Kž-312/2015-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 7 Kž-312/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent, kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Dušanke Zastavniković Duplančić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Snježane Lipski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. V., zbog kaznenog djela iz čl. 148 st. 1 i 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja G. K., izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-96/14 od dana 21. siječnja 2015. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 07. travnja 2015. godine,

p r e s u d i o j e

O d b i j a se žalba privatnog tužitelja G. K. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom temeljem čl. 453 toč. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu ZKP/08) oslobođen je od optužbe okrivljeni S. V. zbog kaznenog djela iz čl. 148 st. 2 KZ/11 činjenično opisano izrekom te presude. Temeljem čl. 149 st. 3 ZKP/08 privatni tužitelj G. K. dužan je naknaditi troškove ovog kaznenog postupka iz čl. 145 st. 2 toč. 6 ZKP/08 u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn, koji mu se iznos nalaže uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Nadalje, na temelju čl. 149 st. 3 ZKP/08, a u svezi s čl. 145 st. 2 toč. 7 ZKP/08 privatnom tužitelju G. K. se nalaže naknaditi nužne izdatke okrivljenog, te nužne izdatke i nagradu njegovog branitelja u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem po pravomoćnosti ove presude.

Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio privatni tužitelj G. K. po punomoćnici I. B., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, radi povrede Kaznenog zakona, radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi povrede Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te radi odluke o troškovima postupka, te je u žalbi predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba privatnog tužitelja nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP/08 jer je izreka presude razumljiva, neproturječna i jasna, u presudi su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama. Sadržajno razmatrajući navedene razloge u odnosu na ovaj žalbeni osnov valja zaključiti da se prvostupanjska presuda osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će biti govora u nastavku ove presude.

Također suprotno tvrdnjama žalitelja prvostupanjski je sud činjenično stanje pravilno utvrdio u odnosu na odlučne činjenice kada je utvrdio da okrivljeni S. V. opisanim ponašanjem u optužnom aktu, odnosno u izreci prvostupanjske presude, nije počinio djelo činjenično i pravno opisano izrekom te presude, odnosno djelo sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11. Takvo činjenično stanje utvrdio je sud sa potrebnom sigurnošću na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza, kao i ocjene obrane okrivljenika temeljem koje u postupku pravilno utvrđuje da je dokazano postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u istinitost u članku iznesenih navoda, a ne radi se o situaciji iz čl. 148 st. 4 KZ/11, zbog čega ovdje nema i ne može se govoriti o kaznenom djelu sramoćenja iz čl. 148 st. 2 KZ/11.

Naime, okrivljeni S. V. u obrani poriče počinjenje djela, te između ostalog objašnjava način kako je došlo do objave teksta za koji ga se tereti. Ističe kako nije točno da bi privatni tužitelj G. K. dobio otkaz zbog ovog teksta, već je okrivljenik dobio informaciju iz Agencije u kojoj je tada privatni tužitelj bio zaposlen, tvrdi da su ga zaposlili, ali da u trenutku kada su to učinili nisu znali da je bio član Nadzornog odbora H.-a i da je bio navodno umješan u ono što se po medijima već neko vrijeme nazivalo „seks skandalom“ i „porno skandalom“, te okrivljenik nadalje tvrdi da je dobio informaciju da u Agenciji mahnito traže način kako da mu daju otkaz prije nego što u javnost izađe vijest da je u toj Agenciji zaposlen čovjek koji je pod istragom. Nadalje u obrani okrivljenik ističe da ni u jednom trenutku njegova namjera nije bila niti da privatni tužitelj dobije, a niti da izgubi posao, već tvrdi da je tragom informacije koju je dobio objavio tekst radi informiranja javnosti. Dodaje da je prije pisanja i objave teksta u više navrata pokušao kontaktirati privatnog tužitelja na broj koji je dobio od kolega novinara, ali da telefon kada bi ga zvao je zvonio, nitko se nije javljao. Ističe nadalje da sve informacije koje je u članku objavio crpio je iz ranije objavljenih tekstova u raznim novinama u kojima je našao više od dvadeset tekstova koji su pratili ovu aferu, i to od početaka pa do trenutka kada je Jutarnji list objavio optužnicu u cijelosti, time da napominje, budući je optužnica objavljena u novinama, nije znao, niti je mogao znati da ista nije pravomoćna. Tvrdi da je to znao da bi napisao da se radi o nepravomoćnoj optužnici.

