I Kž-157/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-157/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Novoselec dr Petra kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Zmajević mr Branka, Frančula mr Rudolfa i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K. I., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužitelja, izjavljuju protiv presude Okružnog suda u Splitu od 25. studenog 1991. K-20/91, u sjednici održanoj 8. srpnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Poje Oskara,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. K. I. i javnog tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e :

Uvodno citiranom presudom prvostepenog suda oglašen je krivim opt. K. I. zbog kriv. djela teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa, iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, te je na temelju čl. 168. st. 2. KZH a primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ preuzetog kao zakon Republike Hrvatske ("NN" 53/91 - KZJ) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Pored kazne optuženiku je na temelju čl. 68. KZJ izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od jedne godine, na temelju čl. 108 st. 2. Zakona o krivičnom postupku, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske ("NN" 53/91 - ZKP) oštećenici su upućeni da imovinskopravni zahtjev ostvare u parnici, a na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženiku je naloženo da nadoknadi troškove krivičnog postupka, kako je to određeno u izreci.

Protiv te presude podnijeli su žalbe opt. K. I. osobno i putem branitelja odvjetnika V. M. iz S. i javni tužitelj.

Optuženik u žalbi podnesenoj putem branitelja ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o troškovima krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a "u svakom slučaju" da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni tako da djelo bude kvalificirano po čl. 168. st. 5. KZH u vezi s čl. 163. st. 3. i 1, KZH i optuženiku bude izrečena uvjetna osuda ili da mu barem bude kazna snižena na najmanju mjeru.

U osobno podnesenoj žalbi se ističe da je ona izjavljena zbog svih razloga iz čl. 363. ZKP, dok iz obrazloženja slijedi da optuženik prvostepenu presudu pobija stvarno zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka- pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se optuženika oslobodi optužbe ili da se preinači u pravnoj oznaci djela i ono kvalificira kao nehatno ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Javni se tužitelj žali zbog odluke o krivičnim sankcijama i predlaže da se prvostepena presuda preinači u odluci o kazni i mjeri sigurnosti, te optuženik osudi na strožu kaznu zatvora, a mjera sigurnosti da se odredi u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, pismeno predlaže da se žalba javnog tužitelja usvoji, a žalba optuženika, naprotiv, da se kao neosnovana odbije.

Nije udovoljeno prijedlogu optuženika da se njega i njegovog branitelja obavijesti o drugostepenoj sjednici, jer je čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske prestala obaveza drugostepenog suda da primjenjuje čl. 371. ZKP.

Žalbe nisu osnovane.

Obje žalbe optuženika u ovoj se odluci tretiraju kao njegova jedinstvena žalba.

Optuženik smatra da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka time što je odbačen njegov zahtjev za izuzeće prometnog vještaka dipl. ing. K. J., kao i time što je na glavnoj raspravi 25.XI.1991. bez suglasnosti obrane pročitan iskaz svjedoka S. G., no glede istaknutog nije učinjena nikakva postupovna povreda.

Člankom 244. st. 2. ZKP kao razlog za izuzeće vještaka propisana je okolnost da vještak s okrivljenikom ili oštećenikom radi u istom organu, organizaciji ili zajednici ili kod pojedinca koji obavlja samostalnu djelatnost osobnim radom ili da radi kod oštećenog ili okrivljenika. Vještak dipl. ing. K. J. zaposlen je u istoj organizaciji ne s osobama navedenim u tom propisu, nego u istoj organizaciji u kojoj radi i drugi vještak - dipl. ing. U. V., pa to ne predstavlja zakonski razlog koji bi opravdavao izuzeće vještaka dipl. ing. K. J.. Optuženik je zapravo zahtjev za izuzeće temeljio na sumnji u nepristranost vještaka dipl. ing. K. J. zbog toga što je ovaj nadređen na radu drugom vještaku, no kako se razlog za izuzeće iz čl. 39. toč 6. ZKP (sumnja u nepristranost) u vezi s čl. 44. st. 1. ZKP i čl.

42. st. 2. ZKP ne može s uspjehom tražiti nakon početka glavne rasprave, a zahtjev je optuženika stavljen nakon početka glavne rasprave, trebalo je zahtjev za izuzeće odbaciti, kako je to ispravno i odlučio prvostepeni sud, pa u tom pogledu nema baš nikakve povrede postupovnih propisa.

