Revr-229/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 229/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. R. iz V., zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. F. i D. K., odvjetnika iz O., protiv tuženika Doma zdravlja V., zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetnici iz V., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanju na rad i priznanju prava iz radnog odnosa, te isplate plaće odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1871/06-3 od 12. lipnja 2006., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-356/02 od 7. ožujka 2006., u sjednici održanoj 20. svibnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika Doma zdravlja V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je djelomična presuda suda prvog stupnja kojom je poništena odluka tuženika broj 144/02 od 6. ožujka 2002. kojom je izvanredno otkazan ugovor o radu tužiteljice kao i odluka Upravnog vijeća tuženika od 19. travnja 2002. i naloženo tuženiku vraćanje na rad i na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikaciji u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud ispituje pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona osporava revizijom i u granicama određeno navedenih razloga u smislu čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP ). Suprotno navodima tuženika presude sudova nižeg stupnja su bez nedostataka, potpune, jasne i logične te odgovaraju sadržaju zapisnika i isprava u spisu i mogu se ispitati. Zato nije osnovan prigovor revidenta da su sudovi nižeg stupnja počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.ZPP-a.

Tijekom postupka utvrđeno je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 15. listopada 1997. koji je zamijenjen novim ugovorom o radu od 7. rujna 2000. za obavljanje poslova šefa računovodstva.

Taj ugovor otkazan je izvanrednim otkazom ugovora o radu od 6. ožujka 2002., a povodom zahtjeva za zaštitu prava tužiteljice od 19. ožujka 2002. Upravno vijeće tuženika odbilo je zahtjev za zaštitu prava odlukom od 19. travnja 2002.

Nije sporno da je tužba u ovom predmetu pravovremena, jer je podnesena 18. travnja 2002. na temelju odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95-isp., 64/95-isp., 17/01, 82/01 i 114/03 - dalje ZR).

Nadalje, utvrđeno je da kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće, te tu funkciju obavlja sindikat sukladno odredbi čl. 152. ZR-a.

Sudovi nižeg stupnja utvrdili su da je ravnateljica tuženika pozvala sindikalnog povjerenika D. G. da preuzme odluku o izvanrednom otkazu tužiteljici i da dođe slijedeći dan nakon poziva.

Sindikalni povjerenik je preuzeo odluku o otkazu od 6. ožujka 2002. koja je već bila napisana dva dana po pozivu.

Odredbom čl. 145. sada 152. st. 1. ZR-a propisano je da je poslodavac dužan prije donošenja odluke važne za položaj radnika, savjetovati se s radničkim vijećem o namjeravanom otkazu i mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika.

Važnom odlukom sukladno stavku 2. čl. 152. ZR-a smatra se osobito, između ostalog i odluka o otkazu neovisno radi li se o redovitom ili izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Također čl. 152. st. 3. imperativno nalaže poslodavcu da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloge kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

Dakle, ne samo da je poslodavac dužan obavijestiti radničko vijeće o namjeravanoj odluci o otkazu, nego to obavještavanje mora biti sadržajno potpuno i dano na vrijeme da bi radničko vijeće realno moglo dati svoje primjedbe i prijedloge prije nego je odluka donesena i tako utjecati na proces odlučivanja poslodavca koji prethodi donošenju odluke (u ovom slučaju o otkazu ugovora o radu).

Stavak 11. čl. 152. propisuje ako poslodavac ne poštuje ove odredbe o savjetovanju s radničkim vijećem (sindikalnim povjerenikom), odluke, pa tako i odluka izvanrednom otkazu, su ništave.

Prema ocjeni ovog suda sudovi nižeg stupnja pravilno su ocijenili da tuženik kao poslodavac nije postupao sukladno odredbi čl. 152. ZR-a, jer pozivanje sindikalnog povjerenika uz obavještavanje o donesenoj odluci o izvanrednom otkazu tužiteljici od 6. ožujka 2002. da preuzme odluku o otkazu ne može se smatrati postupanjem poslodavca sukladno odredbi čl. 152. st. 3.ZR-a.

Činjenica da je sindikalni povjerenik preuzeo odluku o izvanrednom otkazu dva dana nakon poziva nije od utjecaja na ocjenu postupanja tuženika suprotno odredbi čl. 152. ZR-a.

S obzirom na izloženo sudovi nižeg stupnja pravilno su primijenili materijalno pravo, čl. 114. i čl. 152. ZR-a, te je stoga temeljem čl. 393. ZPP-a valjalo reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti.

Zbog svih gore navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. svibnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.