I Kž-73/2013-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 73/13-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Melite Božičević-Grbić i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. U., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04., 84/05., 71/06, 110/07 i 152/08; u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog V. U., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. studenog 2012. broj K-127/11, u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2013., u prisutnosti optuženog V. U. i njegovog branitelja odvjetnika S. R.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog V. U., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženik postupanjem činjenično i pravno opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv zdravlja ljudi, neovlaštenom proizvodnjom i prometom drogama iz čl. 190. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11 i 144/12; nastavno u tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama na način da se optuženi V. U. na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 04. veljače 2011. nadalje.

Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. V. U. se izriče sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja traje do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

Na temelju čl. 79. stavka 4. KZ/11 u svezi čl. 190. stavka 8. KZ/11 od opt. V. U. oduzima se droga i to 121,20 g heroina i 0,3 g smole, koja će se uništiti.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog V. U. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 73/13-8

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi V. U. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ (NN br. 71/06), činjenično i pravno pobliže označenog u izreci te presude, i po tom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i ono provedeno u pritvoru od 04. veljače 2011. nadalje.

Na temelju čl. 80. st. 1. i 3. u svezi čl. 173. st. 7. KZ/97 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i oduzeta je opojna droga heroin težine 121,20 g i smola – konoplja hašiš težine 0,3 g, te je određeno da se ista ima uništiti.

Na temelju čl. 76. KZ/97 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 468. u svezi čl. 466. ZKP od optuženika je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 172.806,50 kn.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02; nastavno: ZKP/97) opt. V. U. je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kn.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi V. U..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženi V. U. žali se osobno i po branitelju S. R., odvjetniku iz Z.. U osobno podnesenoj žalbi navodi da se žali iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se „donese odluka u njegovu korist“, a u žalbi podnesenoj po branitelju navodi žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, a predlaže da se „pobijana presuda ukine, odnosno da se ista preinači na način povoljniji za okrivljenika“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Na zahtjev opt. V. U. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, dok je državni odvjetnik izviješten sukladno obvezi iz čl. 373. st. 2. ZKP/97. Sjednici vijeća bili su nazočni optuženik čija je nazočnost osigurana iz pritvora i njegov branitelj S. R., odvjetnik iz Z., dok državni odvjetnik nije

I Kž 73/13-8

pristupio, iako je za njega dostava poziva uredno iskazana, pa je sjednica vijeća održana, prema čl. 374. st. 4. ZKP/97, u njegovoj odsutnosti.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Optuženi V. U. smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/97.

Po optuženikovom mišljenju izreka pobijane presude je „proturječna s iskazima svjedokinje R. K.“ kao i „s dijelom obrazloženja u kojem sud vrednuje njezin iskaz“. Konkretizirajući u čemu se sastoji žalbom apostrofirano proturječje žalitelj navodi da svjedokinja R. K. ni u jednom od dva iskaza dana u predmetnom kaznenom postupku ne tereti optuženika na bilo koji način za inkriminirani vremenski period od početka 2006. do 06. srpnja 2006., te od 28. veljače 2007. do 04. veljače 2011.

Međutim, ne postoji proturječje između izreke i razloga presude na koje se ukazuje u žalbi optuženika. Naime, prvostupanjski sud je ocjenjujući izvedene dokaze u pogledu dijela inkriminacije koji se odnosi na prodaju opojne droge R. K. naveo da prihvaća dio iskaza svjedoka R. K. u dijelu u kojem ona potvrđuje kako je od optuženika kupovala opojnu drogu, dodajući da je ista svjedokinja izmijenila iskaz na raspravi bez ikakvog objašnjenja. Dakle, iz prezentiranog ne slijedi zaključak kako prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća iskaz svjedokinje R. K., pa stoga nema ni proturječja na koje se poziva žalitelj. Druga je stvar što opt. V. U. smatra da iskaz svjedokinje R. K. ne potvrđuje inkriminaciju, no to predstavlja navod kojim se obrazlaže žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitna postupovna povreda.

Optuženik, nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije iznio razloge na temelju kojih je sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, odnosno da nije ocijenio vjerodostojnost proturječnih dokaza. Ipak, i sam žalitelj nastavno priznaje da se prvostupanjski sud, doduše paušalno, osvrnuo na iskaze svjedoka V. G. i R. K., ali zamjera da nedostaje ocjena vjerodostojnosti tih iskaza, čime suštinski potvrđuje postojanje razloga na temelju kojih je sud zaključio o dokazanosti ili nedokazanosti spornih činjenica. Ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da su razlozi za utvrđenja o relevantnim spornim činjenicama izneseni, pa, iako su doista sumarni, ne stoji prigovor o njihovom nepostojanju. Stoga je primjedba kojom se aludira na opstojnost bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/11 neosnovana.