Ni glede čitanja iskaza svjedoka S. G. nema bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Naprotiv, okolnost da ovaj svjedok boravi u dalekom inozemstvu (Holandija) odakle se prema izjavi njegovog oca ne namjerava uskoro vratiti (jer se zaposlio i namjerava sklopiti brak) razlozi su što je prvostepeni sud primijenio čl. 333. st. 1. toč. 1. ZKP te iskaz ovog svjedoka na glavnoj raspravi pročitao. Pri tome se samo uzgred napominje da je ovaj svjedok saslušan ne samo pred istražnim sucem, nego i na prethodnoj glavnoj raspravi. Okolnost što je adresa ovog svjedoka u Holandiji poznata, a na što ukazuje žalitelj, nema utjecaja na prosudbu o primjeni čl. 333. st. 1. toč. 1. ZKP jer je dolazak ovog svjedoka na sud zbog iznesenih okolnosti svakako znatno otežan.

Žalbena pak tvrdnja da pismeni nalaz i mišljenje prometnog vještaka dipl. ing. U. V. nije nikada bio dostavljen ni optuženiku ni branitelju, jednostavno je netočna, jer iz izjave optuženikovog branitelja na glavnoj raspravi na listu 79/2 spisa, zadnja alineja, proizlazi da je branitelj taj nalaz i mišljenje primio 3. srpnja 1991.

Ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nije uopćeno da bi bila učinjena ma koja od apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nepotpunost činjeničnog stanja žalitelj nalazi u tome što nije pribavljen dnevnik održavanja prometne signalizacije, a što bi po stanovištu žalitelja bilo potrebno stoga što je prometno vještačenje provedeno devet mjeseci nakon nezgode, pa nije dokazano da je i u vrijeme nezgode režim rada semafora na inkriminiranoj raskrsnici bio istovjetan onom kojim se koristio prometni vještak, zatim, što bi dokumentacija uviđaja bila nepotpuna, jer da u njoj nije precizno prikazano stanje i izgled raskrižja, te "opseg, struktura i način reguliranja raskrižja" te da pri analizi nezgode nije uzet u obzir elaborat koji je o prometnoj nezgodi sačinila Agencija za pružanje stručne saobraćajno- tehničke pomoći u saobraćajnim nezgodama na cestama V. izgrađen na zahtjev obrane.

Ovim prigovorima žalitelj pokušava zapravo osporiti utvrđenje pobijane presude glede osnovnog pitanja ovog krivičnog postupka, a to je pitanje tko je svjetlosnim prometnim znakom imao zabranjen ulaz u raskrsnicu - da li optuženik ili oštećenik, pa se u osnovi radi o prigovoru pogrešno, a ne nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Činjenica da je za pravac vožnje optuženika bilo upaljeno crveno svjetlo na raskrsnici utvrđena je u prvom redu na osnovu određenog i dosljednog iskazivanja svjedoka S. G., koji je u istom križanju, ali dolazeći S. ulicom u susret optuženiku (vožnji od sjevera u pravcu juga) zaustavio svoj automobil ispred semafora u času kada se za njegov pravac vožnje upalilo crveno svjetlo, te čekajući slobodan prolaz čuo sudar, a zatim i vidio sudar optuženikovog automobila s automobilom oštećenika, kao i na iskazu oštećenog J. I., koji također određeno i dosljedno tvrdi da je za njegov pravac vožnje, B. ulicom od istoka u smjeru zapada, neposredno prije nezgode na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo. Budući da je prisutnost svjedoka S. G. na mjestu nezgode neposredno nakon sudara potvrđena iskazom svjedoka R. I., koji je vidio svjedoka S. G. na mjestu nezgode još prije dolaska ambulantnih kola (tada se R. I. nalazio na pločniku) to bi se već i samo na temelju iskaza svjedoka S. G., koji nesporno ranije nije poznavao ni optuženika a ni oštećenika, pa ga treba smatrati potpuno nepristranim, a uz to i pouzdanim svjedokom, moglo zaključiti da je optuženik ušao u raskrsnicu u trenutku kada je za njegov pravac vožnje ulazak crvenim svjetlom bio zabranjen, a stoga ulazak u isto križanje oštećenom J. I., zelenim svjetlom dozvoljen. Nadalje, kako iskazi svjedoka S. G. i Jerković Igora imaju svoju potvrdu i u mišljenju prometnog vještaka dipl. ing. U. V. u pravcu da je njihovo prikazivanje vlastite vožnje s tehničke strane održivo, posebno s obzirom na dinamiku rada semafora, doista nema mjesta nikakvoj sumnji u istinitost iskaza ni svjedoka S. G., a time ni oštećenika J. I., pa dakle ni sumnji u utvrđenje da je optuženik ušao u raskrsnicu kada mu je to svjetlosnim prometnim znakom bilo zabranjeno. Ovo pogotovo što je isti prometni vještak iskazao da je obrana optuženika o načinu vožnje neposredno prije ulaska u raskrsnicu i u samoj raskrsnici tehnički neodrživa s obzirom na utvrđenu brzinu vožnje njegovog automobila u času sudara (oko 85 km/sat) i dinamiku rada semafora.