Kada navedenu obranu okrivljenika prvostupanjski sud dovede u vezu sa svim provedenim dokazima, tada pravilno zaključuje da je ista logična, uvjerljiva i podudarna s tim dokazima. Naime, tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je inkriminirane tekstove pisao upravo okrivljeni novinar S. V., da su izdvojeni dijelovi tekstova koji u činjeničnom opisu slijede nakon riječi „napisao“, da su isti sadržajno u tekstovima objavljenim na portalu F. T., što proizlazi kako iz njegove obrane, tako i iz ispisa samih I. stranica portala F. T. na kojima je objavljen članak.

Spornim se ukazuje u ovom postupku da li je inkriminiranim protupravnim radnjama opisanim u izreci pobijane presude okrivljenik počinio terećeno mu kazneno djelo sramoćenja.

Nakon detaljne i sveobuhvatne analize kompletnog dokaznog postupka, kao što je već ranije rečeno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se ovdje ne radi o kaznenom djelu sramoćenja, te je pravilno, s obzirom na navedenu činjenicu, okrivljenika oslobodio od optužbe po čl. 453 toč. 1 ZKP/08.

U odnosu na navode koji su precizirani u činjeničnom opisu kako slijedi:

- zaposlen je ni manje ni više nego kao rukovoditelj službe za financijsko računovodstvene poslove.

- sve to međutim nije ga spriječilo da ponovno potraži posao u nekoj državnoj tvrtki ili agenciji, no još je nevjerojatnije da ga je država, čije odvjetništvo vodi postupak protiv njega, bez problema zaposlila,

- javi se K. na natječaj u agenciju u nastajanju i „posrećilo“ mu se,

- rad u državnim institucijama nije mu stran. Karijeru u njima započeo je još 2001. godine kao savjetnik…G. F. L. J., F. nasljednik, ga je potjerao,… ali se u državne institucije vraća… kao predstojnik famoznog ureda,

- besmislen ured je nakon javnih pritisaka ugašen, ali K. ostaje u sustavu,

pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se ovdje radi o istinitim činjeničnim tvrdnjama jer je u postupku dokazano, i to temeljem iskaza privatnog tužitelja da je točno kako je on, tj. privatni tužitelj u Agenciji za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada bio zaposlen kao rukovoditelj službe za financijsko-računovodstvene poslove, da se javio na natječaj za Agenciju i, između svih prijavljenih kandidata, izabran, te je točno da je 2001. godine bio savjetnik u Ministarstvu, za vrijeme G. F., a za vrijeme ministra L. J. njegov radni odnos je prestao sporazumnim raskidom ugovora o radu te je, prema njegovom iskazu, točna tvrdnja da je bio predstojnik vladinog Ureda, te da je taj Ured prestao postojati, a on je s drugim djelatnicima prebačen u Ministarstvo, dakle ostao je u državnom sustavu.

Prema tome, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se tu radi o istinitim tvrdnjama koje, kada se čitaju zajedno i u ukupnosti opisanoj u članku, imaju značenje negativnih konotacija, te mogu biti podobne škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja. To stoga što je od početka gospodarske krize od 2008. godine pa nadalje u RH stvorena slika u javnosti o višku zaposlenih u državnom sustavu. Stoga pravilno prvostupanjski sud nalazi da u vezi sa naprijed navedenim valja primijeniti odredbu čl. 148 st. 3 KZ/11, a koja propisuje da nema kaznenog djela ako počinitelj dokaže istinitost iznesenih činjeničnih tvrdnji, što smije dokazivati ako tvrdnje iznosi ili pronosi u javnom interesu, a ne postupa pretežito s ciljem da naškodi časti i ugledu drugoga, osobito ako se tvrdnje ne odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe.

Kako je dakle iz naprijed navedenog dokazano da su ove tvrdnje, u odnosu na privatnog tužitelja bile istinite, da se ne radi o osobnim i obiteljskim podacima, odnosno o tvrdnjama koje bi se odnosile na osobni ili privatni život privatnog tužitelja, pravilno prvostupanjski sud nalazi da iznesene tvrdnje su podaci koji se odnose isključivo na poslovnu karijeru privatnog tužitelja, (pa se tako govori o tome gdje je trenutno zaposlen, na koji način se je riješio natječaj) pa pravilno prvostupanjski sud zaključio da u odnosu na navedeno se ne radi o kaznenom dijelu sramoćenja jer ih je očito iznosio u javnom interesu, a ne s ciljem da našteti časti i ugledu privatnog tužitelja.