Istovrsnu bitnu postupovnu povredu žalitelj konkretizira i time što po njegovom mišljenju prvostupanjski sud nije dao argumentirano objašnjenje zbog čega je utvrdio da optuženik u inkriminiranom razdoblju nije konzumirao opojnu drogu, a uzimajući u obzir da iskazi ispitanih svjedoka tu mogućnost ne otklanjaju. Ni ovaj prigovor nije utemeljen, a što zapravo ponovno priznaje i sam žalitelj. Naime, prvostupanjski sud otklonio je kao neuvjerljiv navod optuženika kako je on u inkriminiranom periodu i sam konzumirao opojnu drogu heroin, temeljeći, kako to proizlazi iz obrazloženja, taj zaključak na prihvaćenom iskazu svjedoka D. K., provedenom psihijatrijskom vještačenju i pribavljenoj dokumentaciji. Druga je stvar što optuženik osporava ispravnost istog zaključka, sugerirajući da izvedeni dokazi upućuju na suprotno, jer on time zapravo osporava ispravnost utvrđenih činjenica, a ne

I Kž 73/13-8

argumentira žalbenu osnovu postojanja bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97.

Žalbom se naglašava i da je pretraga stana optuženika nezakonito provedena, jer da su djelatnici policije ušli u prostor prije nego što su pričekali da osumnjičenik bude doveden, te bez da su prethodno omogućili da u tom trenutku kontrolu njihove aktivnosti provode svjedoci pretrage, čime žalitelj obrazlaže bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP/97. Međutim, tijekom kaznenog postupka obrana se već pozivala na nezakonitost tog dokaza, predlažući da se iz spisa izdvoji spomenuti zapisnik o pretrazi stana, ali je taj prijedlog odbijen rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 25. travnja 2012. broj K- 127/11 (l. 502 do 509), a ispravnost takvog rezoniranja potvrdio je, odlučujući o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 23. svibnja 2012. broj I Kž-414/12 (l. 536 do 539), pa se žalitelj u cijelosti upućuje na argumentaciju iz navedenih odluka.

Najzad, optuženik ističe i da prvostupanjski sud nije proveo prihvaćeni dokazni prijedlog obrane i pribavio izlist telefonskih brojeva radi utvrđivanja eventualnih kontakata između optuženika i svjedoka V. G.. Time, osim što ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, optuženik smjera i na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97, koja, međutim, ne egzistira, jednako kao ni nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s kojim je povezana. Naime, prvostupanjski sud u dokaznom je postupku, kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 12. rujna 2012. (l. 563-566), pročitao telefonski izlist koji je pribavljen i nalazi se na listovima 344-399 spisa, a to je konstatirano i u prvostupanjskoj presudi u dijelu gdje se nabrajaju izvedeni dokazi. Druga je stvar što prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije posebno analizirao spomenuti izlist poziva, očito ga ne držeći važnim za utvrđivanje odlučnih činjenica, no time niti je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97, niti je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer je spomenuti dokaz, suprotno navodima žalbe, izveden. Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka bitna postupovna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja opt. V. U. kritizira ocjenu pojedinih izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka V. G., prigovarajući njegovoj vjerodostojnosti, ali i iskaza svjedoka V. M. i obrane optuženika, izvedenu po prvostupanjskom sudu, nastojeći argumentirati od početka isticanu tezu obrane da je droga nađena u stanu služila zadovoljavanju osobnih potreba samog optuženika i njegove nevjenčane supruge.

Međutim, prvostupanjski sud je, izvevši sve potrebne dokaze, savjesno ih analizirao i kritički ocijenio, pa se zaključci do kojih je na takav, logično neupitan način došao, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ukazuju u svemu prihvatljivima.

Optuženik nastoji pobiti vjerodostojnost iskaza svjedoka V. G., ukazujući na nedosljednosti u njegovom iskazu, te nepodudarnost između tog iskaza i drugih izvedenih dokaza. U tom smislu naglašava da je svjedokov navod kako je od optuženika redovno u periodu od 2006. do početka 2011. godine kupovao heroin kompromitiran podacima iz kojih

I Kž 73/13-8

je vidljivo da je optuženik u razdoblju od srpnja 2006. do veljače 2007. bio u zatvoru. No, ima li se u vidu da je riječ o tek nekoliko mjeseci u doista dugom vremenskom razdoblju, te protek vremena od tada do svjedočenja po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ta nepodudarnost ne dovodi u pitanje iskrenost ovog svjedoka.

