Rev-x-377/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 377/12-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari prvotužiteljice mal. F. B., koju zastupa zakonska zastupnica majka I. B.1 , (supruga I.), i drugotužiteljice I. B. , (supruge M.), obje iz D. R., obje zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku u I., protiv tuženika E. o. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku N. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-6006/08 (Gžx-249/08) od 4. lipnja 2009. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-36/98-27 od 16. lipnja 2008., dana 18. rujna 2012.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-6006/08 (Gžx-249/08) od 4. lipnja 2009. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski sud u Imotskom presudom poslovni broj P-36/98-27 od 16. lipnja 2008. odbio je tužbeni zahtjev prvotužiteljice mal. F. B. da joj tuženik E. o. d.d. Z. naknadi nematerijalnu štetu po osnovi pretrpljenog straha, fizičkih bolova i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti isplatom iznosa od 135.000,00 kuna (točka I izreke).

Istom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice I. B.2 pa je tuženiku E. o. d.d. Z. naloženo isplatiti joj 1.900,00 kuna na ime nematerijalne štete sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka II izreke), dok je njezin zahtjev odbijen preko iznosa od 1.900,00 kuna po osnovi naknade nematerijalne štete, odnosno za iznos od 68.100,00 kuna te za daljnji iznos od 15.000,00 kuna sa zateznim kamatama za koji se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva (točka III izreke).

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-6006/08 (Gžx-249/08) od 4. lipnja 2009., postupajući po žalbama drugotužiteljice I. B.2 i tuženika sudio je:

I. Odbija se žalba tužiteljice pod 2) I. B.2 kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Imotskom pod poslovnim brojem P-36/98 od 16. lipnja 2008. u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah preko iznosa od 800,00 kn do iznosa od 15.000,00 kn.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u dijelu točke II. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pod 2) na isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 1.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

III. Djelomično ne prihvaća žalba tužiteljice pod 2) I. B.2 i preinačava pobijana presuda u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice s naslova naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova i duševnih boli zbog smanjenje životne aktivnosti i u tom dijelu sudi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici pod 2) s naslova naknade nematerijalne štete daljnji iznos od 1.100,00 kn od čega za pretrpljene fizičke bolove iznos od 400,00 kn, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 700,00 kn sa zateznom kamatom prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koja na navedeni iznos teče od 16. lipnja 2008. do isplate, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 67.000,00 kn tužbeni zahtjev tužiteljice pod 2) odbija kao neosnovan.“

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) pobijajući djelomično točku II drugostupanjske presude u odnosu na dio kojim je potvrđena točka II prvostupanjske presude, a kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici I. B. nematerijalnu štetu u iznosu od 1.900,00 kuna, s time što taj dio presude pobija za iznos od 1.100,00 kuna.

U reviziji se navodi da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, pa je tuženik predložio da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev za iznos od 1.100,00 kuna, a tužiteljici naloži naknaditi tuženiku parnični trošak uključivši i trošak revizije od 581,25 kuna.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

U čl. 382. st. 2. ZPP određeno je da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, a takav je i ovaj slučaj jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 1.100,00 kuna (dakle ne prelazi 100.000,00 kuna), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

Pored primjerice navedenih razloga stranka može podnijeti reviziju i zbog drugih razloga ako su oni važni za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U reviziji je dakle potrebno naznačiti pravno pitanje koje je odlučno za rješenje konkretnog spora i navesti zašto je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, a revizija koja nema navedeni sadržaj nije dopuštena.

Sukladno odredbi čl. 392.a) st. 2. ZPP-a, koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo zbog pitanja koja je revident naznačio kao važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora ove parnice je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete koju tužiteljica trpi zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi.

Revident je u reviziji naznačio materijalnopravno pitanje, a u svezi pravilne primjene odredbe čl. 200. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO-a): je li shvaćanje nižestupanjskih sudova kod utvrđivanja visine naknade za nematerijalnu štetu podudarno s shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama koje je donio i u Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete (dalje: Orijentacijskim kriterijima) prihvaćenim u sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 29. studenoga 2002.

Vijeće Vrhovnog suda RH ocijenilo je da naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Naime u odnosu na naznačeno materijalnopravno pitanje valja imati na umu da sudovi prilikom odlučivanja o visini naknade za nematerijalnu štetu moraju, a na temelju odredbe čl. 200. st. 2. ZOO-a, voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Sukladno tome, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđenje naknade za nematerijalnu štetu, pošto se ista utvrđuje ovisno o svim okolnostima konkretnog slučaja, visina utvrđene naknade se mora kretati samo u okviru tih osnovnih (i općih) smjernica i njene prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika.

Orijentacijski kriteriji su donijeti na temelju tih smjernica, sve kako bi se njihovom primjenom ujednačili kriteriji kod odlučivanja o toj naknadi. U njima je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio samo načelna (orijentacijska) stajališta o uvjetima u kojima bi određena naknada mogla biti pravična pa ih sudovi ne mogu primjenjivati pukim automatizmom za izračunavanje pravične naknade.

Ti kriteriji nisu izvor prava, pa sudovi ovisno o konkretnim okolnostima naknadu nematerijalne štete mogu utvrđivati i izvan granica njima predviđenih za pojedine vidove takve štete: suprotan bi stav njima oduzimao svrhu zbog koje su donijeti - da budu „orijentacijski“, a otklanjao bi zakonom propisanu obvezu odlučivanja o naknadi prema „svim (individualiziranim) okolnostima slučaja“ i prema navedenim smjernicama iz odredbi čl. 200. ZOO-a, što im nije ni bio cilj.

Polazeći od takvog shvaćanja Orijentacijskih kriterija, drugostupanjska presuda ne može biti predmetom pobijanja izvanrednom revizijom uz obrazloženje da je njome utvrđena naknada nematerijalne štete koja ovima nije predviđena i koja je viša od naknade utvrđene u drugim odlukama revizijskog suda - jer se takvo obrazloženje svodi na samo subjektivnu procjenu o visini naknade koja bi trebala pripasti oštećenom, dakle na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava - koji sam po sebi ne predstavlja „važan“ razlog predviđen odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a za dopuštenost takve revizije.

Prema iznijetom drugostupanjska presuda nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo nepodudarno već izraženom shvaćanju revizijskog suda.

Stoga je o reviziji tuženika valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu, 18. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.