Revr-470/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 470/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić, Đure Sesse i Jasne Guštek članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz P., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu N. i D. R. iz O., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, isplate, činidbe i rente, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Virovitici posl. broj Gž-1011/07 od 29. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-169/06 od 13. lipnja 2007., u sjednici održanoj 15. listopada 2008.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u cijelosti ispuni svoju ugovornu obvezu i da tužitelju Ž. Š. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe:

- isplati na ime pretrpljene štete zbog neispunjenja ugovorne obveze iznos od 200.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate a koji iznos će vještak konačno utvrditi,

- isplati na ime minulog rada iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate a koji iznos će vještak konačno utvrditi,

- osigura povoljni stambeni kredit,

- isplati prouzročeni parnični trošak.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.000,00 kn u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troška revizije.

Tuženica je na reviziju odgovorila.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za ispunjenje ugovornih obveza, - isplate razlike plaće u iznosu od 200.000,00 kn, naknade za minuli rad u iznosu od 30.000,00 kn i osiguranje povoljnog stambenog kredita u smislu ugovora o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama, što su ga stranke sklopile 7. prosinca 1992. 8 list 5. i 6. spisa)

Temeljem odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. na koju se ukazuje u reviziji, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Izreke presuda nisu nerazumljive, ne proturječe same sebi i danim razlozima i u njima su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni, niti proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, i samih tih isprava i zapisnika. Sud drugog stupnja je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom prijeporu, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju se ukazuje revizijom.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj sa tuženicom 7. prosinca 1992. sklopio Ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – Gardijskim brigadama (dalje Ugovor),

- da je tuženica po odredbi čl. 6. Ugovora sklopljenog među strankama jamčila tužitelju plaću prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini tri i pol mjesečne neto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske prema posljednjem tromjesečnom prosjeku objavljenom u Narodnim novinama, te dobivanje povoljnog kredita za kupovinu i gradnju kuće ili stana po potpisu drugog ugovora. U skladu s čl. 6. Ugovora koji je bio zaključen na tri godine, da je produžen i za iduće tri godine.

- da je tužitelju uredno isplaćivana naknada za minuli rad od 1. prosinca 2002. S obzirom na iznijeta utvrđenja i po pravnom stajalištu ovog revizijskog suda nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da se traženja tužitelja temelje po osnovu povrede prava iz radnog odnosa koji je između stranaka bio uređen ugovorom, a ne proizlazi da se njegov tužbeni zahtjev temelji po osnovu ugovorne odgovornosti za štetu kako to tvrdi revident.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 23/95 – dalje: ZOSOS), te pozivom na Odluku Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH od 11. svibnja 1995. odbili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće.

Stranke su sklopile Ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – Gardijskim brigadama dana 7. prosinca 1992. Pogrešno revident navodi da bi, time što Vrhovni zapovjednik određuje plaću za djelatne vojne osobe, iz toga bili isključeni gardisti. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o službi u oružanim snagama propisano je, da su djelatne vojne osobe djelatni vojnici i djelatni časnici, a da su djelatni vojnici: gardist – vojnik po ugovoru, te vojnik po ugovoru. Dakle, gardisti – vojnici po ugovoru jesu djelatne vojne osobe, pa se i na njih primjenjuje odredba čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, koja je kogentne naravi a po kojoj plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog Ministra obrane. Odluka o plaćama od 11. svibnja 1995. ima značaj prisilnog – kogentnog propisa, što znači da se ona odnosi na cijelo razdoblje službe tužitelja u Hrvatskoj vojsci – Gardijskim brigadama kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi.

Točkom XXIII. navedene Odluke je propisano da njenim stupanjem na snagu prestaju vrijediti „sve donesene odluke, zapovjedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano tom odlukom, to znači da u dijelu čl. 6. st. 1. podst. 1. ugovor sklopljen između stranaka predstavlja taj drugi akt kojim je uređena visina plaće tužitelja pa je ta ugovorna odredba prestala vrijediti 11. svibnja 1995.