Što se tiče navoda koji su precizirani kako slijedi:

-„K. je, za one kojima ime tek zvuči poznato, glavni akter kriminalnog pornografskog skandala na H.-u“

- „Iz jedne od najbizarnijih epizoda u povijesti hrvatskih skandala K. je izašao kao optuženik za prijetnje, pa sad njemu prijeti zatvorska kazna. Istraga je, naime, utvrdila da je K. kreirao dvije adrese elektroničke pošte (jednu je nazvao „I. D.“ aludirajući na D., a drugu „D. V.“ sugerirajući da se iza nje krije D. V. J., tadašnji šef

operativnih poslova H.-a), i s njih slao eksplicitne fotografije D. i nepoznatog muškarca. Osim što je utvrđeno da je sporne poruke slao upravo K., ustanovljeno je i da su eksplicitne fotografije snimljene u njegovom stanu te da je nepoznati muškarac na fotografijama zapravo on…“

- Osim što već postoje dokazi da zna raditi na računalu (bar kad je u pitanju otvaranje lažnih profila i slanje prijetećih i ucjenjivačkih mailova s tekstom i pornografskim fotografijama) životopis mu kaže da je diplomirao ekonomiju“

- „vlasnik DORH-ove optužnice“,

pravilno također prvostupanjski sud zaključuje da se radi o navodima za koje je okrivljeni imao razloga i to ozbiljnog postupajući u dobroj vjeri povjerovati u njihovu istinitost. U odnosu na navedeni dio inkriminacije prvostupanjski sud daje detaljne i argumentirane razloge na desetoj stranici obrazloženja prvostupanjske presude u odlomku I, II i III koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žalitelj.

Nadalje, što se tiče navoda:

-„Prema neslužbenim informacijama F., u Agenciji su tek naknadno shvatili koga su zapravo zaposlili i trenutno pokušavaju smisliti način kako da se svog novog šefa financija riješe…“,

valja reći da je u odnosu na te navode okrivljeni informacije dobio upravo od djelatnika same Agencije i izvor informacije nije dužan dati pa i otkriti, pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi o istinitom navodu obrane okrivljenog s jedne strane, jer je logično da je navedenu informaciju okrivljenik mogao dobiti jedino od osobe unutar same Agencije.

Stoga u odnosu na te navode, kao i u odnosu na sve naprijed navedeno, pravilno prvostupanjski sud nalazi kako se ovdje ne može raditi o tome da se primjeni odredba čl. 148 st. 4 prema kojoj nije dopušteno dokazivanje okolnosti iz st. 3 čl. 148 KZ/11, a što se odnosi na dokazivanje istinitosti činjeničnih tvrdnji koje se iznose, odnosno pronose ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je postupajući u dobroj vjeri optuženi povjerovao u istinitost njenih navoda, i to iz razloga što u slučaju kada se činjenična tvrdnja ne iznosi u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupa se pretežito s ciljem da se naškodi časti ili ugledu drugoga. Ovdje konkretno, pravilno prvostupanjski sud nalazi da su tekstovi okrivljenog, koji sadrže inkriminirane navode, pisani u javnom interesu, te pravilno nalazi da okrivljeni nije postupao s pretežitim ciljem škoditi časti ili ugledu privatnog tužitelja.

Za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje žalitelja.

Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka, obrane samog okrivljenika, kao i uvida u pisanu dokumentaciju, dovođenjem svih tih dokaza u vezu, te analizirajući te dokaze kako međusobno, tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu na konačne zaključke koji su izneseni u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj, tj. privatni tužitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda, se u stvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda, posve dostatne, te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika, bolje reći neodgovornosti okrivljenika, te ga je pravilno oslobodio od optužbe.

Stoga je neosnovan prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i prigovor povrede Kaznenog zakona.

Isto tako, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno, nakon što je okrivljenika oslobodio od optužbe, temeljem čl. 149 st. 3 ZKP/08 odlučio da je privatni tužitelj dužan naknaditi troškove kaznenog postupka, te valjano i dostatno obrazlažući iznos dosuđene paušalne svote. Stoga je neosnovan i ovaj žalbeni prigovor.

Zbog navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

Ispitana je pobijana presuda i u smislu odredbe čl. 476 st. 1 toč. 1 i 2 ZKP/08 glede povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a žalba nije osnovana, valjalo je temeljem čl. 482 ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 07. travnja 2015. godine

ZAPISNIČARKA:

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Snježana Lipski, v.r.

Sonja Brešković Balent, v.r.