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime razlike manje isplaćenih plaća novčani iznos od 43.700,83 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, kao i nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, pobliže navedeno izrekom citirane presude.

Rješenjem poslovni broj 20 Pr-391/2018-9 od 26. lipnja 2019. tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 625,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2019. do isplate.

Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda i rješenje preinače, odnosno ukinu, uz obvezu tužitelja na naknadu troška parničnog postupka.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike manje isplaćenih plaća u vremenskom razdoblju prosinac 2013. - listopad 2018. u ukupnom novčanom iznosu od 43.700,83 kn s kamatama.

U provedenom je postupku utvrđeno da je tužitelj u vremenskom razdoblju do 31. ožujka 2018. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijalizanta, a od 1. travnja 2018. kao liječnik specijalist, te da je tuženik u tom razdoblju tužitelju isplatio umanjene plaće na način:

-da od 1.listopada 2013. do 30. studenoga 2013. tužitelju nije plaćao slobodan dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom;

- od 1. prosinca 2013. do utuženja:

-tužitelju nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužitelj odradio;

- tužitelju nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada,

-da je tuženik pogrešno obračunavao naknade plaća na koje je tužitelj imao pravo, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovanima.

I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva tužitelja s navedenih osnova.

Tuženikovi žalbeni navodi u bitnome se svode na tvrdnju da tužitelj nema pravo na kumulaciju predmetnih dodataka kako se to utvrđuje pobijanom presudom.

Suprotno istaknutim žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude i rješenja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

Odredbom čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12,73/13- dalje ZR/09) te čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14 i 127/17-dalje ZR/14) propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Odredbom čl. 51. Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( "Narodne novine" 143/13 i 96/15; dalje KU/13) propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Istovjetnu odredbu sadrži čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji je u primjeni od 1. ožujka 2018. ( "Narodne novine" 29/18; dalje KU/18).

Prema čl. 57. KU/13 propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, koji je u konkretnom slučaju do 31. ožujka 2018. iznosio 16%, a od 1. travnja 2018. iznosi 25%. Istovjetnu odredbu sadrži čl. 55 KU/18.

Člankom 59. KU/13 propisano je da doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% osnovne plaće zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Dodatkom I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva, a koji se primjenjuje od 1. listopada 2015. taj dodatak iznosi 12%. Istovjetno je propisano i odredbom čl. 57. KU/18.

Isto tako, odredbama čl. 60. st. 2. KU/13 propisano je da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodan dan. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj, kada mu Kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz čl. 57., čl. 59., čl. 59a i čl. 60. st. 2. KU/13, tj. čl. 49., čl. 55. i čl. 57. KU/18, zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po navedenim osnovama, budući da tužitelj, i kad radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada.

Stoga su neosnovani žalbeni navodi da tužitelj za prekovremeni rad ima pravo samo na dodatak za prekovremeni rad sukladno odredbi čl. 51. KU/13 tj. čl. 49 KU/18, pri čemu valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela održanoj 9. prosinca 2019. zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: " Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15-dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57 KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59 KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

Nadalje prema čl. 81. ZR/14 (ranije čl. 60. ZR/09) za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema čl. 36. st. 1. KU/13 radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Istovjetno propisuje i odredba čl. 34. KU/18.

Prema članku 59. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12 –dalje: TKU/12) ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a prema stavku 2. istog članka naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.

S obzirom da tužitelju nisu isplaćeni utuženi dodaci, pravilno je prvostupanjski sud, tužitelju dosudio i razliku na ime neisplaćenog dijela naknade plaće u utuženom periodu.

Slijedom navedenog, pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio na ime razlike plaće iznos od 43.700,83 kn te je pravilno na dospjele tražbine po osnovi razlike plaće, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18) dosudio zatezne kamate tekuće nakon nespornog dospijeća do isplate.

Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka prema čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

Pravilno je i na zakonu osnovano i rješenje suda prvog stupnja poslovni broj 20 Pr- 391/2018-9 od 26. lipnja 2019. kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za uručenje i objavu presude održanom 26. lipnja 2019., na koje je zamjenik punomoćnika tužitelja pristupio, te zatražio trošak tog pristupa, koji mu je odmjeren sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i tarifnom broju 9. točki 3. Tarife u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, ukupno 625,00 kn (čl. 154 st. 1. ZPP-a).

Iz ovih je razloga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude, dok se rješenje temelji na odredbi čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, a tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U preostalom dijelu (odbijajući dio izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 15. siječnja 2020.

Sutkinja

Dubravka Butković Brljačić