I Kž-263/2012-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 263/12-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. V. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. i dr. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 25/77, 50/78, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 9/91, 33/92, 39/92, 77/92 i 91/92, dalje u tekstu: KZRH), odlučujući o žalbi optuženika M. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 19. prosinca 2011. br. K-13/11, u sjednici održanoj 25. rujna 2012.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženika M. B., ukida se prvostupanjska presuda u točki 24. izreke u odnosu na kazneno djelo iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. KZRH i članka 21 Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91, 39/92 i 91/92, dalje u tekstu: OKZRH) i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I preinačuje se prvostupanjska presuda u:

a ) odluci o kazni te se, uz prihvaćanje kazni u trajanju od po jedne godine za kaznena djela iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. KZRH i članka 21 OKZRH opisana pod točkama 23. i 27. izreke presude, optuženiku M. B., uz primjenu članka 43. stavak 2. točka 2. OKZRH, izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i jednog mjeseca te mu se,

ena kazna zatvora

uz primjenu članka 47. i 48. OKZRH izriče uvjetna osuda način da se izreč neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude uplati oduzetu imovinsku korist, a u koju kaznu mu se, na temelju članka 45. stavak 1. OKZRH, u slučaju opoziva uvjetne osude uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 04. ožujka do 02. svibnja 1994.

I Kž 263/12-5

b) odluci o oduzimanju imovinske korist te se, na temelju odredbe članka 79. i 80. OKZRH, od optuženika M. B. oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelima u iznosu od 7.500,00 kuna.

III. Žalba optuženika M. B. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 19. prosinca 2011. br. K- 13/11, optuženici S. V. i M. B. proglašeni su krivima i to S. V. zbog šest kaznenih djela počinjenih u stjecaju iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. KZRH, opisanih u točkama 10., 11., 12., 13., 15. i 16. izreke, a M. B. zbog tri kaznena djela počinjena u stjecaju iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. KZRH i članka 21. OKZRH opisana pod točkama 23., 24. i 27. izreke i na temelju tih zakonskih propisa utvrđene su im pojedinačne kazne zatvora u trajanju jedne godine za svako kazneno djelo, a na temelju članka 43. stavak 2. točka 2. OKZRH, optuženiku S. V. izrečena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a optuženiku M. B. jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca te im je, na temelju članka 47. i 48. OKZRH, izrečena uvjetna osuda na način da se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ako optuženici u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude uplate imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom.

Na temelju članka 45. OKZRH, u jedinstvene kazne zatvora, u slučaju opoziva uvjetne osude, optuženicima se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to optuženiku S. V. od 04. ožujka do 13. travnja 1994 te od 22. travnja do 17. svibnja 1994., a optuženiku M. B. od 04. ožujka do 02. svibnja 1994.

Na temelju članka 79. i 80. OKZRH od optuženika S. V. oduzima se imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u ukupnom iznosu od 13.880,00 kuna, a od optuženika M. B. u iznosu od 12.775,00 kuna, koji su dužni uplatiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude s pripadajućom kamatom u korist proračuna Republike Hrvatske.

Na temelju članka 122. stavak 1. u svezi s člankom 119. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 - pročišćeni tekst i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) optuženici su dužni za troškove kaznenog postupka u vidu paušalne svote platiti iznos od 2.000,00 kuna svaki.

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio optuženik M. B. putem braniteljice S. M., odvjetnice u Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Zamjenica Glavnog

I Kž 263/12-5

državnog odvjetnika Republike Hrvatske M. O. u pisanom očitovanju broj KŽ-DO-529/12 od 12. lipnja 2012. predložila je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je o istoj uredno obaviješten, sukladno odredbi članka 373. stavak 2. ZKP/97.

Žalba je djelomično osnovana.

Prije svega treba reći da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP/97, na koju sadržajno upire žalitelj, jer obrazloženje pobijane presude sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud pa je žalba u tom dijelu neosnovana.

Također, nasuprot mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud nije povrijedio pravo obrane odbivši dokazne prijedloge optuženika da se u svojstvu svjedoka ispitaju predloženi svjedoci pa, stoga nije ni počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 3. ZKP/97.

Naime, unatoč mišljenju žalitelja da je prvostupanjski sud trebao usvojiti dokazne prijedloge obrane radi provjere obrane optuženika, treba reći da odluka suda o odbijanju dokaznih prijedloga, predloženih od strane bilo koje od stranaka u postupku pa tako ni optuženika, ne rezultira povredom prava obrane, jer sud nije u obvezi prihvatiti svaki predloženi dokaz, već može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga je u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz točke 24. izreke pobijane presude zbog neprovođenja dokaza, nepotpuno utvrđeno. Naime, optuženika M. B. prvostupanjski sud proglašava krivim za poticanje V. M., kao službene osobe, na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. KZRH, a radi stjecanja protupravne imovinske koristi za D. M., iako prethodno nije ispitao niti V. M., niti D. M., unatoč tome što optuženik kazneno djelo poriče, a materijalni dokazi ne sadrže pravno relevantne činjenice na temelju kojih bi sud mogao izvući neprijeporan zaključak o ostvarenju bitnih obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret.

