Supreme Court allows appeal, quashes lower court rulings on unfair dismissal due to missing comparative analysis.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the employer's appeal against the County Court's decision regarding unfair dismissal. The employer argued that the dismissal was based on a valid redundancy program comparing employees by job location rather than organizational level. The Court found the lower courts erred by failing to apply the employer's specific comparison criteria and not verifying if the dismissed employee scored higher than retained colleagues. Consequently, the Court quashed both judgments and remanded the case for a retrial to ensure all statutory and internal comparison factors are properly evaluated.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 107. stavak 3. Zakona o radu; Članak 392.a stavak 1. i članak 395. stavak 2. Zakona o parničnom postupku: When an employer defines comparable employees based on specific criteria like job location, lower courts must apply those exact criteria and verify the scoring of the dismissed employee against retained colleagues; failure to do so constitutes a material error requiring the case to be remanded for a retrial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 902/17-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. P., diplomirani pravnik i predstavnik Sindikata, protiv tuženika H. – H. p. d.d., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1004/16 od 20. srpnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2794/14-18 od 7. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2018.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1004/16 od 20. srpnja 2017. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2794/14-18 od 7. srpnja 2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»I/ Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužiteljice M. J. iz S., OIB: …, broj … od 14. ožujka 2014., koju je donio tuženik H. – H. p. d.d., Z., OIB: …, nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao.
II/ Nalaže se tuženiku H. – H. p. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljicu M. J. iz S., OIB: …, vrati na rad na poslove radnog mjesta „operater II“ ili drugo odgovarajuće radno mjesto, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice.« Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„Žalba tuženika se prihvaća kao osnovana, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 25 Pr-2794/14-18 od 7. srpnja 2016. preinačava i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan a koji glasi:
»I/ Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužiteljice M. J. iz S., OIB: …, broj … od 14. ožujka 2014., koju je donio tuženik H. – H. p. d.d., Z., OIB: …,, nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao.
II/ Nalaže se tuženiku H. – H. p. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljicu M. J. iz S., OIB: …, vrati na rad na poslove radnog mjesta „operater II“ ili drugo odgovarajuće radno mjesto, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice.«“
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno potvrdi prvostupanjska presuda, podredno da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Također na temelju odredbe iz čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Stoga, s obzirom da podnositeljica revizije nije određeno navela i obrazložila razloge koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, već je samo navela da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, to ovi razlozi nisu uzeti u obzir. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 14. ožujka 2014., da radni odnos tužiteljice nije prestao kao i da se tužiteljica vrati na rad kod tuženika.
U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da je tužiteljica na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme radila kod tuženika na radnom mjestu operater II, … na području Splitsko-dalmatinske županije,
- da je tužiteljici odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao ugovor o radu,
- da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu podnijela Zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao,
- da je tuženik utvrdio prestanak potrebe za radom tužiteljice na temelju Programa zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013.,
- da je tuženik navedeni Program zbrinjavanja viška radnika dostavio Hrvatskom Zavodu za zapošljavanje,
- da je tuženik Glavnom radničkom vijeću dostavio Program zbrinjavanja viška radnika na postupak savjetovanja, dok je na pojedinačne ugovore o radu radnika koji su uvršteni u taj Program postupak savjetovanja proveden između tuženika i Radničkih vijeća grupa područja,
- da se radničko vijeće protivilo Programu zbrinjavanja viška radnika,
- da iz Programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi da je za radno mjesto Operater II, … Splitsko-Dalmatinske županije predviđeno kao višak 9 izvršitelja, a poslodavac je utvrdio da nema dovoljno poslova za sve izvršitelje uzimajući u obzir obujam poslova i raspoložive radnike,
- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu i iz Programa zbrinjavanja viška zaposlenika tuženik kao opravdan razlog za otkaz navodi da je smanjen broj usluga, te da je poslovni proces kod tuženika reorganiziran i da je radi racionalizacije poslovanja na području Splitsko-dalmatinske županije zatvoreno 11 ureda,
- da je tuženik odredio kriterije za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba, a to su zakonski kriterij (starost, ukupno trajanje radnog odnosa, obveza uzdržavanja i invalidnost) te dodatni kriterij i to učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada i status branitelja Domovinskog rata,
- da među strankama nije sporno da je tuženik nekoliko radnica koje su bile obuhvaćene Programom zbrinjavanja odlučio ostaviti na radu po njihovim zamolbama, a zbog socijalne osjetljivosti i to M. B. (koja ima teško bolesnog supruga koji je branitelj Domovinskog rata, koja je majka dvoje malodobne djece i koja ima neriješeno stambeno pitanje), Lj. D. (koja je majka dvoje malodobne djece od kojih jedno ima dijagnosticiran Downov sindrom, a suprug joj je branitelj Domovinskog rata i nezaposlen), M. J. (koja je sa članovima svoje obitelji žrtva obiteljskog nasilja, uzdržava malodobno dijete i otplaćuje kredit za stan u koji je protupravno uselio bivši suprug, a uslijed ozljede na radu je pretrpjela trajna oštećenja lokomornog sustava) i M. S.-S. (koja je samohrana majka malodobnog djeteta i živi na pučinskom otoku gdje su šanse za pronalaženje novog posla izuzetno male).
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je odluka o otkazu nedopuštena, te je prihvatio tužbeni zahtjev. Pri tome je, imajući na umu da su kriteriji za izbor radnika za čijim će radom prestati potreba (zakonski i dodatni) bili definirani Programom zbrinjavanja viška radnika, prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik nakon donošenja navedenog Programa zbrinjavanja time što je izdvojio iz Programa zbrinjavanja navedene četiri radnice i zadržao ih na radu, primijenio pored navedenih kriterija i daljnje dodatne kriterije koji nisu definirani Programom zbrinjavanja, čime je preostale radnike i tužiteljicu stavio ili mogao staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na te četiri radnice.
