Rev-1979/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1979/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. D.S. (M. ) i 2. O.S., koje zastupa H.U., odvjetnik iz S., protiv tuženika M.S. iz S., koga zastupa Z.K., odvjetnik iz S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Sisku od 29. rujna 1994. godine broj Gž-456/94-3, s kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 31. prosinca 1993. godine broj P-886/93-27, na sjednici održanoj dana 29. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Sisku, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 29. rujna 1994. godine broj Gž-456/94-3 potvrdio presudu Općinskog suda u Sisku od 31. prosinca 1993. godine broj P-886/93-27, s kojom su tužiteljice odbijene s tužbenim zahtjevom usmjerenim na utvrđenje da je tuženik M.S. zaključio darovni ugovor, kojim je prema rješenju Centra za socijalni rad Sisak od 10. listopada 1993. godine broj 11/V-I-UP/I-756/83 svojim kćerkama D. i O. darovao svoj suvlasnički dio stana u S., a koji stan je površine 47,90 m5, te se sastoji od dvije sobe, prizemlja, S-3, stubište sve na lokaciji građevina G-24, Klaonička ulica, k.č.br. 297/P k.o. S.S., te slijedom toga izdati tabularnu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos toga stana na ime tužiteljica svake u 1/4 dijela, što bi u protivnom zamijenila presuda.

Protiv drugostupanjske presude izjavile su reviziju tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji navode da presude nižestupanjskih sudova imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a pogrešnu primjenu materijalnog prava vide u tome da su presude u suprotnosti sa sudskom praksom, prema kome je ugovor o nekretninama izvršen, kada je izvršena prava predaja. Zbog toga predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i preinači presude nižestupanjskih sudova, ili ih ukine te predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., odnosno nije ostvaren taj revizijski razlog u bitnoj povredi odredbe iz ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Također nije ostvarena niti koja druga od bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi

sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, naročito ne one na koje upućuje revizija, kao i na način koji se navodi u reviziji. Nema nedostataka u provedenom postupku, koji je prethodio presudama, a presude imaju razloge o odlučnim činjenicama, te su u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. U pravu su revidentice, kada upućuju na sudsku praksu u odnosu na pravne posljedice prave predaje, kod ugovora o prometu nekretnina u pravnom prometu. Međutim, u ovom slučaju uopće nije došlo do darovnog ugovora, pa nisu mogle niti nastupiti pravne posljedice prave predaje. Iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da kod tuženika nije postojala volja za darovanje spornog stana tužiteljicama. Okolnost da je sastavljena pismena isprava o spornom darovanju nema u ovom slučaju nikakav značaj, jer to nije bio izraz volje tuženikove da izvrši sporno darovanje tužiteljicama. O pravnim posljedicama prave predaje u ovom slučaju bilo bi moguće govoriti samo ukoliko bi bila dokazana opstojnost volje kod tuženika da izvrši darovanje uz istovremenu izraženu volju tužiteljica, koje su tada bile maloljetne da prihvate to darovanje. Postojanje takove volje iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi. Ona nije bila nedvojbeno izražena od strane tuženika, a niti od strane tužiteljica, kako to proizlazi iz iskaza osoba uposlenih u tadašnjem Centru za socijalni rad u Sisku, te su obavljajući poslove iz svoje službe bile upoznate sa položajem tužiteljica. Radnje u svezi sa darovanjem stana tuženik je poduzimao samo kako bi lakše ostvario svoj zahtjev za stan kod svoga poslodavca. Međutim, te radnje nisu takove da bi bile osnov za zaključak da je kod tuženika postojala volja da izvrši darovanje svog suvlasničkog dijela stana svojim kćerkama tužiteljicama.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje se pozivaju revidentice, tako ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. travnja 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)