Gž-1619/2009-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl. br.: XXVII. Gž-1619/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Željka Pajalića, kao predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića i Goranke Barać Ručević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.V. iz Z., II. A. o. br. 20, kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik iz Z., M. br. 47, protiv tuženice Z. B. d.d. iz Z., P. br. 2, koju zastupa punomoćnica Lj. P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 22. travnja 2008. godine, poslovni broj P- 7693/06, na sjednici vijeća održanoj dana 17. ožujka 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja I. V. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7693/06 od dana 22. travnja 2008. godine.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.052,561,44 CHF sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2004. godine pa do isplate (stavak I.). Nadalje tom presudom naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 20.366,00 kn (stavak II.).

Protiv te presude žali se tužitelj iz razloga: bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje u tekstu: ZPP) na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

Izreka pobijane presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasnim i potpuno navedenim razlozima o odlučnim činjenicama.

Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Tužitelj, vlastitom ocjenom rezultata postupka nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica.

Tako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tuženica po nalogu tužitelja dana 13. travnja 1979. godine sa štedne knjižice tužitelja izvršila cjelokupnu isplatu depozita te da je s tim danom zatvorena štedna knjižica tužitelja,

- da je ta radnja bila u to vrijeme dopuštena jer da u konkretnom slučaju nije bila riječ o prodaji niti o ustupanju deviznih sredstava (čl. 76. Zakona o deviznom poslovanju – "Službeni list SFRJ", br. 15/77),

- da je istoga dana kod tuženice otvorena nova štedna knjižica na ime brata tužitelja, a na koju štednu knjižicu je uplaćen upravo iznos koji je bio isplaćen pri zatvaranju štedne knjižice tužitelja,

- da je i ta radnja bila u to vrijeme dopuštena (čl. 88. Zakona o deviznom poslovanju, i toč. 010 Uputstava udruženja banaka Jugoslavije za rad s deviznim štednim ulozima).

Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije uspio dokazati da je s tuženicom sklopio usmeni ugovor o tome da bi novčana sredstva na novootvorenoj štednoj knjižici na ime njegova brata bila novčana sredstva u vlasništvu tužitelja. Teret dokaza na ovu okolnost bio je na tužitelju (čl. 7. st. 1. i čl. 221.a ZPP).

I po ocjeni ovog suda drugog stupnja, iz iskaza tužitelja, iz iskaza svjedoka Marije Vuček i Lee Čanadžije, kao i iz ostalih dokaza provedenih u tijeku postupka ne proizlazi zaključak da bi takav usmeni ugovor bio sklopljen. Ovdje je za ukazati da tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da bi takav ugovor bio sklopljen u pisanoj formi. Stoga, dakle, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da bi vlasnik novčanih sredstava na novootvorenoj štednoj knjižici na ime brata tužitelja bio upravo brat tužitelja (čl. 1043. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05 - dalje u tekstu: ZOO).

Obzirom na žalbeni navod tužitelja da bi otvaranje štedne knjižice na ime njegovog brata bila nedopuštena radnja (nepostojanje pismenog naloga za uplatu, te nepostojanje potpisa vlasnika računa) za ukazati je na sljedeće:

Ove okolnosti nisu odlučne za ishod spornog odnosa između tužitelja i tuženice. Suština spornog odnosa među strankama ogleda se u pitanju da li tužitelj na novčana sredstva deponirana na štednu knjižicu na ime njegova brata ima pravo na beneficirane kamate sukladno Odluci o plaćanju kamata na devize ("Službeni list SFRJ", br. 16/84), a obzirom da je imao prebivalište u inozemstvu. Za takav sporni odnos stranaka bitno je da je isplatom sa štedne knjižice tužitelja te zatvaranjem te štedne knjižice prestao ugovor o depozitu između tuženice i tužitelja, te da tužitelj s tuženicom nije sklopio ugovor da bi tužitelj nakon otvaranja štedne knjižice na ime njegovog brata bio vlasnik deponiranih sredstava na toj štednoj knjižici.

Kao što je prethodno rečeno – vlasnik novčanih sredstava deponiranih na novootvorenoj štednoj knjižici na ime brata tužitelja je upravo brat tužitelja, te stoga, dakle, tužitelj nema pravo na deponirana sredstva na toj štednoj knjižici, a niti prava na kamate na ta sredstva.

Tužitelj očito (pogrešno) smatra da je isplata novčanih sredstava s njegove štedne knjižice, te zatvaranje te knjižice i otvaranje štedne knjižice na ime njegova brata, uz uplatu istih novčanih sredstava na tu štednu knjižicu, jedan pravni posao. Riječ je o dva odvojena i neovisna pravna posla, pa kako je zatvaranje štedne knjižice tužitelja uz isplatu cjelokupnog depozita bilo dopušteno, te kako stranke nisu ugovorile da bi tužitelj bio vlasnik novčanih sredstava na novootvorenoj štednoj knjižici na ime njegova brata, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja (čl. 1035. st. 2. i čl. 1042. st. 1. i 2. ZOO).

Obzirom da tužitelj u žalbi ukazuje da bi on imao pravo na isplatu novčanih sredstava sa štedne knjižice na ime njegova brata makar kao punomoćnik, za ukazati je na sljedeće: Tužitelj je tijekom postupka izrekom ukazao da po ovoj osnovi ne zahtijeva isplatu (list 403 spisa). K tome sam tužitelj tvrdi da bi bilo nedopušteno otvaranje štedne knjižice na ime njegova brata (da bi bio ništav ugovor o depozitu između tuženice i njegova brata). Za slučaj ništavosti tog pravnog posla eventualna obaveza tuženice prosuđivala bi se po pravilima stjecanja bez osnove (čl. 211.-216. ZOO). No, tada bi, dakle, eventualna obaveza tuženice bila drugačija kako u pogledu preostalog iznosa glavnog duga, tako i u pogledu tijeka i visine stope zateznih kamata. To bi, dakle, sve upućivalo na drugačiju činjeničnu osnovu eventualne obaveze tuženice, a u kom pravcu tužitelj nije iznosio činjenične tvrdnje, a niti je predlagao dokaze (čl. 7. st. 1. ZPP).

I odluka prvostupanjskog suda o zahtjevu tuženice za naknadu parničnog troška je pravilna. Ovo zato, što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tuženice (čl. 155. st. 1. ZPP), te okolnost da je tuženica u cijelosti uspjela u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP).

Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovi čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 17. ožujka 2009. godine

Predsjednik vijeća:

Željko Pajalić, v.r.