Legislator Case Law & Legislation
Kzz-12/2015-3 AI generated

Supreme Court dismisses prosecutor's request to overturn traffic violation verdict due to proper legal reasoning.

Case Number Kzz-12/2015-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the Prosecutor's Office's request for protection of legality against a traffic violation verdict. The prosecutor argued that the court improperly used expert findings from a separate civil case and misapplied laws regarding self-inflicted injuries in traffic accidents. The court rejected these claims, affirming that the lower court correctly applied the law and that the expert evidence was relevant to the violation's circumstances.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o sigurnosti prometa na cestama; Prekršajni zakon: The Supreme Court holds that a traffic violation verdict is valid when the court correctly applies statutory provisions regarding abstract danger and self-inflicted injuries, even if expert evidence originates from a related civil proceeding.

Keywords

AI generated
traffic violation legality protection of legality request expert evidence admissibility self-inflicted injury penalty abstract danger principle

Cited Legislation

AI generated
čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
čl. 51. st. 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
čl. 293. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama
čl. 195. st. 1. toč. 10. i 11. Prekršajnog zakona
čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona
i čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona“, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji (…) zahtjev za zaštitu zakonitosti i presudom ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno suđenje pred prvostupanjsko tijelo“.
čl. 43. Prekršajnog zakona
čl. 138. st. 2. toč. 2. i 3. Prekršajnog zakona
čl. 139. Prekršajnog zakona
čl. 220. st. 2. Prekršajnog zakona
čl. 512. Zakona o kaznenom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 12/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. B. zbog prekršaja iz članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine broj 67/08., 48/10. i 74/11.; dalje u tekstu: ZSPC), odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 9. veljače 2015. broj ZPP-DO-14/15, u sjednici održanoj 2. prosinca 2015.,

p r e s u d i o j e :

Obija se zahtjev državnog odvjetnika za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Prekršajnog suda u Kutini od 25. veljače 2014. broj Pp 7.P-115/14 S. B. proglašen je krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 51. stavka 1. ZSPC-a, kažnjivog po članku 51. stavku 5. ZSPC-a u vezi s člankom 293. stavkom 2. ZSPC-a, pa je prema njemu, na temelju članka 43. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13. i 157/13.; dalje u tekstu: PZ), primijenjena opomena, a, na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točaka 2. i 3. u vezi s člankom 139. PZ-a, naloženo mu je naknaditi troškove prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 258,00 kuna.

Protiv ove presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti „zbog povrede iz čl. 195. st. 1. toč. 10. i 11. i čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona“, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji (…) zahtjev za zaštitu zakonitosti i presudom ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno suđenje pred prvostupanjsko tijelo“.

Zahtjev nije osnovan.

Državni odvjetnik u zahtjevu navodi da je „iz zapisnika o žurnom postupku od 25. veljače 2014. vidljivo da (…) osuđenik nije pristupio na raspravu, ali iz rečenog zapisnika proizlazi kao da je ipak dao obranu ostavši pri svom iskazu od 17. siječnja 2013. i još u spis priložio nalaz i mišljenje prometnog vještaka iz parničnog predmeta (…), premda je iz obrazloženja presude vidljivo da je umjesto njega obranu dala braniteljica te predala u spis rečeni nalaz i mišljenje“ te ističe da sudu, „kad je (…) već izvršio uvid u nalaz i mišljenje prometnog vještaka (…), nije moglo promaći da vještak isključuje kako je osuđenik postupio protivno čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama“. Zaključuje „da je obrazloženje presude dijametralno njenoj izreci, da je vještačenje koje je provedeno u drugom, odnosno parničnom postupku korišteno u prekršajnom postupku, te prema tome nije riječ o dokaznoj radnji koja je rezultat provedenog dokaznog postupka u ovom postupku“. Smatra i da je „prekršajni sud primijenio propis koji ne može primijeniti jer je osuđenik osuđen zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj ima ozlijeđenih osoba“, a da je „notorna činjenica da ukoliko je vinovnik prometne nesreće sam ozlijeđen – predstavlja povredu zakona ako mu se to stavlja na teret kao biće izvršenja kažnjive radnje“.