Nadalje, nelogičnost iskaza istog svjedoka žalitelj nalazi u navodima svjedoka G. o tome da je drogu kupovao za vlastite potrebe, iako količine koje je nabavljao iziskuju znatna financijska sredstva, kojih svjedok nema, i daleko premašuju njegove vlastite potrebe da drogom. No, žalitelj ovdje polazi od pogrešne pretpostavke da prvostupanjski sud prihvaća objašnjenje svjedoka G. o tome za koju je namjenu nabavljao drogu. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prihvatio svjedokove navode o intervalima i količinama u kojima je nabavljao opojnu drogu, dok se nije upuštao u ocjenjivanje i utvrđivanje namjene te droge, jer za to nije bilo nikakve potrebe. Niti je optužba teretila V. G., niti je životno da bi svjedok iskazivao na način da sam sebe tereti (a to bi zasigurno učinio govoreći da je nabavljenu drogu i sam preprodavao) i time izloži kaznenom progonu. Što se pak tiče prihvatljivosti navoda svjedoka G. da je po drogu odlazio u optuženikov stan, a što po mišljenju optuženika proturječi navodima svjedoka policajaca o tome kako nitko na zvonjavu na vratima nije odgovarao, ni ona nije upitna. Žalitelj, naime, propušta uočiti da je svjedok G. objasnio kako je prethodno dogovarao sastanke telefonom, čime se otklanja bilo kakva nedoumica koja proizlazi iz različito opisanog reagiranja optuženika i njegove supruge na zvono na vratima stana i njihovu spremnost da vrata otvore. Način postupanja policijskih djelatnika, koji je po mišljenju optuženika trebao tijekom kriminalističke obrade obuhvatiti i lišavanje slobode svjedoka G. nakon što je kupio drogu, nije predmet ovog postupka, niti se na osnovu takvih prigovora može dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka.

Što se tiče prigovora kojima optuženik nastoji pobiti osnovanost nasilnog ulaska u njegov stan koji je prethodio pretrazi tog stana (u okviru čega sugerira i potrebu pribavljanja i sagledavanja sadržaja službenih zabilješki o obavljenim informativnim razgovorima), nema potrebe za njihovo razmatranje, kraj već ranije spomenutog pravomoćnog rješenja kojim je odlučeno da je provedena pretraga stana zakonit dokaz. Izloženi razlozi vrijede i u odnosu na primjedbe i navode kojima optuženik ukazuje da on, suprotno tvrdnjama policajaca, često izlazi iz stana, pozivajući se u vezi s tim na iskaze svjedoka K. i L..

Također, suprotno navodima opt. V. U., pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i iskaz svjedoka V. M.. Ne odgovara istini žaliteljeva tvrdnja da je njezin iskaz ocijenjen neistinitim samo zbog toga što se radi o njegovoj izvanbračnoj supruzi. Odnos između svjedoka i optuženika nedvojbeno je indikativna okolnost, koju sudovi uvijek moraju imati na umu prilikom vrednovanja svjedočkog iskaza, a u konkretnom slučaju ta okolnost, uz podatak da je ista svjedokinja naknadno, u drugom ispitivanju iskaz proširivala, te mu dodavala pojedinosti koje ranije nije spomenula, prilagođavajući na taj način svoje svjedočenje optuženikovoj obrani, i po mišljenju je ovog drugostupanjskog suda adekvatan argument za neprihvaćanje tog iskaza.

Optuženik polemizira i sa zaključkom prvostupanjskog suda o tome da on u inkriminiranom periodu nije uzimao heroin, kritizirajući ovdje pouzdanost svjedočenja dr. D. K.. Međutim, za svoje zaključke u tom pogledu prvostupanjski sud iznio je niz jasnih i prihvatljivih razloga, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se optuženik, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje u tom pogledu na obrazloženje prvostupanjske presude.

I Kž 73/13-8

Iz iznesenih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Iako uvodno u osobno podnesenoj žalbi ističe i povredu kaznenog zakona, opt. V. U. ju ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Od donošenja prvostupanjske presude do održavanja sjednice vijeća drugostupanjskog suda na snagu je dana 01. siječnja 2013. stupio novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 125/11 i 144/12; nastavno u tekstu: KZ/11), koji je za počinitelja blaži. Naime, radnje obuhvaćene činjeničnim opisom inkriminacije kojima se tereti opt. V. U. predstavljaju i po odredbama KZ/11 kazneno djelo, i to neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2., za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, dok je prema odredbi čl. 173. st. 2. KZ/97 za tu aktivnost bila zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Stoga je KZ/11 nesumnjivo za optuženika blaži, s obzirom na to da su i posebni minimum i posebni maksimum niži od onog iz KZ/97, pa je pobijanu presudu valjalo preinačiti u pravnoj oznaci, kako je to i učinjeno pod toč. I. izreke, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97.