Međutim, polazeći od toga da je tuženik dostavio u spis tablicu iz koje proizlazi da je primjenjujući odredbu čl. 107. st. 3. Zakona o radu tuženik uzeo u obzir socijalne i dodatne kriterije, da je u toj tablici navedeno koliko je koji radnik na radnom mjestu operater II dobio bodova po socijalnom kriteriju, te koliko je koji radnik dobio po dodatnim kriterijima, drugostupanjski sud je ocijenio da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je izdvajanjem navedene četiri radnice tuženik primijenio i daljnje dodatne kriterije koji nisu definirani što bi tužiteljicu dovelo u nepovoljniji položaj u odnosu na iste, slijedom čega je zaključujući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
Zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji glede toga je li tuženik dokazao opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici za sada se ne može prihvatiti.
U revizijskom stupnju postupka sporno je da li je tuženik kao poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici, odnosno sporno je tko čini usporednu skupinu radnika prema Programu zbrinjavanja viška zaposlenika, te je li tuženik kao poslodavac primijenio na sve radnike kriterije koje je prilikom izrade tog Programa sam utvrdio za bodovanje radnika (zakonske i dodatne), kao i ima li tužiteljica bolje ili lošije uvjete (veći ili manji broj bodova) po kriterijima koje je primijenio tuženik u odnosu na druge međusobno usporedive radnike.
Prema odredbi čl. 131. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12. i 73/13 – dalje: ZR) u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.
Odredbom čl. 107. st. 1. t. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, odnosno ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).
Prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Pri tom valja reći da je autonomno pravo poslodavca prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika odlučiti kojim će od propisanih kriterija i u kojoj mjeri dati prednost, a poslodavac odluku može donijeti uzimajući u obzir i druge posebne kriterije (kvalitetu, urednost u radu i sl.). U tom smislu Zakon dopušta poslodavcu utvrditi kriterije po kojima će bodovati radnike, a zatim ocijeniti tko od radnika ima manji broj bodova i prema tome ulazi na popis viška radnika. Međutim, pri donošenju takve odluke poslodavac je dužan te kriterije razmotriti i primijeniti na sve radnike.
Prvostupanjski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju mjerodavnu usporednu skupinu radnika (prema Programu zbrinjavanja) čine operateri u svim sektorima koji rad obavljaju na području 3, Splitsko-Dalmatinske županije.
U predmetnom slučaju iz Programa zbrinjavanja viška radnika (list 220-221 spisa) u koji su sudovi izvršili uvid proizlazi da je tuženik kao poslodavac (što tuženik potvrđuje u odgovoru na tužbu), naveo da je međusobno usporedive radnike poslodavac promatrao prema organizacijskim razinama u kojima radnici obavljaju poslove svog radnog mjesta sukladno Pravilniku o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta H.-H. p. d.d. te sklopljenim ugovorima o radu na neodređeno vrijeme. Također je kao kriterij za utvrđivanje međusobno usporedivih radnika poslodavac uzeo u obzir mjesto rada na način da će međusobno usporedivi biti oni radnici koji imaju ugovor o radu sklopljen za isto mjesto rada (npr. pojedina županija odnosno Grad Z. i Zagrebačka županija).
Dakle, iz navedenog proizlazi da bi u konkretnom slučaju međusobno usporedivi radnici bili tužiteljica i svi radnici ureda grupe područja 3, Splitsko-dalmatinska županija, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
Stoga, kada je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci po svemu sudeći zaključio da prema Programu zbrinjavanja viška radnika mjerodavnu usporednu skupinu čine radnici tuženika prema radnom mjestu, a ne prema mjestu rada, to su zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda ostale neraspravljene odlučne okolnosti glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, slijedom čega je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu.
Međutim, također valja reći da prvostupanjski sud, iako je utvrdio tko čini usporednu skupinu radnika prema navedenom Programu zbrinjavanja, nije utvrdio je li u konkretnom slučaju, kada bi se i uzeli u obzir kriteriji koje je odredio tuženik kao poslodavac prilikom donošenja Programa zbrinjavanja viška zaposlenika (zakonski i dodatni), došlo do povrede odredbe čl. 107. st. 3. ZR.
To stoga što prvostupanjski sud nije utvrdio je li tuženik kao poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici proveo uspoređivanje tužiteljice s međusobno usporednim radnicima te utvrdio je li u konkretnom slučaju tužiteljica imala veći broj bodova u odnosu na broj bodova usporednih radnika, između ostalih i u odnosu na četiri radnice koje je poslodavac ostavio na radu, tj. nije utvrdio je li tuženik poštivao zakonske i dodatne kriterije koje je sam propisao i na temelju kojih je izvršio bodovanje svojih radnika, iako se može zaključiti da je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da ima prednost u odnosu na ostale usporedive radnike kao i u odnosu na navedene četiri radnice koje su bile uvrštene u Program zbrinjavanja viška radnika, a koje je tuženik zadržao na radu.
Zbog navedenog, a s obzirom da u konkretnom slučaju nisu utvrđene sve činjenice vezane za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, valjalo je ukinuti obje presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku prvostupanjski sud će provesti dokaze po prijedlozima stranaka, utvrditi činjenice koje su bitne za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući pri tome na umu odredbu čl. 107. st. 3. ZR, nakon čega će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (stavak II izreke).
Zagreb, 7. veljače 2018.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek, v. r.