Iz citiranog obrazloženja zahtjeva proizlazilo bi da državni odvjetnik smatra nezakonitim dokazom nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. I. P. koji je izrađen za potrebe parničnog postupka koji se pred Općinskim sudom u Kutini vodio pod brojem P-1182/12 (preslika na listovima 76-81 prekršajnog spisa), a taj nalaz i mišljenje vještaka je braniteljica tada okrivljenog S. B., odvjetnica Nera K., predala u prekršajni spis na ročištu održanom 25. veljače 2014.

Prema odredbi članka 195. stavka 1. točke 10. PZ-a, bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji ako se presuda temelji na dokazu iz članka 90. tog Zakona. Stavkom 2. članka 90. PZ-a propisano je da se sudske odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi), a stavak 2. tog članka određuje da su nezakoniti oni dokazi koji su (1.) pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava: (a) obrane, (b) na dostojanstvo, (c) na ugled i čast te (d) na nepovredivost osobnog i obiteljskog života, kao i oni koji su (2.) pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni tim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.

Prije svega valja istaći da niti iz zapisnika o žurnom postupku od 25. veljače 2014. niti iz obrazloženja presude koja se pobija zahtjevom ne proizlazi da bi prvostupanjski sud tijekom provedenog dokaznog postupka pročitao nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. I. P.: u dokaznom postupku provedenom na tom ročištu ispitan je svjedok A. Š. i pročitana je dokumentacija koja je nabrojana u 7. odlomku na 2. stranici tog zapisnika, a među kojom se ne spominje taj nalaz i mišljenje, dok je u obrazloženju presude (na 3. stranici u 5. odlomku) također nabrojana ista pročitana dokumentacija, ali se niti na tom mjestu ne spominje nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. P..

Prvostupanjski sud, doduše, pri obrazlaganju činjeničnih utvrđenja, spominje i zaključak vještaka dipl. ing. I. P. „da se okrivljenik svojim vozilom u trenutku silaska vozila s kolnika kretao brzinom od 49 km/h“, ali navodi i da „smatra da okrivljenik, bez obzira na činjenicu što se isti kretao u granicama dozvoljene brzine kretanja koja je prometnim pravilom ograničena na 90 km/h, nije prilagodio brzinu kretanja vozila osobinama i stanju ceste, uslijed čega je izazvao prometnu nesreću u kojoj ima ozlijeđenih osoba“ (1. odlomak na 4. stranici pisane presude). Međutim, ovim se dijelom obrazloženja prvostupanjski sud, zapravo, očitovao o navodima braniteljice tada okrivljenog B. koja je na navedenom ročištu izjavila, između ostalog, i „da je mišljenje vještaka kako se okrivljenik predmetne zgode kretao brzinom od 49 km/h“ te u završnom govoru ponovila da smatra da „nije utvrđeno da je okrivljenik ostvario obilježja prekršaja (…), pogotovo temeljem nalaza vještačenja danas priloženog u spis iz kojeg proizlazi da se okrivljenik vozilom kretao unutar granica dozvoljene brzine“ (posljednji odlomak na 2. stranici zapisnika od 25. veljače 2014.). Stoga ovakvo postupanje prvostupanjskog suda, kojim je analizirao i ocijenio obranu i izjave tada okrivljenog S. B. i njegove braniteljice, odvjetnice N. K., predstavlja postupanje sukladno odredbi članka 185. stavka 7. PZ-a koja propisuje sadržaj obrazloženja presude.

Dakle, iz spisa, suprotno tvrdnjama zahtjeva, ne proizlazi da bi prvostupanjski sud pobijanu presudu utemeljio na nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. I. P. koji je izrađen za potrebe drugog, i to parničnog postupka.

