I Kž-330/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 330/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Vesne Vrbetić i Ane Garačić, kao članova vijeća i savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. Č., zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 14. ožujka 1995. godine br. K-11/95, u sjednici održanoj 28. lipnja 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. Č., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Zadru, presudom od 14. ožujka 1995. godine br. K-11/95. oglasio je krivim M. Č. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH i temeljem istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. prosinca 1994. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 100. st. 2. ZKP optuženik je obvezan na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku M. S. isplatiti iznos od 290 kuna, dok je u ostalom dijelu oštećenik upućen na parnicu.

Temeljem čl. 90. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na platež paušala u iznosu od 500 kuna.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

Žalbu je podnio i optuženik po branitelju I. Š., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih

I Kž 330/1995-3

osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP u podnesku od 16. svibnja 1995. godine br. Ktž-466/95. predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika da se usvoji.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP, jer da se presuda temelji na dokazu koji se prema odredbama ZKP ne može uzeti kao dokaz, te da je presuda proturječna razlozima presude, a razlozi u odnosu na odlučne činjenice su nejasni i proturječni sami sebi i iskazima svjedoka, te dokazima u spisu, što bi ukazivalo na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Ovaj žalbeni osnov optuženik posebno ne obrazlaže, a iz razloga žalbe proizlazi da se u stvari žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Cijela žalba analizira pretkrivični postupak i osporava iskaz oštećenika M. S., tvrdeći da je cijeli postupak iskonstruiran u cilju krivičnog progona optuženika. Pri tome ne obrazlaže koji bi bio interes i motiv u tome, pogotovo oštećenika na čijem iskazu se temelji pobijana presuda. Obzirom na navedeno ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja je u smislu čl. 366. ZKP ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti u pravcu da li su ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti pa je našao da takve povrede sud prvog stupnja nije počinio.

Osnovna karakteristika žalbe glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je da optuženik polazi od svoje obrane tvrdeći da djelo nije počinio i da ga oštećenik neosnovano tereti.

Ističe da je u policiji vršeno prepoznavanje njega kao eventualnog počinitelja i predmetnog prstena na način da je sugerirano oštećeniku M. S. kako će odgovoriti. Pri tome optuženik gubi iz vida da radnja prepoznavanja počinitelja od strane oštećenika uopće nije vršena ni u prethodnom krivičnom postupku, kao niti od strane suda, niti se na tome temelji presuda suda prvog stupnja. U prethodnom postupku, kod vojne policije izvršeno je suočenje optuženika i oštećenika međutim, niti sud prvog stupnja na toj činjenici ne temelji svoju odluku. Oštećenik je vrlo detaljno opisao počinitelja, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno kao i činjenicu da je optuženika susreo na autobusnom kolodvoru i prepoznao ga kao osobu koja je djelo izvršila. Tada je saznao kako se zove budući je netko glasno izgovorio to ime. Stoga i nije bilo potrebe da se vrši bilo kakvo drugo službeno prepoznavanje u policiji ili sudu, jer je oštećenik tada i prijavio optuženika kao izvršitelja djela, koje je ranije prijavio. Kod optuženika je pronađen zlatni prsten, koji mu je oduzet, kako to proizlazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i kojeg je oštećenik prepoznavao kao svog iako je na njemu učinjeno dodatno graviranje. Nije sporno da prsten nije optuženikov budući je i sam to priznao pa sud prvog stupnja zaista nije imao razloga da ne prihvati iskaz oštećenika, glede prstena, istinitim, jer je već prilikom podnošenja krivične prijave oštećenik tvrdio da mu je otuđen zlatni prsten, koji je sada prepoznao.

