I Kž-334/2009-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 334/09-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević-Grbić, Miroslava Šovanja i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. D. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu KZ - "Narodne novine", broj 71/06) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. ožujka 2009. godine br. K-40/08, u sjednici održanoj dana 22. listopada 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe opt. D. D., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, radnjama za koje je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. u vezi čl. 61. KZ.

II. Uslijed gornje odluke te djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. D. D., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni tako da se optuženiku za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. i 4. u vezi čl. 61. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest godina te se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora izrečena po sudu prvog stupnja za kazneno djelo iz čl. 198. st. 2. KZ u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, pa se opt. D. D., primjenom čl. 60. st. 1. i 2. alineja c KZ, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. lipnja 2008. godine pa nadalje.

U ostalom dijelu, žalba opt. D. D. odbija se kao neosnovana i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

I Kž 334/09-6

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, oglašen je krivim opt. D. D. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. KZ na štetu svoje mlt. kćeri R. D. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a pod toč. 2. te izreke zbog kaznenog djela rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i osam mjeseci, pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, sukladno čl. 63. st. 1. KZ.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju B. Z., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne blaža zatvorska kazna. Ujedno je stavljen prijedlog da se branitelj izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirta Kuharić koja je ponovila navode pismenog prijedloga, dok uredno pozvani branitelj optuženika, odvjetnik B. Z., nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti. Optuženik je obaviješten o održavanju sjednice vijeća, ali nije osigurana njegova nazočnost budući vijeće ocjenjuje da ista nije svrsishodna u smislu čl. 374. st. 2. ZKP.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva, jer sadrži naznaku svih okolnosti relevantnih za postojanje predmetnog kaznenog djela silovanja, pri čemu točan broj obavljenih nasilnih spolnih odnošaja, kao i način njihovog izvršenja u vremenu od mjeseca svibnja do 20. lipnja 2008. godine (toč. 1., alineja 4. i 5. izreke), nije odlučna činjenica, budući je utvrđeno da je optuženik u tom periodu samo ponavljao već prethodno opisane kriminalne radnje započete u rujnu 2007. godine. Stoga nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Također, prigovor žalbe o navodnoj nezakonitosti nalaza i mišljenja psihologijskog vještaka prof. Lj. M. iz razloga što ista nije nazočila ispitivanju oštećenice tijekom kaznenog

I Kž 334/09-6

postupka, nema značaj bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, već se time, ustvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u žalbi tvrdi da je iskaz oštećenice sam sebi proturječan i nevjerodostojan, a nije potvrđen niti materijalnim tragovima ili drugim dokazima u spisu. Osim toga, postoji motiv oštećenice za lažno terećenje optuženika kojeg je prvostupanjski sud olako otklonio. Budući je provedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da optuženik nema seksualnih aberacija, dok je iz dnevnika oštećenice vidljivo da je ona u inkriminirano vrijeme imala kontakte i s drugim muškim osobama, to je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja optuženika trebalo osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik u inkriminiranom periodu opetovano vršio nasilne spolne odnošaje i s tim izjednačene spolne radnje na štetu svoje kćeri mlt. R. D., a time je u idealnom stjecaju počinio i kazneno djelo rodoskvrnuća, na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

Prije svega, žalba zanemaruje obranu optuženika danu u istražnom postupku kada on priznaje da je u inkriminiranom periodu imao povremene seksualne doživljaje sa svojom kćerkom mlt. R. D. tako što se ona trljala o njegovo tijelo, stavljala njegovu ruku na svoje spolovilo i gurala njegov prst u svoju vaginu, kao i svoju ruku stavljala na njegovo spolovilo, a on se tome nije protivio, jer je ocijenio da to oštećenici godi. Iako optuženik na glavnoj raspravi mijenja takvu obranu tvrdeći da nikakovih seksualnih kontakata između njega i njegove kćeri nije bilo, prvostupanjski sud s pravom cijeni istinitom obranu optuženika iz prethodne faze postupka, jer optuženik ne navodi uvjerljive razloge zbog kojih je izmijenio svoj iskaz.

Kada se takva obrana optuženika dovede u vezu sa iskazom oštećenice, vidljivo je da oni suglasno opisuju vrijeme i mjesto spolnih kontakata, s tom razlikom što oštećenica tvrdi da ju je optuženik, koristeći svoju fizičku nadmoć i njezin strah od kažnjavanja, osim na bludne radnje prisiljavao i na nasilne spolne odnošaje te s tim izjednačene spolne radnje, kojima se ona bezuspješno opirala.