Osim toga, iz obrazloženja zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije vidljivo zbog čega državni odvjetnik smatra da bi eventualno korištenje u prekršajnom postupku dokaza koji je izvorno pribavljen u nekom drugom (ovdje parničnom) postupku predstavljalo povredu odredbe članka 195. stavka 1. točke 10. PZ-a, odnosno zašto bi taj dokaz iz drugog postupka bio nezakoniti dokaz u smislu odredaba članka 90. PZ-a. Naime, niti jedna od odredaba PZ-a ne predviđa izrijekom nezakonitost takvog dokaza, pa se očigledno ne radi o dokazu koji bi bio nezakonit u smislu članka 90. stavka 2. točke 2. PZ-a. Također, s obzirom na činjenicu da je taj nalaz i mišljenje u spis predala upravo braniteljica tada okrivljenog B. i pritom se pozvala na zaključak tog vještaka, ne može biti govora niti o povredi nekog Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenog prava obrane (a očigledno niti povredi nekog tim propisima zajamčenog prava na dostojanstvo, na ugled i čast ili na nepovredivost osobnog i obiteljskog života), pa se ne radi niti o nezakonitom dokazu u smislu stavka 2. točke 1. PZ-a.

Zbog toga Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da bi prvostupanjski sud, čak i da je pobijanu odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. I. P. kojega nije pročitao u dokaznom postupku, eventualno počinio povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 179. stavka 5. PZ-a (prema kojoj „sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi, savjesno cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te će na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“), ali na takvu povredu zakona se državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ne poziva, pa o njoj, s obzirom na odredbu članka 511. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08) koji se u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom članka 220. stavka 2. PZ-a, nije dopušteno odlučivati.

Tvrdnja iz zahtjeva da je „obrazloženje [pobijane] presude dijametralno njenoj izreci“ ničim nije obrazložena, a Vrhovni sud Republike Hrvatske ne nalazi da bi izreka pobijane presude bila proturječna razlozima presude, pa tom presudom nije počinjen niti taj oblik istaknute povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. PZ-a.

Konačno, pobijanom presudom nije počinjena niti povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 4. PZ-a koju u zahtjevu ističe državni odvjetnik. Naime, stavkom 1. članka 51. ZSPC-a (koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog prekršaja) propisano je da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Prema stavku 5. tog članka, novčanom kaznom u iznosu od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač koji brzinu kretanja svog vozila ne prilagodi osobinama i stanju ceste i drugim uvjetima ili ako postupi suprotno odredbama stavka 1. i 2. toga članka. Člankom 293. stavkom 2. istog Zakona propisano je da će se počinitelj prekršaja, ako je prekršajem izazvana prometna nesreća u kojoj ima ozlijeđenih osoba, kazniti kaznom propisanom za taj prekršaj uvećanom za iznos do 2.000,00 kuna.

Člankom 2. stavkom 84. PZ-a pojam „prometne nesreće“ određen je kao „događaj na cesti, izazvan kršenjem prometnih propisa, u kojem je sudjelovalo najmanje jedno vozilo u pokretu i u kojem je najmanje jedna osoba ozlijeđena ili poginula, ili u roku od 30 dana preminula od posljedica te prometne nesreće, ili je izazvana materijalna šteta“, pri čemu je propisano i da „nije prometna nesreća kada je radno vozilo, radni stroj, motokultivator, traktor ili zaprežno vozilo, krećući se po nerazvrstanoj cesti ili pri obavljanju radova u pokretu, sletjelo s nerazvrstane ceste ili se prevrnulo ili udarilo u neku prirodnu prepreku, a pritom ne sudjeluje drugo vozilo ili pješak i kada tim događajem drugoj osobi nije prouzročena šteta“.

