Rev-2008/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2008/1990-2

PRESUDA U IME

REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića, Stanka Hautza i Augusta Husinca kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. A., M. Z. i M. mldb. G., zastupanog po ocu M. Z., svi iz Z., koje zastupa V. A., odvjetnik iz Z., protiv tuženih ZOIL S. Poslovna jedinica B., Š. S. iz B. K. i A. F. iz B. K., koje zastupa V. E., odvjetnik iz B. K., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 20. veljače 1990. br. Gž-385/90, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. studenog 1989. br. Pn-417/88, u sjednici održanoj dana 24. siječnja 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženicima da na ime naknade štete u vezi prometne nezgode solidarno plate I-tužiteljici iznos od 9.540,50 konvertibilnih (95,405.440 prijašnjih) dinara, II-tužitelju iznos od 2.500 konvertibilnih (25,000.000 prijašnjih) dinara i III-tužitelju iznos od 3.000,00 konvertibilnih (30,000.000 prijašnjih) dinara sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude, kao i da naknade tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 97,50 konvertibilnih (975.260 prijašnjih) dinara.

Odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi I-tuženika drugostepeni je sud svojom presudom odbio u cijelosti žalbu I-tuženika i zajedničku žalbu tužitelja u odnosu na II i III- tužitelje, a u odnosu na I-tužiteljicu samo djelomično, te je djelomično uvažio ovu žalbu i naložio tuženicima da pored dosudjenog iznosa od 9.540,50 konvertibilnih (95,405.440 prijašnjih) dinara na ime naknade štete solidarno plate I- tužiteljici još i iznos od 5.000,00 konvertibilnih (50,000.000 prijašnjih) dinara sa zateznim kamatama pobliže opisanim u toč. II. izreke te presude.

Protiv ove pravomoćne presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači tako da im se dosudi tražena naknada u cijelosti ili u višim iznosima.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestepenim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku - dalje ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, koji, uostalom, u odnosu na glavni zahtjev u reviziji nije pobliže ni označen, niti obrazložen.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nesporno je da su dana 18. ožujka 1987. u Zagrebu tužitelji tjelesno povrijedjeni u sudaru osobnog automobila kojim je upravljao II-tužitelj, sa osobnim automobilom čiji je vlasnik III-tuženik, a kojim je upravljao II-tuženik i da je III-tuženik osiguranik I-tuženika po propisima i pravilima obaveznog osiguranja od odgovornosti.

Nije sporna ni isključiva (i solidarna) odgovornost tuženika za naknadu štete tužiteljima koju su oni pretrpjeli uslijed ovog štetnog dogadjaja.

Ostala je sporna jedino visina utužene naknade na ime nematerijalne štete.

Na temelju stručno obrazloženih mišljenja liječničkih vještaka prim. dr. J. R. - ortopeda i dr. I. K. - neuropsihijatra sudovi su pouzdano utvrdili da je I- tužiteljica kritične zgode zadobila udarno krvne podljeve glave, potres i naboj mozga, udarne ozljede desnog koljena i stopala te udarne ozljede i uganuće desnog stopala, zbog čega je trpjela fizičke bolove jačeg intenziteta 2 tjedna, srednjeg intenziteta takodjer 2 tjedna i manjeg intenziteta oko 3 mjeseca, kao i jaki primarni strah koji je trajao 2 dana te sekundarni strah u vidu zabrinutosti za stanje svog zdravlja i ishod liječenja, a kao trajna posljedica ovog tjelesnog povredjivanja kod I-tužiteljice ostala je posttraumatska neuroza i posttraumatska encefalopatija praćena glavoboljama, ostala je i ograničena pokretljivost i stabilnost desne noge sa djelomičnom atrofičnošću muskulature i bolnom osjetljivošću što je sve u njenoj dobi od 29 godina života smanjilo njenu životnu aktivnost za 25%.