S obzirom da se sada radi o novom, blažem kaznenom djelu, pa je pobijana presuda preinačena u pravnoj oznaci djela, optuženiku je bilo potrebno izreći i novu sankciju po tom Zakonu.

Istodobno je također razmotrena kazna zatvora izrečena po prvostupanjskom sudu u svjetlu suprotstavljenih stanovišta stranaka, budući da prvostupanjsku presudu u tom dijelu pobijaju i državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik mišljenja je da nije u dovoljnoj mjeri cijenjena okolnost da se radi o naročito opasnoj drogi heroinu, što je, uz ostale utvrđene otegotne okolnosti, po njegovom mišljenju trebalo rezultirati odmjeravanjem kazne zatvora u duljem trajanju.

Optuženi V. U., pak, smatra da je izrečena kazna zatvora prestroga, te da su precijenjene otegotne okolnosti, istodobno ističući da nije definiran period u kojem je optuženik počinio kaznena djela za koja je već osuđen, a što bi omogućilo točnije utvrđenje okolnosti značajnih za odmjeravanje kazne. Osim toga, ističe da su zanemarene bitne olakotne okolnosti, prvenstveno teško zdravstveno stanje izvanbračne osuđenikove supruge i njegovih roditelja, kao i njegovo, koje je pogoršano upravo zbog pogrešaka u postupanju unutar zatvorskog sustava.

Ovaj drugostupanjski sud mišljenja je da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve relevantne olakotne i otegotne okolnosti, koje je adekvatno vrednovao prilikom odmjeravanja kazne. Iako, kako to optuženik u žalbi ponavlja, postoje brojne olakotne okolnosti (njegovo pogoršano zdravstveno stanje, te narušeno zdravlje njegove izvanbračne supruge i njegovog oca, te optuženikova smanjena ubrojivost, tempore criminis, uzrokovana višegodišnjom ovisnošću o opijatima), njihovi su značaj i težina relativizirani postojanjem ozbiljnih

I Kž 73/13-8

otegotnih okolnosti (ranija višestruka osuđivanost opt. U. zbog istovrsnih kaznenih djela, za koja su mu izricane i višegodišnje kazne zatvora, koje, međutim, nisu postigle specijalnu prevenciju, nekritičan stav prema drogama, dugo razdoblje kriminalne aktivnosti), ali i težinom počinjenog djela (predmet kojeg je heroin, odnosno tzv. teška droga), zbog čega, bez obzira na preinaku u pravnoj oznaci djela, nema opravdanja za odmjeravanje blaže kazne, a niti strože, koju zahtijeva državni odvjetnik, već se kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci ukazuje u svemu primjerenom i adekvatnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Ovdje treba istaknuti da neopravdano optuženik prigovara korištenju podataka o njegovoj ranijoj osuđivanosti s tvrdnjom da su ti podaci trebali biti izbrisani. Naime, sukladno odredbi 85. KZ/97 rehabilitacija nastupa po sili zakona protekom određenih rokova, ali samo pod uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovno osuđen zbog novog kaznenog djela, a upravo taj posljednji uvjet kod optuženika nije ispunjen, jer je on višestruko osuđivan. Vrijeme provedeno u pritvoru uračunato je u izrečenu kaznu zatvora, sukladno kogentnoj odredbi čl. 54. KZ/11.

Izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama je također izrečena po novom Kaznenom zakonu, kao blažem glede njenog mogućeg najduljeg trajanja, a budući da je ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 382. ZKP/11 utvrđeno kako se razlozi za njezino izricanje, izneseni po sudu prvog stupnja, nisu izmijenili niti su osporavani.

S obzirom da ranija sigurnosna mjera oduzimanja predmeta više nije predviđena kao sigurnosna mjera novim Kaznenim zakonom, trebalo je drogu oduzeti na temelju čl. 79. KZ/11 pa je uslijed navedenog odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

Optuženik pobija i ispravnost odluke o oduzimanju imovinske koristi, tvrdeći da ona počiva na arbitrarnom pristupu. Međutim, suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud postupio je u cijelosti sukladno zakonskim ovlastima iz čl. 466. ZKP/97, odmjeravajući visinu iznosa imovinske koristi po slobodnoj ocjeni, a s obzirom da bi njezino precizno utvrđivanje bilo skopčano sa znatnim poteškoćama, kakvo rezoniranje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pritom su razlozi izneseni u obrazloženju tog dijela pobijane presude razumni i logični, pa, s obzirom da ih u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud te im nema što dodati, žalitelj se u tom dijelu upućuje na njih.

Slijedom svega iznesenog, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 22. svibnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.