Odluka predsjednika Republike Hrvatske o plaćama od 11. svibnja 1995. nije neustavna, jer se temelji na odredbi čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, ista odluka sadrži kogentne norme, a u toč. 24. Odluke navedeno je da ona stupa na snagu danom donošenja i primjenjuje se od isplate za mjesec svibanj 1995.

Člankom 90. Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. ("Narodne novine", broj 56/90) propisano je da zakoni moraju biti objavljeni u „Službenom glasilu Republike Hrvatske“, dakle ustavna odredba obvezatnosti objave u „Službenom glasilu Republike Hrvatske“ odnosi se samo na zakone a ne i na druge propise. Stoga revizijska tvrdnja o neustavnosti Odluke Predsjednika Republike Hrvatske zato što nije objavljena u „Službenom glasilu Republike Hrvatske“, nije osnovana.

Odluka Predsjednika Republike Hrvatske se ne primjenjuje retroaktivno, jer se odluka donijeta 11. svibnja 1995. primjenjuje od tog mjeseca, kao što se i kasnije izmjene i dopune te odluke od 10. listopada 2000. i 21. srpnja 2001. primjenjuju od tog mjeseca.

Budući je utvrđeno da je tužitelju kroz utuženo razdoblje isplaćivana plaća koja mu je pripadala u skladu sa Zakonom o službi u oružanim snagama, odnosno propisima donesenim na temelju tog zakona, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće.

Nakon što je zakonom propisana visina plaće djelatnih vojnih osoba ima se primijeniti zakon, a ne odredbe ranije sklopljenog ugovora koji je sklopljen u vrijeme kada nije bilo zakona koji bi propisivao visinu primanja djelatnih vojnih osoba.

Isto tako nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili dio tužbenog zahtjeva radi osiguranja povoljnog stambenog kredita, pozivom na Uredbu Vlade Republike Hrvatske o stambenom zbrinjavanju dužnosnika, djelatnih vojnih osoba i vojnih službenika Ministarstva obrane i oružanih snaga RH ("Narodne novine", broj 133/99) od 25. studenog 1999. Naime, čl. 1. navedene Uredbe određeno je da će se stambeno zbrinjavanje provoditi u skladu s Odlukom o zadovoljenju stambenih potreba dužnosnika i službenika u tijelima državne vlasti ("Narodne novine", broj 140/97), te posebnim potrebama oružanih snaga RH koje utvrđuje Ministar obrane posebnim Pravilnikom. Po odredbi čl. 6. navedene Odluke određeno je da se stambene potrebe mogu zadovoljavati i davanjem stanova u najam i osiguranjem stambenog kredita po povoljnijim uvjetima. To znači da je tužena preuzetu ugovornu obvezu mogla izvršiti na dva načina, a ne samo davanjem povoljnijeg kredita kako se to navodi u reviziji.

Djelatnim vojnim osobama plaća se obračunavala i isplaćivala također sukladno odredbi čl. 3. Odluke Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995., kojom je određeno da se beriva djelatnih vojnih osoba sastoje od osnovne plaće, doplatka na osnovnu plaću i naknade za osnovnu plaću. Tom odlukom nije propisano povećanje plaće za minuli rad od 0,5% za svaku godinu staža, te je stoga potraživanje tužitelja neosnovano jer nema uporište u navedenoj odluci. Tek se od 1. prosinca 2002. prestaju primjenjivati odredbe odluke o plaćama, pa bi tužitelj imao pravo na uvećanu plaću s osnove minulog rada tek od 1. prosinca 2002., a tužitelju je od tog vremena isplaćivana uvećana plaća s osnove minulog rada. Navedeno znači da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da se i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pokazuje neosnovanim.

Iz iznijetih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 15. listopada 2008.

Predsjednik vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v. r.