Iz formulacije citiranog članka 293. stavka 2. ZSPC-a koja se odnosi na „prometnu nesreću u kojoj ima ozlijeđenih osoba“, posebno kada se ima na umu i dio članka 2. stavka 84. ZSPC-a koji isključenje određenih slučajeva (među kojima nije i predmetni događaj) iz pojma „prometne nesreće“ određuje uz uvjet da „tim događajem drugoj osobi nije prouzročena šteta“ (dakle, ne samo materijalna šteta, nego i ozljeda), jasno proizlazi da primjena članka 293. stavka 2. ZSPC-a nije ograničena samo na događaje u kojima bi ozljedu zadobila osoba koja je različita od počinitelja prekršaja, nego da se ona odnosi i na situaciju kada je ozlijeđen i samo počinitelj prekršaja koji je izazvao prometnu nesreću.

Ovakvo tumačenje imanentno je većini prekršaja kojima se sankcioniraju postupanja protivna propisima koja uzrokuju apstraktnu opasnost za tim prekršajima zaštićeno dobro – ovdje sigurnost prometa na cestama – pa i u situacijama kada konkretna opasnost ili povreda zaštićenog dobra nastupi (samo) za počinitelja prekršaja. U suprotnom bi, primjerice, prekršaj iz članka 163. stavka 8. u vezi s člankom 1. ZSPC-a (nekorištenje sigurnosnog pojasa koje dovodi do apstraktne opasnosti, u pravilu, upravo i samo za počinitelja tog prekršaja), izgubio svoj smisao. Počinjenjem predmetnog prekršaja iz članka 51. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. istog članka ZSPC-a nastupa apstraktna opasnost kako za njegovog počinitelja, tako i za sve ostale osobe koje bi se mogle zateći na mjestu njegovog počinjenja, taj stupanj opasnosti još je viši ako je tim prekršajem izazvana prometna nesreća, dok činjenica da je netko – pa makar i počinitelj tog prekršaja – zadobio ozljedu predstavlja okolnost koja, po volji zakonodavca, opravdava strože kažnjavanje koje je propisano člankom 293. stavkom 2. ZSPC-a. Konačno, da je zakonodavac to strože kažnjavanje htio ograničiti samo na slučajeve kada ozljedu zadobije neka druga osoba, različita od počinitelja prekršaja, to bi izrijekom i naglasio, kako je to učinio propisujući kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak), koje čini onaj sudionik u cestovnom prometu koji kršenjem propisa o sigurnosti prometa izazove opasnost za život ili tijelo ljudi, pa zbog toga prouzroči tešku tjelesnu ozljedu druge osobe (a zbog toga je samo za kaznenu, a ne i za prekršajnu odgovornost, kako to državni odvjetnik navodi u zahtjevu, „notorna činjenica da ukoliko je vinovnik prometne nesreće sam ozlijeđen – predstavlja povredu zakona ako mu se to stavlja na teret kao biće izvršenja kažnjive radnje“).

Slijedom iznesenog, budući da je S. B. pobijanom presudom proglašen krivim što je predmetne zgode „nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila osobinama i stanju ceste i izgubio nadzor nad vozilom i sletio u zapadni putni odvodni kanal, a na vozilu je nastala materijalna šteta, dok je vozač S. B. zadobio lake tjelesne ozljede“, valja zaključiti da ovaj dio činjeničnog opisa radnje prekršaja sadrži jasno određeno postupanje osuđenika koje je protivno odredbi članka 51. stavka 1. ZSPC-a, a koje je kažnjivo po stavku 5. članka 51. tog Zakona, te da su navedene i kvalifikatorne okolnosti za koje je člankom 293. stavkom 2. ZSPC-a propisano strože kažnjavanje.

Stoga nije počinjena niti povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 4. PZ-a koju u zahtjevu ističe državni odvjetnik.

S obzirom na sve navedeno, zahtjev državnog odvjetnika nije osnovan, pa je, na temelju članka 220. stavka 2. PZ-a u vezi s člankom 512. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 2. prosinca 2015.

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Dražen Kevrić, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.