Croatian Supreme Court dismisses creditor's extraordinary appeal as inadmissible under enforcement law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the creditor's extraordinary appeal against a lower court's enforcement decision regarding interest payments. The creditor argued for a retrial based on Article 382(2) of the Civil Procedure Act, but the court found the appeal did not meet strict statutory requirements. The court ruled that the appeal failed to identify a specific legal issue with conflicting case law or a decisive error affecting the outcome, rendering it inadmissible.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a; čl. 392.b st. 3. ZPP-a; extraordinary appeal is inadmissible if it does not raise a specific legal question with conflicting practice or a decisive error affecting the decision.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 109/14-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u izvršnom (ovršnom) predmetu vjerovnika D. V. iz P., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Z., protiv dužnika C. o. d.d. iz Z., Filijala Z., zastupanog po punomoćniku R. H., odvjetniku iz Z., radi protuizvršenja (protuovrhe), odlučujući o reviziji vjerovnika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru, posl. br. Gžovr-968/12-3 od 24. srpnja 2013., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zaboku posl. br. Ovr-511/11-57 od 17. siječnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2014.,
r i j e š i o j e :
Revizija vjerovnika odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je:
- u stavku I. izreke, vjerovnik obvezan vratiti dužniku 208.468,97 kn s pripadajućim i u izreci rješenja određenim zateznim kamatama računatim od 2. veljače 1995. do isplate,
- u stavku II. izreke, vjerovnik obvezan vratiti dužniku 13.101,62 kn s pripadajućim i u izreci rješenja određenim zateznim kamatama računatim od 13. travnja 1995. do isplate,
- u stavku III. izreke, odbijen prijedlog dužnika za protuizvršenje u dijelu u kojem je zatraženo da se vjerovnik obveže vratiti dužniku zatezne kamate na iznos glavnice od 13.101,62 kn tekuće od 10. travnja 1995. do 12. travnja 1995.,
- u stavku IV. izreke, vjerovnik obvezan dužniku naknaditi trošak postupka od 24.875,00 kn s pripadajućim i u izreci rješenja određenim zateznim kamatama računatim od 17. siječnja 2012. do isplate.
Protiv dijela drugostupanjskog rješenja iz stavaka I., II. i IV. izreke vjerovnik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Prijedlog vjerovnika je da se oba nižestupanjska rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Dužnik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije dopuštena.
Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ-a), koja se ovdje primjenjuje (obzirom da je postupak pokrenut 30. lipnja 1993., a nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz „Narodnih novina“ broj 88/05 ukinuta je prvostupanjska odluka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak) na temelju odredbe čl. 369. st. 1. OZ-a ("Narodne novine", broj 112/12) i 338. st. 2. OZ-a ("Narodne novine", broj 139/10, 125/11, 150/11 i 154/11 - uredba), propisano je da je revizija u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena samo u slučaju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP-a).
Odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) izmijenjena je prethodno navedena odredba čl. 382. st. 2. ZPP-a iz novele ZPP-a iz 2003., uvođenjem izvanredne revizije, one koja se može podnijeti protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Konačno, prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a iz 2011.) primjenjuje na ovaj spor, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
Načelno, takva izvanredna revizija dopuštena je dakle i u postupcima kakav je i ovaj - u postupku protuizvršenja (protuovrhe), i to na temelju odredbe čl. 53. st. 4. ZID ZPP-a iz 2011., koja izvanrednu reviziju ograničuje samo na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena nakon stupanja na snagu toga Zakona, a sve budući je i podnesena protiv odluke donesene 24. srpnja 2013.
Međutim, njezina dopuštenost vezana je i uz udovoljenje pretpostavci iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, po kojima je podnositelj izvanredne revizije dužan određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio - uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je upravo postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revident je u ovome slučaju naznačio da reviziju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog pitanja:
1. „U smislu odredbe čl. 214. ZOO-a, da li je dužnik dužan izvršiti povrat zateznih kamata isplaćenih na iznos glavnice nematerijalne štete, ukoliko je isti bio savjestan pribavitelj odnosno stjecatelj, u trenutku isplate?“,
2. „Da li je u smislu odredbe čl. 279. st. 2. ZOO-a zabranjen anatocizam odnosno dosuđivanje kamata na kamatu te da li je odlučno za isto savjesnost stjecatelja?“
3.“Koji se troškovi postupka imaju smatrati nužnim za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a?“,
i pritom je istaknuo da su shvaćanja drugostupanjskog suda iz osporenog rješenja u svezi tih pitanja suprotna shvaćanju ovog suda zauzetom u predmetu posl. br. Rev-2732/92 od 2. veljače 1994., posl. br. Rev-2934/99 od 23. travnja 2003. i posl. br. Rev-737/02 od 21. rujna 2005.
Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, vjerovnik nije postupio prema navedenim odredbama.
Naime, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju sa shvaćanjem iz osporenog rješenja: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj sudskoj praksi, kao ovdje) doista mora i postojati, a sve obzirom da bi tek tada revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).
Kako prvo postavljeno pitanje vjerovnik obrazlaže pozivom na odluke ovog suda posl. br. Rev-2732/92 od 2. veljače 2004. i posl. br. Rev-737/02 od 21. rujna 2005., ali koje se odnose na situaciju u kojoj je drugostupanjski sud potvrđivanjem prvostupanjske odluke odlučio o potraživanju s osnova vraćanja neosnovano plaćenih iznosa temeljem pravomoćne presude i na koje nije primijenjena odredba čl. 216. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', br. S-53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje: ZOO) - kakva situacija nije u ovome predmetu (u kojemu je o zahtjevu vjerovnika odlučeno primjenom odredbe čl. 216. ZOO-a), ovdje se ne može prihvatiti da je drugostupanjski sud osporeno rješenje utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u protivnosti ili u proturječju s shvaćanjem u svezi kojeg je vjerovnik postavio to pitanje - slijedom čega valja zaključiti da od odgovora na to pitanje ne zavisi odluka o predmetu spora i da (stoga) takvo pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Do drugačijeg stava ne može dovesti niti pozivanje vjerovnika na presudu ovog suda posl. br. Rev-2934/99 od 23. travnja 2003. koja se doduše temelji na odredbi čl. 216. ZOO-a, ali u kojoj je predmet spora „zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa naknade nematerijalne štete od 33.000,00 kn i parničnog troška od 2.064,00 kn“, a ne zahtjev za povrat zateznih kamata na neosnovano isplaćeni iznos nematerijalne štete – koji je predmet ovog postupka.
U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje za odgovoriti je da drugostupanjski sud nije niti izrazio shvaćanje koje bi bilo (a što je ovdje odlučno) u suprotnosti s pravnim shvaćanjem na koje se revident poziva i glede kojeg je to pitanje postavio, a sve s obzirom da u predmetnom slučaju nije riječ o dosuđivanju kamata na kamatu, već o situaciji u kojoj je drugostupanjski sud potvrđivanjem prvostupanjske odluke odlučio o potraživanju uglavničene zatezne kamate obračunate u apsolutnom (brojčanom) iznosu koje predstavlja glavno potraživanje - te je na taj tako naznačen iznos dosuđena zatezna kamata prema odredbi čl. 279. st. 2. ZOO-a, i to počev od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu.
Konačno, treće u reviziji naznačeno pitanje čak niti ne čini određeno formulirano pravno pitanje u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, a samo uopćeni poziv revizijskom sudu da o predmetu spora odluči prema pravnom shvaćanju kojeg revident nalazi pravilnim - sve uz osporavanje shvaćanja na kojem je temeljeno drugostupanjsko rješenje, takvog ne može nadomjestiti.
Revizijski sud pritom ukazuje:
- da osporeno rješenje može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i (ovdje) odluka na koje se revident pozvao, pa sukladno tome (a jer se te odluke odnose na druga činjenična utvrđenja) u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (dakle: neovisno od tih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske) pravilno primijenjeno materijalno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporenog rješenja pravilno u odnosu na već postojeću sudsku praksu),
- da se izvanredna revizija ne može podnijeti niti samo uz određenu naznaku materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja: mora se raditi o pitanju o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu - a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i glede kojeg postoji (ovdje odlučno) različita praksa iskazana u određeno naznačenim odlukama, a pritom pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje,
- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.
Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.
2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju vjerovnika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 28. listopada 2014.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.