Stoga je odluka prvostupanjskog suda, u odnosu na to kazneno djelo, preuranjena pa je istu u tom dijelu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao pod I izreke ove odluke, na temelju odredbe članka 388. stavak 1. ZKP/97.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ispitati V. M. i D. M. na okolnosti kaznenog djela, provesti i ostale raspoložive dokaze radi točnog i potpunog utvrđivanja svih pravno relevantnih činjenica i nakon toga donijeti novu, na zakonu zasnovanu odluku, koju će valjano obrazložiti.

U odnosu na žalbene navode koji se tiču kaznenih djela opisanih u točkama 23. i 27. izreke pobijane presude, treba reći da je prvostupanjski sud, protivno prigovorima žalitelja,

I Kž 263/12-5

pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio izvedene dokaze, uključujući i obrane optuženika S. V. i M. B., te iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik M. B. načinom postupanja označenim u citiranim točkama izreke presude, ostvario sva bitna obilježja kaznenih djela iz članka 215. stavak 4. u svezi stavka 1. i 3. KZRH i članka 21. OKZRH.

Naime, prvostupanjski sud s pravom poklanja vjeru obrani optuženika S. V., budući da, tereteći optuženika M. B., od sebe ne otklanja kaznenu odgovornost, već naprotiv, kaznena djela priznaje.

Vjerodostojnost obrane optuženika S. V., na kojoj prvostupanjski sud, uz ostale materijalne dokaze (dokumentaciju osiguravajućih društava i spise Prekršajnog suda u Omišu), temelji i zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika M. B., potkrijepljena je i obranom optuženika M. B., koju je iznio tijekom istrage 1994. godine, a iz koje proizlazi da je u dva navrata nagovarao S. V. da sačini lažne zapisnike o prometnim nezgodama koje se nisu dogodile, unatoč tome što na glavnoj raspravi 19. prosinca 2011. iskazuje suprotno. Upravo iz tog razloga, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je obrana optuženika M. B., iznijeta na glavnoj raspravi, kojom kaznena djela poriče, neprihvatljiva i usmjerena na otklanjanje kaznene odgovornosti.

Slijedom iznijetoga, neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u tom dijelu.

Uslijed odluke pod I. izreke, te s obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, sukladno odredbi članka 382. ZKP/97, prvostupanjska presuda ispitana je i u tom dijelu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, odlučujući o mjeri kazne za kaznena djela opisana pod točkama 23. i 27. izreke presude, mišljenja je da su kazne zatvora u trajanju jedne godine, utvrđene po prvostupanjskom sudu za svako kazneno djelo, primjerene ostvarenju, kako opće svrhe kaznenih sankcija iz članka 4. stavak 2. KZRH, tako i svrhe kažnjavanja iz članka 31. KZRH pa je te kazne i prihvatio te optuženiku M. B., uz primjenu članka 43. stavak 2. točka 2. OKZRH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i jednog mjeseca, a na temelju članka 47. i 48. OKZRH optuženiku izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo i pod daljnjim uvjetom da u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude vrati oduzetu imovinsku korist, cijeneći da će se uvjetnom osudom, uz dvostruki uvjet, kao mjerom upozorenja uz prijetnju kaznom, uz uvažanje svih, po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih, olakotnih okolnosti, dovoljno utjecati na optuženika da više ne čini kaznena djela.

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi treba reći da iz činjeničnog opisa kaznenih djela opisanih pod točkama 23. i 27. izreke presude proizlazi da je optuženik M. B. počinjenjem tih kaznenih djela pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od tadašnjih 2.000 DEM, što je kunska protuvrijednost od 7.500,00 kuna, pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio argumentaciju prvostupanjskog suda o načinu preračunavanja

I Kž 263/12-5

valuta na način da je uzet jedan EURO za dvije DEM te jedan EURO za 7,50 kuna prema važećem tečaju na dan donošenja prvostupanjske presude.

Stoga je prvostupanjska presuda u tom dijelu preinačena te je od optuženika oduzeta imovinska korist pribavljena tim kaznenim djelima u iznosu od 7.500,00 kuna, sukladno odredbama članka 79. i 80. OKZRH.

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude u odnosu na kaznena djela pod točkama 23. i 27. izreke presude, nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, na temelju odredbe članka 379. stavak 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao pod II. i III. izreke ove odluke, na temelju odredbi članka 390. stavak 1. i članka 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 25. rujna 2012.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić, v.r.

Damir Kos, v.r.