I Kž-682/1990-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 682/1990-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Pavišić Berislava kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Kocijančić Erike kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R. N. zbog krivičnog djela iz čl. 134. st. 1. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 26. veljače 1990. K 111/89, u sjednici održanoj 21. kolovoza 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Oskar Poju,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se djelomično žalba opt. R. N., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostepena presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelom zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim učinio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje razdora i netrpeljivosti iz čl. 134. st. 2. KZ SFRJ, pa se optuženiku za to krivično djelo primjenom čl. 51. i 52. KZ SFRJ izriče uvjetna osuda i utvrdjuje kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci koja se kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo.

U slučaju opozivanja uvjetne osude optuženiku će se u utvrdjenu kaznu zatvora uračunati kazna zatvora u trajanju od 55 dana koju je izdržao za učinjeni prekršaj čija su obilježja obuhvaćena obilježjima učinjenog krivičnog djela.

U ostalom dijelu odbija se žalba opt. R. N. kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom Okružnog suda u Splitu od 26. veljače 1990. K 111/89 oglašen je opt. R. N. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo protiv osnova socijalističkog društvenog uredjenja SFRJ, izazivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz čl. 134. st. 1. KZ SFRJ i primjenom čl. 42. t. 2. i čl. 43. st. 1. t. 3. KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. R. N., po svom

I Kž 682/1990-3 branitelju D. Z., odvjetniku iz S., zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja u stvari povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i djelo pravno označi po čl. 220. KZ SRH i izrekne blaža, odnosno uvjetna osuda, ili da se. prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen, a republički javni tužilac, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika uvaži zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, prvenstveno s obzirom na nedovoljno precizan nalaz liječnika psihijatra.

Postupajući u povodu podnesene žalbe po službenoj dužnosti na temelju čl. 376. st. 1. t. 2. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je, da je ostvarena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. t. 4. ZKP na štetu optuženika, jer utvrdjeno krivično djelo sadrži samo obilježja krivičnog djela iz čl. 134. st. 2. KZ SFRJ, a ne težeg oblika tog djela iz čl. 134. st. 1. KZ SFRJ, kako je to utvrdio prvostepeni sud.

Ovaj sud nije prihvatio stajalište, žalbe da se u konkretnom slučaju uopće ne radi o inkriminiranom krivičnom djelu, već samo o krivičnom djelu iz čl. 220. KZH. Ne radi se o pukoj povredi groba, već je ta povreda učinjena iz sasvim odredjenog motiva. U konkretnom slučaju postoji stjecaj izmedju krivičnog djela iz čl. 134. st. 2. KZ SFRJ i krivičnog djela iz čl. 220. KZH, no kako u tom pravcu nije bilo žalbe javnog tužioca, ovaj drugostepeni sud nije mogao optuženika oglasiti krivim za to krivično djelo učinjeno u idealnom stjecaju.

Da se radi o blažem obliku djela iz čl. 134. st. 2. KZ SFRJ utvrdio je ovaj Vrhovni sud iz slijedećih razloga.

Krivičnim djelom iz čl. 134. st. 1. KZ SFRJ izaziva se ili raspaljuje mržnja, što je kvantitativno viši stupanj neraspoloženja, a krivičnim djelom iz st. 2. nacionalna, vjerska ili rasna netrpeljivost, što je kvantitativno niži stupanj neraspoloženja. Teži oblik vrši se propagandom ili na drugim način, koji se po svom sadržaju može izjednačiti s propagandom, a blaži oblik iz čl. 134. st. 2. KZH vrijedjanjem gradjana ili na drugi način. Djelo za koje je utvrdjeno prvostepenom presudom da ga je učinio optuženik ima sva obilježja upravo krivičnog djela iz čl. 134. st. 2. KZ SFRJ. Oštećenje groba iz nacionalnog motiva u konkretnom slučaju može se izjednačiti s vrijedjanjem gradjana, kao drugi način u smislu zakona, kojim se izazivlje nacionalna rasna ili vjerska netrpeljivost. U konkretnom slučaju, optuženik je oštetio dva nadgrobna spomenika pokojnika srpske nacionalnosti. Iz fotoelaborata koji prileži spisu vidljivo je da se ne radi o značajnijim oštećenjima. Oštećenjem dviju grobnica na utvrdjeni način u objektivnom smislu predstavlja izazivanje nacionalne netrpeljivosti. U subjektivnom smislu, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, optuženik je toga bio svjestan.

I Kž 682/1990-3

Uslijed pravne oznake djela po blažem zakonu, kao i djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika, a imajući u vidu utvrdjenje suda da je optuženik djelo učinio u akutno pijanom stanju, da je nakon otrežnjenja požalio svoj čin i sam se prijavio, uz sve ostale utvrdjene olakotne okolnosti opravdava uvjerenje ovoga suda da se može očekivati da će već upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na optuženika da više ne vrši krivična djela.

Stoga je iz svih iznesenih razloga na temelju čl i 387. st. 1. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. kolovoza 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v. r.

dr. Pavišić Berislav, v. r.