I Kž-119/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 119/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, mr. Zmajević Branka, Garačić Ane i Klarić- Baranović Senke, kao članova vijeća i više savjetnice Drakulić Milene kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.I., zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 2.KZRH, u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 27. prosinca 1993. br. K-23/93, sjednici održanoj 14. ožujka 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.M.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba opt. K.I., a u povodu te žalbe i po službenoj se dužnosti ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Županijskog suda u Karlovcu oglašen je krivim optuženi K.I. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa, umišljajnim ugrožavanjem javnog prometa iz čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH, te je na temelju čl. 161. st. 2. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Pored kazne optuženiku je na temelju čl. 63. st. 1. OKZRH izrečena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od pet godina.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik putem branitelja, odvjetnika R.M. iz K., s istaknutim žalbenim osnovima bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni i mjeri sigurnosti, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da se preinači i optuženik oslobodi optužbe ili da mu se izrekne daleka blaža kazna, a sigurnosna mjera ukine.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalba je osnovana, a ispitivanjem pobijane presude povodom te žalbe na temelju čl. 366. st. 1. ZKP ovaj je sud uočio postojanje apsolutno bitne postupovne povrede iz toč. 11. st. 1. čl. 354. ZKP, koja se ogleda u nepostojanju razloga o odlučnoj činjenici subjektivnog odnosa optuženika prema osnovnom krivičnom djelu - umišljajnom ugrožavanju javnog prometa iz čl. 156. st. 1. KZRH.

Žalitelj, doduše, i sam uvodno ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ali ga obrazlaže tvrdnjom da je obrazloženje neprihvatljivo i da je ono kontradiktorno iskazima svjedoka, te rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ti navodi ne predstavljaju žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, već zapravo samo prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Postojanje navedene povrede uočio je međutim ovaj sud ispitujući pobijanu presudu povodom optuženikove žalbe, a po službenoj dužnosti.

Utvrđeno je - te nije ni sporno - da je u krvi optuženika u času nezgode bila koncentracija od 0,61 g/kg alkohola, uslijed čega su optuženikove vozačke sposobnosti bile nebitno smanjene.

Glede postojanja uzročne veze između te koncentracije alkohola i nezgode sud navodi da je "upravo ta alkoholiziranost u kombinaciji s optuženikovim shvaćanjem prometa" u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom. Smatra da je optuženik, naišavši u vožnji na žuto svjetlo na raskrižju, zanemario voditi računa o nizu faktora od kojih je trebala ovisiti njegova procjena da li će se zaustaviti ili proći kroz raskrižje - to su udaljenost vozila u trenutku pojave žutog svjetla, brzina kretanja, stanje kolnika, faza trajanja žutog svjetla i prije svega intenzitet prometa, te utvrđuje da je optuženik to sve zanemario upravo zbog svoje alkoholiziranosti, te da je zbog alkoholiziranosti ušao u raskrižje dok je bilo upaljeno žuto svjetlo na semaforu. Uz to pobijana presuda utvrđuje da je optuženik krivo procijenio gdje se nalaze vozila iz suprotnog smjera, zanemarivši činjenicu da se tim vozilima može upaliti zeleno svjetlo i da će onda oni krenuti u raskrižje ne očekujući optuženikovo forsirano skretanje.

Iz navedenog proizlazi da se sud bavi jedino pitanjem uzročne veze između alkoholiziranosti optuženika i načina njegove vožnje, pri čemu ne smatra alkoholiziranost isključivim razlogom nezgode, nego samo konkurentnim, jer govori i o optuženikovom shvaćanju prometnih propisa, o njegovoj krivoj procjeni na kojoj su udaljenosti vozila koja su dolazila iz suprotnog smjera i o optuženikovom zanemarivanju činjenice da se tim vozilima može upaliti zeleno svjetlo i da će oni onda krenuti, a koji bi navodi upućivali na nehatno postupanje optuženika glede kršenja čl. 36. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. U razlozima se pobijane presude, međutim, ne navodi ništa o obliku krivnje u odnosu na ugrožavanje javnog prometa i tim ugrožavanjem izazvanu opasnost za život i tijelo ljudi kao konstitutivne elemente osnovnog kriv. djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 156. st. 1. KZRH, a niti se razlozi pobijane presude bave pitanjem krivnje za težu posljedicu iz st. 2. čl. 161. KZRH, za koju je posljedicu dovoljan i nehat počinitelja. Kako se radi o odlučnim činjenicama, a o kojima uopće nema razloga, što je u ovom slučaju posebno bitno zbog neznatnog prekoračenja dopuštene koncentracije alkohola u krvi vozača, ne mogu se zapravo ispitati žalbeni navodi optuženika kojima se postojanja umišljaja negira, a ni pravna ocjena djela koje je pobijanom presudom kvalificirano kao umišljajni prometni delikt, pa ovo nepostojanje razloga o odlučnim činjenicama predstavlja već navedenu bitnu postupovnu povredu koja nalaže ukidanje presude s takvim nedostatkom i po službenoj dužnosti.

U vezi s tim osnovana je i žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Za sada se naime ne može prihvatiti utvrđenje pobijane presude da je alkoholiziranost optuženika dovela do njegovog kršenja čl. 36. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kada optuženik, ušavši u raskrižje na žuto svjetlo, ne propušta vozila koja dolaze iz suprotnog pravca, već skreće svojim automobilom u lijevo i usprkos toga što je vidio svjetla nailazećih vozila. Za sada se naime ne može isključiti mogućnost da je optuženik tako postupio krivo procijenivši da će proći raskrižje i završiti skretanje u lijevo prije nailaska tih vozila u raskrižje podcijenivši moguću brzinu vožnje tih vozila, a ne stoga što je bio alkoholiziran, a kako to iznosi u obrani i ponavlja u žalbi, zbog čega se za sada ne može sa sigurnošću isključiti prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede brzine vožnje oštećenika odnosno i prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede uzročne veze između već navedenog kršenja čl. 36. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i ugrožavanja javnog prometa uslijed neznatne alkoholiziranosti optuženika, pa o ovim činjenicama treba u ponovnom suđenju ponovno raspravljati.

I Kž 119/94.

Stoga je uvažena i žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U ponovnom suđenju sud će prvog stupnja obratiti veću pozornost utvrđivanju onih činjenica od kojih zavisi subjektivan odnos optuženika prema djelu, provesti će prometno vještačenje kako bi ustanovio brzinu vožnje oštećenika, te na tmelju rezultata tih i svih ostalih dokaza zaključiti o obliku optuženikove krivnje za nezgodu, odnosno u ovisnosti od toga preocijeniti i pravnu kvalifikaciju ovog djela.

Slijedom izloženog valjalo je pobijanu presudu na temelju čl. 377. st. 1. ZKP ukinuti te odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 14. ožujka 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Drakulić Milena, v.r.

Gudelj Milan, v.r.