Navedena jačina bolova i straha i njihovo trajanje opravdavaju u smislu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) dosudjenu naknadu I-tužiteljici za fizičke bolove u iznosu od 3.500,00 konvertibilnih (35,000.000 prijašnjih) dinara i za pretrpljeni strah u iznosu od 1.000,00 konvertibilnih (10,000.000 prijašnjih) dinara, a ne i u većem iznosu kako se to neosnovano ističe u reviziji.

Utvrdjeno smanjenje životne aktivnosti i njihovo trajanje s obzirom na životnu dob tužiteljice opravdavaju dosudjenu naknadu za pretrpljene duševne bolove koje uslijed toga I-tužiteljica trpi u iznosu od 10.000,00 konvertibilnih (100,000.000 prijašnjih) dinara, ali ne i preko tog iznosa, pa protivni revizijski navodi ni u pogledu ovog oblika nematerijalne štete nemaju opravdanje.

Na temelju mišljenja istih liječničkih vještaka sudovi su zatim utvrdili da je kritične zgode II-tužitelj zadobio udarno krvne podljeve glave i rubni prijelom prvog sjekutića iz gornje vilice zbog čega je trpio fizičke bolove jačeg intenziteta oko 5 dana, srednjeg oko tjedan dana i manjeg intenziteta oko 10 dana, kao i jaki strah 2 dana sa zabrinutošću za zdravstveno stanje nakon toga, a kao trajna posljedica oštećena zuba ostalo je kod II-tužitelja manje naruženje.

Ove okolnosti ne opravdavaju veću naknadu II- tužitelju od po 1.000,00 konvertibilnih (10,000.000 prijašnjih) dinara za fizičke bolove i strah i od 500,00 konvertibilnih (5,000.000 prijašnjih) dinara za naruženost kako to pogrešno smatraju revidenti.

Na temelju mišljenja spomenutih vještaka sudovi su utvrdili da je II-tužitelj u predmetnom štetnom dogadjaju takodjer zadobio udarno krvne podljeve glave, zatim podljev krvi na čelu i potres mozga. Kao malo dijete sporo se oporavlja te se tek nakon 2 mjeseca počeo oporavljati fizički i psihički. Zbog takvih povreda 5 dana je trpio jače bolove, a 2 tjedna bolove srednjeg intenziteta i oko 2 mjeseca manje fizičke bolove, kao i jaki strah u trajanju od 2 dana.

Takva jačina bolova i pretrpljenog straha i njihovo trajanje ne opravdavaju veću naknadu od dosudjenih iznosa za fizičke bolove od 2.000,00 konvertibilnih (20,000.000 prijašnjih) dinara i za strah od 1.000,00 konvertibilnih (10,000.000 prijašnjih) dinara kako se to neosnovano ističe u reviziji.

Liječničkim vještačenjem je pouzdano utvrdjeno da je nakon provedenog liječenja III-tužitelja mlt. G. M. došlo u cijelosti do sanacije zadobivenih ozljeda u predmetnom štetnom dogadjaju, pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su u cijelosti i odbili njegov zahtjev za naknadu na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti.

Dužina čekanja na pravičnu novčanu naknadu može jedino imati utjecaja na visinu te naknade ako to opravdava protek vremena od nastanka štete do donošenja odluke i druge posebne okolnosti konkretnog slučaja, ali nije ni od kakvog utjecaja na pravo oštećenika da zateznu kamatu na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete može tražiti samo od dana donošenja prvostepene presude, kako to pogrešno smatraju revidenti.

Odluka sudova o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP pa ju revidenti neosnovano pobijaju.

S obzirom da su uspjeli samo s manjim dijelom tužbenog zahtjeva nipošto nemaju pravo na naknadu većeg parničnog troška od dosudjenog. Jedino im se trošak vještačenja mogao dosuditi nezavisno od konačnog uspjeha u parnici, kako su to nižestepeni sudovi pri samom odmjeravanju troška (list 47) pravilno ocijenili.

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393.

ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 24. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš v.r.