P-814/2015-22 · Trgovački sud u Pazinu

Posl. broj: 1 P-814/15-22

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Damiru Rabaru, u pravnoj stvari tužitelja V. d.d. Z., OIB: , protiv tuženika M. P. d.o.o. P., OIB: , radi isplate, nakon održane glavne rasprave, zaključene 12. travnja 2016. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, na objavi dana 18. svibnja 2016.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev pa se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. O. S. iz P., posl. br. Ovrv-6/14 od 4. ožujka 2014., koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana podmiriti novčanu tražbinu u iznosu od 30.385,80 kuna na ime glavnice sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena tekućom od 6. travnja 2013. godine pa do 29. lipnja 2013. godine a od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate prema st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stop HNB uvećanoj za osam postotnih poena kao i trošak postupka prema izračunu odmjeri javnog bilježnika uvećan za zakonsku kamatu prema čl. 12. a st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi HNB uvećano za osam postotnih poena od dana donošenja rješenja pa do isplate pa se određuje ovrha radi namirenja gornje tražbine.“

Obrazloženje

Rješenjem o ovrsi izdanim po javnom bilježniku S. O. S. iz P., posl. br. Ovrv-6/14 od 4. ožujka 2014. naloženo je tuženiku da u roku od osam dana namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 30.385,80 kn sa zateznom kamatom, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 892,33 kn.

Protiv navedenog rješenja tuženik je izjavio pravodoban prigovor u kojem u cijelosti osporava osnovanost tužiteljeve tražbine, kao i njenu visinu, a koja proizlazi iz Računa br. G- 31 P -82020 od 28. ožujka 2013. Ista da je neosnovana iz razloga jer je tužitelj ispostavio račun za robu koju tuženiku nije nikada isporučio, niti za navedenu isporuku robe postoji narudžba tuženika, a između tuženika i tužitelja nije uopće ni sklopljen ugovor o prometu roba i usluga za navedeno. Među strankama da ne postoji nikakav ugovorni odnos na temelju kojeg bi proizlazila obveza tužitelja na isporuku robe, a niti obveza tuženika na plaćanje

Posl. broj: 1 P-814/15-22

istoga, što da znači da ne postoji nikakva ugovorna, izvanugovorna ili zakonska osnova iz koje bi proizlazila tužiteljeva tražbina navedena u spornom računu, pa da je i sam račun (vjerodostojna isprava) na temelju kojeg je doneseno pobijano rješenje o ovrsi u cijelosti neosnovan i nezakonit.

Općinski sud u Puli je rješenjem posl. br. Povrv-257/14-2 od 3. travnja 2014. rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavio u cijelosti izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to u račun na listu 4 spisa, ugovor o zakupu vozila na listu 24-25 lista, zapisnik na listu 26 spisa, dopise na listu 31-32 spisa, teretne listove na listu 36-44 spisa, te na listu 48-56 spisa, te su saslušani svjedoci B. O., G. J. i D. R..

Analizom provedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz pojedinačno kao i sagledavajući njihovu ukupnost utvrđeno je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Potraživanje tužitelja temelji se na računu br. G 31-P1-… od 28. ožujka 2013. u iznosu od 30.385,80 kuna (list 4 spisa).

Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o zakupu vozila od 19. studenoga 2012. (list 24-25 spisa). Tim ugovorom tužitelj je od tuženika uzeo u zakup teretni automobil-cisternu, marke Mercedes, reg. oznake PU…, zajedno s vozačem, a za potrebe opskrbe strojeva gorivom na gradilištu tužitelja u K..

Tužitelj je ovu cisternu, nesporno, koristio do 2. ožujka 2013. na način da je cisterna služila za dostavu goriva do tužiteljevih strojeva na gradilištu.

Sporna je vjerodostojnost zapisnika - obračuna od 7. ožujka 2013. (list 26 spisa) kojim je utvrđeno da bi u cisterni trebalo biti još 5.403,00 litara goriva (eurodizel) koje je vlasništvo tužitelja, te da će tuženik ovu količinu goriva istočiti i predati tužitelju.

