Croatian Supreme Court dismisses claim against Central Bank for damages from filing an invalid bankruptcy proposal.
Legislator summary
AI generatedThe Croatian Supreme Court rejected the plaintiff's appeal against a lower court ruling that denied compensation for damages caused by the Central Bank's filing of an invalid bankruptcy proposal. The plaintiff argued the bank was liable for the resulting business reputation damage, but the court found the bank was only a statutory guarantor for constitutional obligations, not for commercial disputes. Consequently, the court held the bank could not be held liable for damages arising from its independent legal actions outside its statutory mandate.
Legislator headnote
AI generatedArt. 5 ZHNB-a; Art. 1002. st. 1. ZOO-a: The Central Bank of Croatia, acting as a guarantor for constitutional obligations, is not liable for damages arising from its independent legal actions in commercial matters.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 138/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja N. D. iz S., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko - upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžnš-25/09-2 od 2. srpnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. II P-903/05 od 26. studenoga 2008 ., u sjednici održanoj 10. siječnja 2012.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju „25.000.000,00 kn po osnovi naknade štete nastale uslijed nezakonitih radnji poduzetih od strane H. n. b., i to baš podnošenjem nezakonitog prijedloga za otvaranjem stečaja nad G. š. Trgovačkom sudu u Splitu dana 25. lipnja 1999., što je rezultiralo naknadnim otvaranjem stečaja nad G. š. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 15. listopada 2001., i to sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na dugovani iznos od dana 15. listopada 2001. do čnog troška, dok je tužitelju naloženo isplatiti tuženici na ime isplate“ i naknadom parni
parničnog troška 157.500,00 kn. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se odredba primjenjuje na ovaj spor na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.
Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se upire revizijom.
Navodi kojima tužitelj dovodi u pitanje shvaćanje prvostupanjskog suda „da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu“ i tvrdi da je G. š. bila likvidna još i „četiri mjeseca prije konačnog otvaranja stečajnog postupka - te se upravo iz ove činjenice očituje koja je to šteta nastala tužitelju“, odnosno da je valjalo uzeti da je „H. svojim političkim djelovanjem u javnosti prouzročila direktnu štetu G. š.“ te da je „rušenje poslovnog ugleda u javnosti G. š.“ (izazvano protupravnim prijedlogom za pokretanje stečajnog postupka) izazvalo prezaduženost i nesposobnost za plaćanje G. š. i nastanak uvjeta za otvaranje stečajnog postupka i konačnu propast te štedionice, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.
Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju „25.000.000,00 kn po osnovi naknade štete nastale uslijed nezakonitih radnji poduzetih od strane H. n. b.“. Tužitelj drži da mu je šteta („u vidu izgubljenog uloženog temeljnog kapitala u iznosu od 20.000.000,00 kn, te neisplaćene dobiti u iznosu od 5.000.000,000 kn„) uzrokovana podnošenjem nezakonitog prijedloga H. n. b. za otvaranjem stečaja nad G. š. d.o.o..
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je na temelju odluke Savjeta H. n. b. od 16. lipnja 1999., H. n. b. 25. lipnja 1999. podnijela prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad G. š. d.o.o., a sve pozivom na odredbe čl. 91. i 92. Zakona o bankama („Narodne novine“, broj 161/98), nalazeći da je ova štedionica nesposobna za plaćanje, a poduzimanje mjera propisanih Zakonom o bankama ne bi dalo očekivane učinke u smislu njenog poslovanja u skladu s Zakonom,
- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. br. X St-87/99 od 9. srpnja 1999. odbačen prethodno navedeni prijedlog H. n. b. jer da se na G. š. ne odnose odredbe Zakona o bankama (obzirom da G. š. nije stekla status banke - jer nije podnijela zahtjev za dobivanje odobrenja za rad kao banka, a koji je zahtjev mogla podnijeti do 31. prosinca 2001., sve u smislu odredbe čl. 109. Zakona o bankama) - i (time) ne postoji ni ovlaštenje H. n. b. (koja, pored svega, nije vjerovnik ili dužnik štedionice) za predlaganje pokretanja stečajnog postupka nad tom štedionicom,
- da je rješenje Trgovačkog suda u Splitu posl. br. X St-87/99 od 9. srpnja 1999. potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. I Pž-4494/99-2 od 9. studenoga 1999. s dodatnim obrazloženjem kako se G. š. d.o.o. nije preoblikovala u d.d. i povećala kapital kako to nalažu odredbe čl. 109. i 119. Zakona o bankama, čime se za pokretanje stečajnog postupka nad istom ne mogu primijeniti odredbe Zakona o bankama već odredbe Zakona o trgovačkim društvima, pa budući da H. n. banka nije ni njezin vjerovnik, nema ovlaštenja za podnošenje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka,
- da je nad G. š. d.o.o., a pored prethodno izloženog, 5. listopada 2001. ipak otvoren stečajni postupak, ali po prijedlogu treće osobe (vjerovnika I. J. iz V.).
Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučni zaključak da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za naknadu štete za koju tuženica ne odgovara - obzirom da ne postoji ni uzročna veza između postupanja tuženice ili osobe za čije obveze tuženica jamči i te štete, pa da tuženica već i zbog toga nije u obvezi tužitelju ovu naknaditi.
Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.
Naime, ovdje valja poći od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.
Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), propisano je: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“, dok prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00 - vjerodostojno tumačenje čl. 2. st. 2. ZID Zakona „Narodne novine“, broj 48/99, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst, i 199/03) „štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“
Slijedom iznijetog, sve da tužitelj i trpi štetu na koju se poziva, trebao je, a da bi uspio u sporu, dokazati (između ostalog i sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), a sve obzirom da u izostanku tog dokaza ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za tu štetu propisana navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO-a te odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, da je prezaduženost i nesposobnost za plaćanje G. š. d.o.o. te (time) nastanak uvjeta za otvaranje stečajnog postupka i „konačna propast“ te štedionice uzrokovana upravo postupanjem H. n. b. - podnošenjem prijedloga banke za pokretanje stečajnog postupka nad štedionicom, te da je tuženica subjekt obveznog odnosa odgovornosti za utuženu štetu.
U konkretnom slučaju, a s prethodnim u svezi i prije svega, prema izloženom činjeničnom utvrđenju postoji određena povezanost između postupka H. n. b. (podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad G. š. d.o.o.) i štete na koju se tužitelj poziva, a sve zbog činjenice što je stečaj konačno ipak otvoren nad tom štedionicom - ali samo na tome ne može se temeljiti pravni zaključak na kojeg se tužitelj poziva: o postojanju adekvatne i (jedine odlučne za odluku o predmetu spora) pravno relevantne uzročne veze između postupanja H. n. b. i utužene štete.
Adekvatna i pravno relevantna uzročna veza postoji samo ako je određena štetna radnja bila podesna da izazove štetnu posljedicu, a ne i ako je štetna radnja izazvala štetnu posljedicu samo zbog specifične i neočekivane okolnosti o kojoj se po redovnom tijeku stvari ne vodi računa, tako da se kao pravno relevantni uzrok štete uzima samo događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna štetna posljedica, odnosno koji je tipičan za nastanak određene štetne posljedice: onaj događaj uz koji se redovito prema životnom iskustvu može očekivati nastupanje određene štetne posljedice.
Posljedica koja u istaknutom smislu nije adekvatna štetnoj radnji, sve i da je uz nju (u situaciji više mogućih uzroka štetne posljedice) vezana, ne može se staviti na teret izvršioca radnje.
Polazeći od izloženog, posljedica koju tužitelj trpi i o kojoj je u postupku riječ (izgubljeni uloženi temeljni kapital tužitelja te neisplaćena dobit, sve u svezi stečaja otvorenog nad G. š. d.o.o.) nije uzrokovana podnošenjem prijedloga H. n. b. na temelju odluke od 16. lipnja 1999. - već time što je stečaj otvoren na temelju prijedloga vjerovnika štedionice, ovdje treće osobe, nakon što je štedionica postala prezadužena i nesposobna za plaćanje (imajući na umu, uz ostalo, da je prijedlog H. n. b. odbačen već 9. srpnja 1999., odlukom nadležnog suda potvrđenom 9. studenoga 1999., dok je stečajni postupak nad G. š. d.o.o. otvoren čak dvije godine kasnije - tek 5. listopada 2001.), i nije adekvatna postupanju H. n. b., a sve budući to postupanje po redovnom i prirodnom tijeku stvari (neovisno od toga je li bilo nezakonito ili nepravilno) nije bilo podobno da nakon dugog vremenskog odmaka dovede do sasvim drugog događaja i njegove posljedice (stečaja štedionice), tako da već i zbog toga ne postoji pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za utuženu štetu - sve kada bi i jamčila za obveze H. n. b. da naknadi takve štete.