I Kž 330/1995-3

Stoga nije osnovan prijedlog optuženika da se ispituje gdje je prsten kupljen i neprovođenjem ovog dokaza činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno. Optuženik nije doveo iskaz oštećenika u sumnju niti glede ostalih tvrdnji, jer optuženik i u žalbi samo ponavlja da djelo nije počinio, a glede oštećenika u stvari tvrdi da nije počinjeno na način kako to opisuje oštećenik. Pri tome uopće ne obrazlaže koji bi bio motiv oštećenika da podnosi neosnovanu krivičnu prijavu, što bi ga moglo izvrgnuti krivičnom gonjenju, te da tereti optuženika kojem izravno na glavnoj raspravi govori da je on napadač iz parka i kod kojeg je i pronađen prsten koji je i predmet krivične prijave.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja iz žalbe da oštećenik mijenja iskaz na glavnoj raspravi u odnosu na onaj iz istražnog postupka, jer je u svim bitnim elementima oštećenik bio dosljedan i uvjerljiv, kako to zaključuje sud prvog stupnja. Oštećenik već kod krivične prijave protiv nepoznatog počinitelja prijavio je da mu je otuđen iznos od 290 kuna, što tvrdi i na glavnoj raspravi pa navod u istrazi od 250 kuna može biti greška u pisanju ili nepreciznost oštećenika, ali to nije dovoljno da njegov iskaz dovede u sumnju odnosno ukaže na njegovu neistinitost.

Zato je sud prvog stupnja osnovano prihvatio iskaz oštećenika kao istinit i opširno ga analizirajući, kako samog za sebe tako i u svezi s ostalim dokazima isključio obranu optuženika, koja nije potvrđena niti s jednim provedenim dokazom. Sam navod optuženika da je imao novca i da nije imao potrebe za postupanjem na ovakav način ne potvrđuje njegovu obranu, kako se ima u vidu da je višestruko osuđivan zbog imovinskih delikata, što svakako ukazuje na to da mu ovakvi postupci nisu strani.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik nalazi, vjerojatno, u neprovođenju novog psihijatrijskog vještačenja iako taj dokazni prijedlog nije stavljao niti tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, niti sada u žalbi, tvrdeći da je u ranijem vještačenju isti vještak utvrdio da je optuženik duševno bolesna osoba, dok sada tvrdi da nije duševno oboljela osoba, ali da je u vrijeme počinjenja djela bio u smanjeno uračunljivom stanju, jer da se radi o višegodišnjoj karakterno psihopatskoj ličnosti.

Istovjetan nalaz glede duševne bolesti optuženika dan je i prilikom ranijeg vještačenja u spisu istog suda br. K-60/89, a vještak V. D.-P. je na glavnoj raspravi, obrazložila različitost svojih nalaza nalazeći ih u činjenici da je prilikom vještačenja 8. rujna 1992. godine optuženik bio ovisnik o narkoticima i alkoholu odnosno alkoholu u kombinaciji sa tabletama i okarakteriziran je kao psihopatska osoba, ali ne i duševno bolesna, kako to tvrdi optuženik u žalbi.

Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno i u cijelosti utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja je pravilno primijenio i krivični zakon. Što se tiče odluke o kazni optuženik je u žalbi pobija, ali posebno ne obrazlaže taj žalbeni osnov, dok državni odvjetnik navodi u žalbi da su na strani optuženika precijenjene olakotne okolnosti, prije svega smanjena uračunljivost, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenjena njegova ranija osuđivanost zbog imovinskih delikata s elementima nasilja.

Navedene žalbe nisu osnovane, žalba optuženika niti u tom dijelu, a žalba državnog

I Kž 330/1995-3

odvjetnika u cijelosti budući je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i pri odmjeravanju kazne optuženiku u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, koje u smislu općih pravila o odmjeravanju kazne utječu na izbor krivične sankcije.

Kada se imaju u vidu sve olakotne okolnosti utvrđene po sudu prvog stupnja, prije svega da je djelo počinio u smanjeno uračunljivom stanju, obiteljske prilike u kojima je odrastao, preranu smrt majke što je očigledno našlo odraza u njegovom sazrijevanju i formiranju ličnosti, unatoč tvrdnji iz žalbe državnog odvjetnika o postojanju otegotnih okolnosti koje su također nesporno utvrđene po sudu prvog stupnja, a koje prihvaća i ovaj sud, izrečena kazna zatvora primjerena je težini počinjenog krivičnog djela, stupnju krivične odgovornosti optuženika, njegovoj osobnosti i svim okolnostima konkretnog slučaja, te je kao takva podobna da u okviru opće svrhe krivičnih sankcija iz čl. 4. st. 2. OKZRH ostvari i svrhu kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.

Stoga je na temelju čl. 374. ZKP trebalo žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 28. lipnja 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

Neva Šibl v.r.