Sporna je i tvrdnja tužitelja da tuženik od utvrđene količine goriva tužitelju nije istočio niti na drugi način pravdao 3.000,00 litara goriva, zbog čega mu je tužitelj i ispostavio račun G 31-P1-… u iznosu od 30.385,80 kuna.

Iz iskaza svjedoka B. O., zaposlenog kod tužitelja, u bitnome proizlazi da je zadaća tuženika bila preuzimati gorivo i istim opskrbljivati strojeve tužitelja. Nešto kasnije tužitelj je jednostrano otkazao ugovor tuženiku i to zbog toga što se jedno njegovo vlastito vozilo cisterna oslobodilo i mogli su ga koristiti na gradilištu u K.. Zapisnik o izvršenim radovima - konačni obračun od 7. ožujka 2013. godine osobno je potpisao i ovjerio kao predstavnik tužitelja, a u ime tuženika potpisao ga je njegov radnik, vozač D. R.. M. S. ni M. V. nisu htjeli potpisati taj zapisnik, već su samo rekli da ga može, ako hoće potpisati vozač D. R.. O količini goriva koje je nedostajala razabrali su iz teretnih listova - dostavnica, iz kojih je bilo moguće izračunati koliko je goriva predmetnom cisternom preuzeto, a koliko razdijeljeno po gradilištu. Postoji evidencija za svaki pojedini stroj o količini primljenog goriva, a kad se sve te evidencije zbroje proizlazi da je nedostajalo oko 3.000,00 litara. U zapisniku stoji koliko je goriva u cisterni trebalo biti, ali nije zapisano koliko je goriva zatečeno. Zatečeno je bilo oko 2.400,00 litara. U odnosu na okolnost da predmetni zapisnik nije sastavljen na dan 2. ožujka 2013. godine kada je tužitelj otkazao ugovor o zakupu nego pet dana kasnije, navodi kako se

Posl. broj: 1 P-814/15-22

u tom vremenu konzultirao sa svojom upravom kako bi utvrdio postupak načina sastavljanja tog zapisnika.

Iz iskaza svjedoka G. J., koji je zaposlen kod tužitelja kao vozač i skladištar, proizlazi da je tuženik svojom cisternom opskrbljivao gorivom strojeve tužitelja na gradilištu u K.. Svojevremeno mu se vozač cisterne D. R. obratio navodeći da u cisterni koju vozi nedostaje goriva. Nije znao objasniti razlog zbog čega gorivo nedostaje. Postupajući po toj informaciji provjerio je knjige za koje je bio zadužen i zaključio da u cisterni doista nedostaje oko 3 tisuće litara goriva. Osobno o tome nije sastavljao nikakvu ispravu, s tim u svezi zapisnik je sastavio B. O.. Nema nikakvog saznanja gdje je završilo tih 3 tisuće litara goriva.

Iz iskaza svjedoka D. R. proizlazi da je u predmetno vrijeme bio zaposlen kod tuženika kao vozač temeljem zaključenog ugovora o radu. U odnosu na gradilište u K. njegov je posao bio da za potrebe tužitelja prevozi gorivo cisternu tuženika. Njegov radni dan započinjao je preuzimanjem vozila napunjenog gorivom na skladištu tužitelja, nakon čega je strojeve tužitelja opskrbljivao gorivom, te je na kraju dana vratio vozilo na skladište tužitelju. Osobno nije vodio nikakvu evidenciju o točenju goriva, to nije bio njegov posao već je to bio posao skladištara tužitelja. Ne zna kako je došlo i da li je uopće došlo do manjka goriva za količinu od 3 tisuće litara, taj su manjak utvrdili skladištar i poslovođa tužitelja G. O. i G. J.. Ne zna zbog čega je potpisao zapisnik o izvršenju radova – konačni obračun. Jednostavno, njih dvojica rekli su mu da goriva nedostaje, a on je potom zapisnik potpisao. Nije za odobrenje pitao M. V. ni M. S., čak misli da oni nisu ni znali da je on potpisao taj zapisnik. Ništa o potrošnji goriva nije znao, završni obračun nije radio, potpisujući zapisnik samo je ovjerio ono što su mu G. O. i G. J. rekli. Vozilo - cisterna u razdoblju od 2. ožujka do 7. ožujka 2013. godine bilo je smješteno u krugu društva T. B. L. d.o.o. K.. Ne zna da li je u tom razdoblju gorivo istakano iz cisterne, zna da se radi o prostoru pod video nadzorom.