Suprotno tezi žalbe, terećenje oštećenice u svemu je dosljedno i uvjerljivo, jer ona identično opisuje događaje u istrazi i na glavnoj raspravi. Osim toga, postoji čitav niz kontrolnih dokaza koji potvrđuju iskaz oštećenice u pojedinim dijelovima pa tako iskaz njezine majke J. D. (koja je prijavila učin kaznenog djela), njezine sestre A. D., kao i iskazi prijatelja kojima se oštećenica povjerila – svjedoka M. K. i D. K..

Posebno je znakovit ginekološki nalaz oštećenice prema kojem je ona, u dobi od 15 godina, deflorirana, a dežurni ginekolog dr. E. T. potvrđuje da je oštećenica prilikom ginekološkog pregleda iskazala bojazan od trudnoće, jer je imala više seksualnih odnosa sa svojim ocem.

Konačno, ali ne manje važno, indikativan je dnevnik oštećenice, pri čemu bilješke na dane 24. i 26. lipnja 2008. godine, dakle, prije podnošenja kaznene prijave, jasno pokazuju otpor i gađenje oštećenice prema optuženiku zbog pretrpljene spolne zlostave kroz dulji

I Kž 334/09-6

vremenski period. Prigovor žalbe da dnevnik oštećenice ne sadrži opis događaja od početka kriminalnog perioda prihvatljivo je obrazložen njeuinom tvrdnjom da je i ranije bilježila pojedine spolne zlostave od strane svog oca, ali je kasnije poparala te stranice „jer joj se to nije sviđalo“.

Psihologijski vještak prof. Lj. M., temeljem obavljenog intervjua i psihologijske obrade oštećenice, zaključuje da je ona bila prolongirano izložena traumatičnim situacijama od strane svog oca što je dovelo do patološke prilagodbe na to stanje s razvojem autodestruktivnih tendencija koje zahtijevaju intervenciju socijalnih službi. S tim u vezi, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da si je oštećenica u rujnu 2007. godine pokušala žiletom prerezati žile, jer to potvrđuju očevici svjedok J. D. i A. D. koja je na laptopu oštećnice pročitala tekst „kada me prvi puta silovao pokušala sam si prerezati žile“. Prigovor žalbe da o tom događaju nema odgovarajuće medicinske dokumentacije, promašen je budući je oštećenica bila spriječena u svom naumu nailaskom njezine majke J. D., kako one to suglasno opisuju u svojim iskazima.

Također, u žalbi se promašeno ističe kako iz nalaza ginekološkog vještaka proizlazi da je oštećenica imala nedavni spolni odnos prije pregleda, tj. jedan do dva dana ranije, a što bi bilo u suprotnosti s njezinom tvrdnjom da je posljednji nasilni spolni odnošaj imala dana 20. lipnja 2008. godine. Upravo suprotno, iz postojeće povijesti bolesti proizlazi da liječnik nije našao znakova nasilja niti nedavnog spolnog odnosa, pa se žalba u tom dijelu očito temelji na pogrešnoj interpretaciji dokaza izvedenog na glavnoj raspravi.

Nadalje, psihologijski vještak prof. Lj. M. ocjenjivala je iskaz oštećenice dan tijekom psihologijskog intervjua nalazeći da je on vjerojatno vjerodostojan, ali je na glavnoj raspravi, usporedbom iskaza oštećenice danog u sudskom postupku s onim iz psihologijskog intervjua, našla još veći broj kriterija (brojnost detalja) koji su je naveli na konačan zaključak da je opis događanja potpuno vjerodostojan. Iako psihologijski vještak nije nazočio ispitivanju oštećenice tijekom sudskog postupka, ne može se odreći stručnost i profesionalnost danom mišljenju, pogotovo ne u mjeri da bi to zahtijevalo novo psihijatrijsko vještačenja oštećenice, kako predlaže žalba. Ovo iz razloga jer konačnu ocjenu o vjerodostojnosti nečijeg iskaza daje isključivo sud uspoređujući ga s drugim dokazima u spisu, a već je istaknuto da brojni pokazatelji potvrđuju da je oštećenica vjerno opisivala situacije iz proživljenog iskustva.

Motiv lažnog terećenja, onako kako ga nudi žalba, naprosto nije vjerojatan. Bez obzira što je oštećenica zamjerala svom ocu da je obitelj doveo živjeti u malu seosku sredinu, očito je da je ona optuženika, kao oca, voljela, što potvrđuju i drugi članovi njezine obitelji. U svakom slučaju, nakon otkrivanja događaja oštećenica je s majkom, sestrom i bratom smještena u prihvatilište, a doista nije vjerojatno da bi samo zbog želje da napakosti svom ocu izložila sebe i svoju obitelj pritiscima i neugodnostima kakve uobičajeno donosi vođenje ovakvih kaznenih postupaka.