Suprotno stanovištu žalitelja da bi se samo uvidom u dinamiku rada semafora moglo utvrditi tko je imao zeleno svjetlo - optuženik ili oštećenik - treba istaći da se samo na temelju tih podataka ova odlučna činjenica uopće ne može utvrditi, pa ju žalitelj bez potrebe pokušava problematizirati pridajući dokazu koji to sam po sebi nije - ključni značaj. Podaci o dinamici rada semafora, a koji je prometni vještak pribavio i prezentirao, kako u pismenom dijelu nalaza tako i u priloženoj skici, važni su u ovom slučaju samo utoliko, ukoliko predstavljaju kontrolu iskazivanja glede načina vožnje s jedne strane svj. S. G. i oštećenika J. I., a s druge, kontrolu obrane optuženika, pa s upravo u tom smislu i korišteni. Pri tome nema ni najmanje su sumnje da su semafori i u času nezgode radili upravo onako kako to proizlazi iz nalaza vještaka, jer je te podatke kao točne prihvatio i drugi prometni vještak, dipl. ing. K. J., koji je proveo tzv. kontrolno vještačenje. S druge strane, žalitelj ničim nije učinio čak ni vjerojatnim eventualne kasnije promjene u dinamici rada semafora na mjestu nezgode, pa ovaj sud prihvaća da su vještaci koristili autentične podatke.

Proizvoljna je i daljnja žalbena tvrdnja da prometnim vještačenjem ne bi bilo pouzdano utvrđeno mjesto sraza i brzina vožnje učesnika, jer je, suprotno tome, prometni vještak dipl. ing. U. V. na temelju tragova kočenja i zanašanja automobila oštećenog J. I., kao i tragova zanašanja automobila optuženika, a kako su oni opisani u zapisniku o uviđaju, te ucrtani u skicu lica mjesta, a uz to i na osnovu, položaja zaustavljenih vozila i oštećenja oba vozila koja su ne samo opisana u zapisniku o uviđaju nego i fotografski snimljena, dao mišljenje da je mjesto sudara na samom završetku tragova kočenja automobila oštećenog J. I., odnosno na početka tragova zanašanja tog automobila. Uz to, na temelju tih materijalnih pokazatelja dao je i mišljenje o brzini vožnje oba vozila, pa i ovaj sud prihvaća kao ispravno utvrđenje pobijane presude da je brzina vožnje oštećenika iznosila oko 67 km/sat prije započetog kočenja, a brzina vožnje optuženika, koji nije kočio prije sudara - oko 85 km/sat. S takvim se mišljenjem prometnog vještaka dipl. ing. U. V. suglasio i drugi vještak dipl. ing. K. J., s jedinom ogradom u odnosu na brzinu vožnje oba vozila, ali samo utoliko što bi druga metoda izračuna brzine (metoda impulsa sile umjesto upotrijebljene metode oslobađanja energije u sudaru) po mišljenju tog vještaka dala veću preciznost, ali s time da se i dobiveni rezultati ipak ne bi znatnije razlikovali i utjecali na zaključke o toku i nastanku ove nezgode (list 112).

Tvrdnja žalitelja da tragovi koji su u zapisniku o uviđaju opisani kao tragovi kočenja automobila Zastava 101 ne bi potjecali od automobila oštećenika proizvoljna je i bez obzira na to što na licu mjesta nije izvršeno mjerenje širine tih tragova i njihovo uspoređivanje sa širinom guma tog vozila, a čemu žalitelj također prigovara, jer se ti tragovi kočenja nastavljaju tragovima zanašanja tog automobila sve do mjesta nakon sudara odbačenog zaustavljenog automobila oštećenika, pa se na osnovu tih tragova, kao i tragova zanašanja automobila optuženika koji također vode do mjesta odbačenog i zaustavljenog automobila optuženika, daje cjelovita slika gibanja vozila neposredno prije i nakon sudara, ne ostavljajući baš nikakvu dvojbu glede porijekla tih tragova.

Pozivanje pak žalitelja na već spomenuti elaborat agencije V. u kojem se brzina vožnje oštećenika označava s oko 85 km/sat, bez osnova je, ne samo zato što taj elaborat nije izradio stalni sudski vještak, nego i zato što brzina vožnje oštećenika u ovom slučaju predstavlja manje značajnu okolnost, jer je oštećeniku, kao što je to već istaknuto, svjetlosnim prometnim znakom bio ulazak u raskrsnicu dozvoljen. Tvrdnja pak žalbe da bi posljedice nezgode bile manje da je oštećenik vozio manjom brzinom također su neprihvatljive, jer je vožnja optuženika od 85 km/sat bila tako velika da bi i kraj eventualno manje brzine vožnje oštećenika u sudaru u kojem je to vozilo svojim prednjim dijelom naletjelo na bočnu desnu stranu automobila optuženika došlo do bitno istih posljedica jer je sada pokojni suvozač optuženika P. I. sjedio s desne strane, dakle upravo na mjestu na kojem je došlo do najvećeg djelovanja sile u sudaru.