Stranke su, dakle, međusobno zaključile Ugovor o zakupu vozila od 19. studenoga 2012. (list 24-25 spisa), kojim ugovorom je tužitelj je od tuženika uzeo u zakup teretni automobil-cisternu, marke Mercedes, reg. oznake PU…, zajedno s vozačem, a za potrebe opskrbe strojeva gorivom na gradilištu tužitelja u K.

Temeljem odredbi čl. 519. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novina“ br. 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu. Zakupnik je, temeljem odredbi čl. 532. ZOO-a, dužan koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin. On je može koristiti samo onako kako je određeno ugovorom ili namjenom stvari.

Po zaključku naslovnog suda tužitelj je kao zakupnik preuzeo od tuženika u zakup teretni automobil-cisternu, za potrebe opskrbe strojeva gorivom na gradilištu tužitelja u K. (čl. 1. ugovora o zakupu), te ju je tužitelj na taj način i koristio. Tužitelj je, nesporno, sam nabavljao gorivo (a ne tuženik, kako je to kao mogućnost bilo predviđeno člankom 3. ugovora) i sam vodio evidenciju preuzimanja i pretakanja goriva. Tuženik o tome nije vodio brigu, niti je to bila njegov obveza po zaključenom ugovoru o zakupu. Okolnost da je vozilom – cisternom upravljao zaposlenik tuženika D. R. ne stvara u tom smislu nikakvu obvezu za tuženika.

Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je evidenciju o preuzimanju goriva i podjeli istog strojevima na gradilištu tužitelja u K. vodio samo tužitelj, odnosna da tuženik u

Posl. broj: 1 P-814/15-22

tome nije imao nikakvog utjecaja.

Stoga, već zbog same okolnosti da je briga o nabavi goriva i opskrbi gorivom strojeva na gradilištu tužitelja bila na samom tuženiku, te da je takvu evidenciju i vodio samo tužitelj, za eventualni nedostatak goriva u cisterni ne može odgovarati tuženik. Nadalje, zapisnik - obračun od 7. ožujka 2013. (list 26 spisa) potpisao je B. O. kao predstavnik tužitelja, te D. R. kao predstavnik tuženika.

Iz iskaza svjedoka D. R. jasno proizlazi da nije za odobrenje za potpis tog zapisnika pitao M. V. (direktora društva) ni M. S. (direktora podružnice društva u K., kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra na listu 16 – 20 spisa), čak misli da oni nisu ni znali da je on potpisao taj zapisnik. D. R. stoga nije imao ovlasti za tuženika potpisati predmetni zapisnik. Isti o potrošnji goriva nije ništa znao, nije vodio nikakvu evidenciju o točenju goriva, završni obračun nije radio, a potpisujući zapisnik samo je ovjerio ono što su mu G. O. i G. J. rekli. Tužitelj je, odnosno njegov predstavnik B. O., znao ili barem morao znati da D. R. nije ovlašten za zastupanje tuženika.

Stoga proizlazi da taj zapisnik nije potpisala ovlaštena osoba, pa u smislu odredbi čl. 312 ZOO-a sadržaj predmetnog zapisnika ne obvezuje tuženika, te stoga tužitelj nije dokazao da je u cisterni, na dan 7. ožujka 2013., trebalo biti još 5.403,00 litara goriva.

