Gž R-557/2018-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž R-557/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja M. O., iz K., OIB:…, zastupanog po punomoćnici J. Đ., dipl. iur. u SSSH, S., S., protiv tuženika L. M. d.o.o. S., OIB:…, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-1161/16 od 27. travnja 2018., dana 14. prosinca 2018.,

p r e s u d i o j e

Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično uvažava žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-1161/16 od 27. travnja 2018.

1)potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju s osnova jednokratnih dodataka na plaću iznose od po 1.800,00 kn godišnje za 2012., 2013., 2014., 2015., i 2016. godinu, odnosno ukupan iznos od 9.000,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci presude;

2) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju s osnova jednokratnog dodatka na plaću iznos od 1.800,00 kn za 2011. sa zakonskim zateznim kamatama, odnosno preko iznosa od 9.000,00 kn do iznosa od 10.800,00 kn, i zahtjev tužitelja se u tom pobijanom dijelu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju s osnova jednokratnih dodataka na plaću iznose od po 1.800,00 kn godišnje za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu, odnosno ukupan iznos od 10.800,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci presude.

Žalbu protiv presude podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači, podredno, ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu, a isti svoje pravo temelji na odredbi članka 49. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", broj 12/08.), Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", broj 97/13. - pročišćeni tekst koji obuhvaća sve KU od NN 4/02 do 97/13); Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", broj 142/13. - pročišćeni tekst koji obuhvaća sve KU od NN 4/02 do 142/13); dalje KU; te članka 47. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo ("Narodne novine", broj 134/15; dalje KU/15), Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 82/12 i 73/13; - dalje: ZR/09) i Zakonu o radu ("Narodne novine", broj 93/14; dalje: ZR/14).

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući neosnovanim prigovor zastare jer da utužena tražbina dospijeva do kraja svake kalendarske godine a ne 30. lipnja svake godine kako to smatra tuženik.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP ali je na isto dijelom pogrešno a dijelom pravilno primijenio materijalno pravo. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužitelj radnik tuženika;

- da je člankom 49. KU odnosno člankom 47. KU/15 određeno da radnik ima pravo na jednokratni dodatak u iznosu od 1.800,00 kn godišnje te da se isto isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu;

- da je Odlukom Ministra rada i mirovinskog sustava od 6. veljače 2008. proširena primjena KU/08 a odlukom od 3. prosinca 2015. proširena je primjena KU/15.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je člankom 49. KU te 47. KU/15 propisano da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kuna godišnje koji se isplaćuje s plaćom za mjesec u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu, pa je pravilno smatrao da je temelj i visina tužiteljeva potraživanja određena u citiranim odredbama kolektivnih ugovora.

U odnosu na žalbeni navod da se za 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu primjenjivao Pravilnik o radu od 15. lipnja 2010. i od 12. svibnja 2015. kojima nije bila propisana visina utuženog dodatka, a ne kolektivni ugovori, za navesti je da su navedeni pravilnici dostavljeni tek uz žalbu.

Kako je odredbom članka 352. stavak 1. ZPP propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, to proizlazi da je tuženik prekludiran u iznošenju novota. Naime, isti se tijekom postupka pozivao na odredbe pravilnika tuženika ali svoje navode nije dokazao već je dokaze dostavio tek uz žalbu.

Međutim, i bez obzira na iznijeto primjenom odredbe članka 7. stavak 3. ZR/09 odnosno članka 9. stavak 3. ZR/14, a kod činjenice da je pravo na jednokratni dodatak uređeno i KU i Pravilnikom ali u različitoj visini, to se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo jer ni ZR/09 ni ZR/14 ni drugim zakonom nije drukčije određeno. Konkludira, u konkretnom slučaju primijeniti je visinu jednokratnog dodatka kako je to uređeno KU i KU/15.

Također, u odredbama članka 47. odnosno 51. tih pravilnika navedeno je da visinu jednokratnog dodatka na plaću određuje poslodavac u skladu sa Kolektivnim ugovorom što opet upućuje na primjenu citiranih kolektivnih ugovora koji nikada nisu otkazani.

Glede pak, prigovora zastare istaknutih u odnosu na potraživanje utuženog dodatka za 2011. i 2012. godinu, za navesti je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. prosinca 2016.

Odredbom članka 135. ZR/09 propisano je da, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine; dok je odredbom članka 139. ZR/14 taj rok određen za pet godina.

Međutim, prijelazna i završna odredba članka 232. ZR/14 određuje da se odredbe ovoga Zakona o zastari potraživanja, neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona.

S tim u vezi, i u ovoj fazi postupka prijeporno je pitanje dospijeća utužene naknade. Prema stanju u spisu tužitelj nije naveo u kojem mjesecu 2011. i 2012. godine (a ni ostalih utuženih godina) je koristio godišnji odmor, niti je to pak, naveo tuženik. Citirane odredbe kolektivnih ugovora ne sadrže točne datume dospijeća utuženih tražbina, već je navedeno da se iste ne smiju isplatiti prije 30. lipnja tekuće godine.

Prema odredbi članka 173. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje - ZOO) dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku predviđenom ugovorom (stavak 1.) ili zakonom (stavak 2.) a ako rok nije predviđen ni ugovorom ni zakonom a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje (stavak 3.).

Svrha isplate jednokratnog dodatka na plaću jeste podmirivanje makar djelomično, troškova odmora koji radniku i njegovoj obitelji nastaju kao povećani troškovi odmora, putovanja za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i slično.

Prema općeprihvaćenoj uzanci ponašanja u Republici Hrvatskoj uobičajeno se godišnji odmori koriste tijekom ljetnih mjeseci odnosno, tijekom srpnja i kolovoza.

Po ocjeni prvostupanjskog suda, iz citiranih odredbi KU i KU/15, a imajući u vidu odredbu članka 173. ZOO, proizlazila je obveza tuženika da radniku jednokratni dodatak na plaću isplati do 30. lipnja 2011., odnosno 30. lipnja 2012.

U tom smislu, a primjenom odredbe članka 232. stavak 2. ZR/14 navedeno potraživanje za 2012. godinu nije zastarjelo jer je isto dospjelo 30. lipnja 2012., prema ZR/09 propisani zastarni rok od tri godine protekao je 30. lipnja 2015. ali kako je u tom trenutku već na snazi ZR/14, to se u smislu odredbe članka 232. ZR/14 ima primijeniti zastarni rok od pet godina a koji rok nije istekao do dana podnošenja tužbe 28. prosinca 2016.

Međutim, tražbina jednokratnog dodatka za 2011. godinu dospjela je 30. lipnja 2011., trogodišnji zastarni rok protekao je dana 30. lipnja 2014., a ZR/14 stupio je na snagu 7. kolovoza 2014. u kom trenutku je dakle, već protekao navedeni trogodišnji rok pa nema mjesta primjeni zastarnog roka iz ZR/14.

Slijedom svega naprijed iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude primjenom odredbi članka 368. stavak 1. ZPP i članka 373. točka 3. ZPP.

U Splitu, 14. prosinca 2018.

Sutkinja:

Svjetlana Vidović, v. r.