Uostalom, tužitelj nije dokazao niti adekvatnu i pravno relevantnu uzročnu vezu između postupka H. n. b. i činjenice što je podnijela prijedlog za čije podnošenje nije bila nadležna te okolnosti što je za taj prijedlog „saznala javnost“ i što je „stvoreno negativno javno mijenje o štedionici“ - a koje mijenje drži uzrokom utužene štete, pa Hrvatska narodna banka ne može snositi odgovornost i za posljedice „objavljivanja detalja o poslovanju štedionice i time rušenja poslovnog ugleda u javnosti G. š.“.
Konačno, da bi postojala odštetna odgovornost tuženice, tužitelj je, neovisno od prethodno izloženog, trebao dokazati i ono što tvrdi: da tuženica odgovara za štete nastale „uslijed nezakonitih radnji poduzetih od strane H. n. b.“ a time i za štetne posljedice „nezakonitih prijedloga H. n. b. za otvaranjem stečaja“, a u smislu odredaba:
- čl. 53. "Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 35/97 i 8/98 - pročišćeni tekst) prema kojima (stav I.) „Hrvatska narodna banka je središnja banka Republike Hrvatske“. (stav II.) „Hrvatska narodna banka odgovorna je, u okviru svojih prava i dužnosti, za stabilnost valute i za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu“. (stav III.) „Hrvatska narodna banka u svom radu je samostalna i odgovorna Hrvatskom
čunu“.
saboru. Dobit ostvarena poslovanjem Hrvatske narodne banke pripada državnom prora (stav IV.) „Položaj Hrvatske narodne banke uređuje se zakonom",
- čl. 1. do 5. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“, broj 74/92, 26/93, 79/93, 29/94, 7/95 i 35/95 - pročišćeni tekst i 161/98 - dalje: ZHNB-a), kojima je propisano: (članak 1.) „Hrvatska narodna banka je centralna banka Republike Hrvatske“, (članak 2.) „Hrvatska narodna banka odgovorna je za stabilnost valute i za opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu. Svojim djelovanjem Hrvatska narodna banka podržava ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu. U obavljanju svojih poslova Hrvatska narodna banka je samostalna i odgovorna Saboru Republike Hrvatske“, (članak 3.) „Hrvatska narodna banka samostalno utvrđuje zadatke monetarne i devizne politike, i mjere, u okviru svojih prava i dužnosti, za ostvarivanje utvrđenih zadataka monetarne i devizne politike“, (članak 4.) „Hrvatska narodna banka: utvrđuje količinu novca u optjecaju; utvrđuje opću likvidnost banaka; brine se o održavanju opće likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu; izdaje novčanice i kovani novac; kontrolira banke; propisuje, organizira i usklađuje informacijski sustav, potrebit za obavljanje njenih funkcija; obavlja određene poslove za Republiku Hrvatsku; obavlja ostale, zakonom utvrđene poslove“, (članak 5.) „Za obveze Hrvatske narodne banke jamči Republika Hrvatska“, (članak 61.) „Hrvatska narodna banka ima svojstvo pravne osobe“.
Pritom valja prihvatiti pravilnim pravno shvaćanje revidenta da je ovdje riječ (prema čl. 5. ZHNB-a) o obveznopravnom odnosu jamstva zasnovanog na temelju samog zakona.
Međutim, uz osnovnu karakteristiku jamstva - akcesornost, prema kojoj jamstvo ne može postojati samostalno i bez obveze glavnog dužnika - čiju sudbinu dijeli (čl. 1002. st. 1. ZOO-a), tuženica u smislu istaknutih odredaba Ustava Republike Hrvatske i ZHNB-a može odgovarati samo za obveze za koje jamči prema odredbama ZHNB-a.
Prema shvaćanju revizijskog suda, a obzirom na iste odredbe, tuženica je, polazeći od propisane samostalnosti i neovisnosti H. n. b. - kao pravne osobe, na temelju zakona bila u poziciji jamca samo za obveze H. n. b. propisane Ustavom Republike Hrvatske (člankom 53.) i ZHNB-om (člancima 1. do 4., na koje smisleno upućuje i odredba članka 5.), a takvim obvezama ne pripada obveza iz izvanugovorne odgovornosti H. n. b. za štete kakva je i utužena: uzrokovane prijedlogom za čije podnošenje H. n. b. nije nadležna ili „negativnim učincima rušenja (stvorenim takvim prijedlogom) poslovnog ugleda u javnosti G. š. d.o.o.“
Stoga, a budući ne postoje razlozi koji bi zahtjev tužitelja činili osnovanim i razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
U Zagrebu, 10. siječnja 2012.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.