Posljedično tome da tužitelj nije dokazao da je u cisterni, na dan 7. ožujka 2013. trebalo biti još 5.403,00 litara goriva, tužitelj nije dokazao ni tvrdnju da od tako utvrđene količine goriva tužitelju nije istočio niti na drugi način pravdao 3.000 litara goriva.

U zapisniku stoji koliko je goriva u cisterni trebalo biti, ali nije zapisano koliko je goriva zatečeno. Stoga je zaključak ovog duda da tužitelj nije dokazao kako je i da li je uopće došlo do manjka goriva za količinu od 3.000 litara.

Pored navedenog, nije sporno da je vozilo - cisterna u razdoblju od 2. ožujka 2013. (kada je ugovor o zakupu raskinut) do 7. ožujka 2013. (kada je sastavljen sporni zapisnik) bilo smješteno u krugu društva T. B. L. d.o.o. K.. Radi se o razdoblju u kojem je tužitelj raspolagao predmetnim vozilom, pa je moguće da je u tom razdoblju iz cisterne istočena količina goriva koja prema tvrdnjama tužitelja nedostaje.

Iz spisu priloženih teretnih listova – dostavnica (list 36 - 44 spisa), razvidno je koja je količinu goriva utočena u cisternu tuženika. Ti teretni listovi, međutim, nisu dokaz i koliko goriva je iz cisterne pretočeno u strojeve na gradilištu tužitelja u K.. Svjedok B. O. naveo je da postoji evidencija za svaki pojedini stroj o količini primljenog goriva, međutim, tužitelj u spis nije dostavio dokaz o tome koliko je goriva iz cisterne pretočeno u njegove strojeve.

Na tužitelju je, temeljem čl. 219. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) bilo da iznese činjenice i predloži dokaze kojima bi dokazao tvrdnje na kojima temelji tužbeni zahtjev. Naime, sukladno pravilu o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. ZPP-a svaka je strana u sporu dužna dokazati svoje tvrdnje. Ako stranka koja se poziva na određenu činjenicu, nije bila u stanju do zaključenja glavne rasprave sudu pružiti dokaz o tome, obveza je suda da primjenom pravila o teretu dokazivanja tu tvrdnju uzme kao nedokazanu (čl. 221a. ZPP-a).

Posl. broj: 1 P-814/15-22

Tužitelj nije predložio dokaze radi utvrđenja činjenica koje bi ukazivale da je u vozilu - cisterni tuženika doista nedostajalo 3.000 litara goriva, te da ima pravo od tuženika zahtijevati plaćanje tako utvrđenog manjka goriva. Stoga je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221a. ZPP-a, te činjenice uzeo kao nedokazane pa je, stoga, utvrdio da tužitelj nema prava zahtijevati od tuženika plaćanje utuženog iznosa.

Na koncu, rješenje o ovrsi javni bilježnik izdao je temeljem tužiteljeva računa od 28. ožujka 2013., u kojem se navodi da se isti izdaje za 3.000 litre eurodiesela (DG) i manipulativne troškove 2%. Tuženik s pravom ističe da bi izdavanje računa za gorivo bilo moguće samo u slučaju da je između stranaka ugovoreno da će tužitelj prodati robu za određeni iznos, međutim iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da takve kupoprodaje nije bilo, odnosno da u tom smislu među strankama nije zaključen nikakav ugovor. U konkretnom slučaju moglo bi se raditi o eventualnoj odgovornosti za štetu koja se ne naknađuje na način da se štetniku dostavi račun za tu štetu na osnovu parametara koje oštećeni samostalno odredi.

Tuženik je u sporu uspio u cijelosti, međutim nije u skladu sa odredbama čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a zatražio naknadu troškova do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, pa o parničnim troškovima tuženika sud nije ni odlučivao.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu 18. svibnja 2016.

Sudac

Damir Rabar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda u dovoljnom broju primjerka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. u svezi s čl. 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

- tužitelju

- tuženiku