Optuženik pokušava žalbom osporiti i činjenice subjektivne prirode, tvrdnjom da nema okolnosti koje bi ukazivale na njegovo umišljajno postupanje. Suprotno tome, kada optuženik noću i u gradu, a znajući da se približava raskrsnici na kojoj je promet reguliran svjetlosnim saobraćajnim znakovima, vozi brzinom od oko 85 km/sat onda je jedino moguće i zato ispravno zaključivanje pobijane presude da je djelo ugrožavanja javnog prometa učinio s eventualnim umišljajem, jer vožnja tako velikom i nepropisnom brzinom u gradu i ulazak u raskrsnicu kada mu je to bilo zabranjeno nosi u sebi toliko visok rizik da vozač koji takvu vožnju poduzima svjesno, kao što to očigledno čini optuženik, koji dobro poznaje lice mjesta pristaje na posljedice ugrožavanja koje iz toga mogu proizaći. U skladu s tim prvostepeni je sud ispravno pravno označio postupak optuženika kao krivično djelo umišljajnog ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st.

1. KZH a s obzirom na nespornu posljedicu smrti, kao kvalificirano djelo iz čl. 168. st. 2. KZH, kako je i oglašen krivim. Zato je neosnovana žalba optuženika kako zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tako i zbog povrede krivičnog zakona.

Konačno nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni. U vezi sa stanovištem žalitelja da je optuženik djelo učinio iz nehata je i plediranje žalbe da se primjenom čl. 45. KZJ optuženik oslobodi od kazne, a do čega ne može doći kada je djelo u skladu sa činjeničnim utvrđenjima, kvalificirano kao umišljajno. No, bez obzira na to, u ovom slučaju ni za nehatno djelo np bi moglo doći do primjene čl. 45. KZJ, jer je druga osoba smrtno stradala, a optuženik je zadobio samo teške tjelesne ozljede.

Istovremeno ova okolnost - da je i sam optuženik teško stradao u nezgodi - u dovoljnoj je mjeri došla do izražaja kada je prvostepeni sud optuženiku umjesto najmanje mjere zakonom propisane kazne u čl. 168. st. 2. KZH (od tri godine zatvora) izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, i to upravo i u prvom redu stoga što je optuženik i sam zadobio teške ozljede, čije ćega posljedice pratiti cijeli život. Daljnjem ublažavanju kazne u ovom slučaju nema mjesta ako se s druge strane cijeni činjenica da je život izgubio mlad čovjek u dobi od 28 godina.

S druge strane, ne može se prihvatiti ni plediranje javnog tužitelja da se optuženik osudi na strožu kaznu, jer činjenica da se on kao vozač ponašao grubo i bezobzirno kršeći elementarne propise o brzini vožnje u gradu i ne obazirajući se na svjetlosne prometne znakove, razlogom je što je njegovo djelo kvalificirano kao umišljajni delikt, pa te iste okolnosti ne mogu ponovno biti cijenjene i kao otežavajuće pri odmjeravanju kazne. To se isto odnosi i na trajanje mjere sigurnosti, jer će po ocjeni ovog drugostepenog suda zabrana iz čl. 68. KZJ u trajanju od jedne godine eliminirati potencijalnu opasnost koju optuženik predstavlja za sigurnost prometa, s obzirom na činjenicu da on ranije nije osuđivan, a ni kažnjavan za prometne delikte.

Međutim, ispitujući na temelju čl. 379. ZKP izrečenu mjeru sa stanovišta optuženika, treba istaći da je ona izrečena u svemu zakonito, a trajanje mjere određeno primjereno, dok skraćivanje vremena za koje je optuženiku zabranjeno da upravlja motornim vozilima "B" kategorije ne bi ostvarilo svrhu ove krivične sankcije.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, jer je on zaposlen, pa s obzirom na tu činjenicu, a imajući u vidu i samu visinu obrijeđenih troškova, plaćanjem troškova neće biti dovedeno u pitanje njegova egzistencija.

Kako dakle žalbe stranaka nisu osnovane valjalo ih je na temelju čl. 384. ZKP odbiti i potvrditi prvostepenu presudu.

U Zagrebu, 8. srpnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Novoselec dr Petar, v.r.