Prihvaćanjem iskaza oštećenice kao vjerodostojnog dokaza, u potpunosti je utvrđena primjena sile optuženika radi slamanja njezinog otpora prema spolnim odnošajima i s tim izjednačenim radnjama. Nije sporno da postoji veliki psihofizički nesrazmjer između optuženika i oštećenice, te da je on snagom svoga tijela, a koristeći se i autoritetom te strahom kojeg je oštećenica imala prema njemu kao ocu, relativno jednostavno mogao slomiti njezin otpor. Oštećnica opisuje da je optuženika uvijek odgurivala rukama, fizički se borila da ga

I Kž 334/09-6

spriječi, ali kako u tome nije uspijevala „prepustila se sudbini, isključila bi se, izgubila snagu i volju za bilo što, jednostavno bi se oduzela“. Opisujući na koji način je optuženiku pružala otpor, oštećenica ujedno opisuje i fizičku prisilu koju je trpila, pa govora nema o tome da bi ona ikada potakla kakav intimni odnos sa svojim ocem niti za to dala inicijativu, kao što to tvrdi optuženik u svojoj obrani.

Što se tiče tvrdnji žalbe da psihijatrijskim vještačenjem optuženika nisu uočene seksualne aberacije, treba reći da to kod ovakvih kaznenih djela i nije nužno, jer i psihijatrijski vještak dr. E. B.-H., ispitana na glavnoj raspravi, pravi razliku između pedofilije i incesta, o čemu se ovdje konkretno radi.

Konačno, niti svi drugi, inače brojni prigovori žalbe, nisu sa uspjehom doveli u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, zbog čega, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je optuženik osnovano oglašen krivim za oba kaznena djela opisana u izreci prvostupanjske presude.

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu podnesene žalbe, a po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj Vrhovni sud nalazi da je pogrešnom pravnom kvalifikacijom kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu u smislu čl. 368. toč. 4. ZKP.

Naime, pogrešno prvostupanjski sud primjenjuje materijalno pravo kada kriminalnu djelatnost optuženika pravno ocjenjuje kao učin kaznenog djela iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. KZ. Za postojanje ovog oblika kaznenog djela silovanja neophodno je da je nad maloljetnom žrtvom iste prigode počinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od strane više počinitelja, a o tome se ovdje očito ne radi. Iz opisa kaznenog djela i utvrđenog činjeničnog stanja tijekom kaznenog postupka evidentno je da je optuženik kroz vremenski period od deset mjeseci sukcesivno nad svojom maloljetnom kćeri opetovao radnje nasilnih spolnih odnošaja i s njima izjednačenih spolnih radnji, zbog čega se ovdje može raditi jedino o produljenoj kriminalnoj aktivnosti osnovnog oblika kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ koje je kvalificirano činjenicom da je oštećenica u vrijeme događaja bila maloljetna osoba pa je pravilno osuditi ga za učin kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. u vezi čl. 61. KZ, kako je to učinjeno ad I. izreke ove presude.

S obzirom da je optuženik sada oglašen krivim za kazneno djelo s blaže zapriječenom kaznom zatvora, trebalo je, uz uvažavanje navoda optuženikove žalbe, utvrditi mu za to kazneno djelo nešto blažu kaznu zatvora i to upravo u trajanju od šest godina, imajući pritom u vidu sve olakotne i otegotne okolnosti utvrđene po sudu prvog stupnja, ali naročito izraženu upornost optuženika te psihičke posljedice koje oštećenica trpi, a trpjeti će i ubuduće, kako to proizlazi iz mišljenja vještaka psihologijske struke. S obzirom na dugotrajnost kriminalnog djelovanja optuženika i brojnost opetovanih radnji seksualne zlostave, izricanju još blaže kazne zatvora doista nema mjesta.

Što se tiče kaznenog djela rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 2. KZ, u svemu je prihvaćena ocjena olakotnih i otegotnih okolnosti od strane prvostupanjskog suda, pa je prihvaćena tamo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

I Kž 334/09-6

Primjenom odredaba o stjecaju, optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, jer ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se samo takvom i tako odmjerenom kaznom iskazati odgovarajući prijekor društva prema takvim počiniteljima kaznenog djela, a ujedno će se drugi građani upozoriti na krajnju neprihvatljivost takvih i sličnih ponašanja.

Kako su navodi žalbe optuženika, dakle, samo djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude, osim već obrazložene povrede zakona, ovaj Vrhovni sud nije našao drugih povreda na koje u smislu čl. 379. st. 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 390. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. listopada 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.