Croatian Supreme Court dismisses appeal on promissory note validity and interest calculation errors.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling ordering payment on a promissory note. The defendant argued the note lacked essential elements and failed to specify interest rates, but the court found these claims arbitrary and unsupported by the document's text. Consequently, the court held that the lower court correctly applied substantive law and procedural rules, rejecting the appeal as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedZakon o mjenici; Zakon o parničnom postupku: A promissory note remains valid if it contains an unconditional promise to pay a specific sum, even if issued on a standardized form for a third party; failure to explicitly state interest rates does not negate the obligation to pay contractual interest accrued until maturity.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 499/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. b. d.d. Z., podružnica P., zastupane po Ž. D., odvjetniku u P., protiv tuženika M. Č. iz P., zastupanog po I. D. i V. G., odvjetnicima u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 19. veljače 2003. br. Gž 2/03-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 26. srpnja 2002. br. P 61/02-21, u sjednici održanoj dana 2. veljače 2005.
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
„ Nalaže se tuženiku Č. M. iz P., …, da tužitelju C. B. d.d. Z., P. P. isplati 177.102,43 kn (stosedamdesetsedamtisućastodvijekuneičetrdesettrilipe), sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi od 18% godišnje, počev od 31. svibnja 1999. godine pa do 30. lipnja 2002. godine, a od 01. srpnja 2002. godine pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, da tužitelju naknadi trošak protesta mjenice u iznosu od 2.185,00 kn, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 26.485,03 kn i to sa zakonskom zateznom kamatom po stopi do 15% godišnje počev od 27.srpnja 2002. godine pa do isplate, a u roku od 15 dana.
S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.“
Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje, ili da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da tužbeni zahtjev bude odbijen u cijelosti.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), koje se u konkretnom slučaju primjenjuju, o reviziji se nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
U ovoj parnici tužitelj kao imatelj vlastite mjenice koju je izdao tuženik dana 25. svibnja 1991. ostvaruje mjeničnu tražbinu koja proizlazi iz te mjenice.
U postupku je utvrđeno da je tuženik izdao bjanko mjenicu kao sredstvo osiguranja tužiteljeve tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao kreditora i Trgovačkog društva S. d.o.o. kao korisnika kredita, kojim je korisniku kredita odobren kratkoročni kredit u iznosu od 172.000,00 kn uz godišnju kamatu s promjenjivom kamatnom stopom od 22% i s rokom vraćanja kredita do 31. svibnja 1999., uz mjenično očitovanje kojim je tuženik ovlastio tužitelja da u mjenicu unese dospjeli neotplaćeni iznos duga kao mjeničnu svotu uvećanu za pripadajuće kamate i ostale troškove, te da je tužitelj bjanko mjenicu popunio mjeničnom svotom od 184.820,33 kn.
U tijeku postupka tužitelj je osporavao samo visinu mjenične obveze, no u žalbi protiv prvostupanjske presude istaknuo je prigovor da predmetna mjenica ne vrijedi kao vlastita mjenica, jer da ne sadrži sve bitne sastojke vlastite mjenice propisane u čl. 109. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94) i to da ne sadrži bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti, te potpis izdavatelja mjenice, a osim toga ta ista mjenica ne može biti niti trasirana mjenica budući da ne sadrži bitne sastojke trasirane mjenice propisane u čl. 1. navedenog Zakona.
Prema odredbi čl. 109. Zakona o mjenici, vlastita mjenica sadrži: 1. Oznaku da je mjenica, unesena u sam slog isprave na jeziku na kojem je ona sastavljena, 2. Bezuvjetno obećanje da se određena svota novca plati, 3. Oznaku dospjelosti, 4. Mjesto gdje se plaćanje treba obaviti, 5. Ime onoga kome je ili po čijoj se naredbi mora platiti, 6. Oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana i 7. Potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavatelj).
Tvrdnja tužitelja da sporna mjenica ne sadrži potpis izdavatelja je proizvoljna jer iz sadržaja te mjenice, koja je sastavljena na obrascu koji se koristi za trasiranu mjenicu, proizlazi da se potpis tuženika nalazi u donjem desnom dijelu mjenice na mjestu gdje se potpisuje trasant, dakle izdavatelj mjenice, a i u reviziji se navodi da je „tuženik potpisao mjenicu samo kao trasant“.
Isto tako proizvoljna je tuženikova tvrdnja da mjenica ne sadrži bezuvjetno obećanje da će se platiti određena novčana svota.
U odnosu na taj bitni sastojak vlastite mjenice u tekstu sporne mjenice je navedeno „platite za ovu vlastitu mjenicu po naredbi C. b. d.d. Z., podružnica P., …, svotu od 184.820,33 kn“, iz čega nedvojbeno proizlazi da navedena mjenična obveza nije opterećena uvjetom zbog kojeg bi postojala ništavost mjenice.
Iako je sporna mjenica sastavljena na obrascu koji se koristi za trasiranu mjenicu, ona je izdata kao vlastita mjenica, jer je to na mjenici izrijekom navedeno, pa nije od značaja okolnost što nije posebno naznačeno da je izdavatelj mjenice ujedno i trasat.
Sukladno navedenom proizlazi da je neosnovan tuženikov prigovor da predmetna mjenica ne sadrži bitne sastojke vlastite mjenice.
Nadalje, u reviziji se nerazumljivo navodi da tuženik nije u obvezi platiti kamate, jer da je odredbom čl. 5. Zakona o mjenici propisano da u mjenici mora biti određeno „da svota u njoj nosi kamate, te da se u mjenici mora naznačiti kamatna stopa, pa budući da to nije učinjeno odredba o kamatama smatra se kao da nije ni napisana.“, jer sporna mjenica niti ne sadrži odredbu o kamatama u smislu odredbe čl. 5. st. 1. Zakona o mjenici.
Tuženik je obvezan na plaćanje ugovornih kamata koje su nastale do dana dospijeća glavnice, te su priračunate glavnici i u skladu s mjeničnim očitovanjem sastavni su dio mjenične svote, a što nije u suprotnosti s odredbama navedenog članka.
Slijedom izloženog proizlazi da je o predmetnom mjeničnom zahtjevu odlučeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Nije ostvaren niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno nenoveliranoj odredbi čl. 386. ZPP revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, koja se ističe u reviziji.
Postojanje potonje bitne povrede revident nalazi u činjenici što drugostupanjski sud nje ocijenio njegove naprijed navedene žalbene navode glede sadržaja mjenice.
Budući da je ovaj sud utvrdio da su spomenuti žalbeni navodi neosnovani i proizvoljni, propust drugostupanjskog suda da te žalbene navode ocijeni nema za posljedicu postojanje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane drugostupanjske presude.
S obzirom na naprijed navedeno, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 2. veljače 2005
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.