Gžnš-116/2015-3 · Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gžnš-116/2015-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice M. A. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. A., odvjetnik u V., protiv tuženika 1. N. (N.) P. pok. M., OIB: ... i 2. M. P. sina N. (N.), OIB: ..., oba iz V., koje zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš- 256/12 od 30. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-256/12 od 30. listopada 2014. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, pod točkom I. izreke.

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-256/12 od 30. listopada 2014. u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka, pod točkom II. izreke i u tom dijelu rješava:

" Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 41.250,00 kn, dok se za više zatraženi iznos od 6.875,00 kn zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kako glasi:

"Nalaže se tuženicima N. (N.) P. pok. M. OIB: ... i M. P. sinu N. (N.), OIB: ... da solidarno naknade tužiteljici M. A., OIB: ..., s naslova naknade štete iznos od 332.421,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 1995. pa do isplate i to zakonsku zateznu kamatu tekuću od 31. prosinca 1995. na iznos od 13.100,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 1996. na iznos od 13.100,00 kn pa do isplate, u visini od 22% godišnje za mjesece siječanj, veljaču, ožujak i travanj te 24% godišnje za mjesece svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz te po zakonu za rujan, listopad, studeni i prosinac, te od 31. prosinca 1997. na iznos od 3.100,00 kn pa do isplate po stopi određenoj zakonom, te od 31. prosinca 1998. na iznos od 13.100,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 1999. na iznos od 13.100,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2000. na iznos od 16.550,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2001. na iznos od 16.550,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2002. na iznos od 16.550,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2003.. na iznos od 16.550,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2004. na iznos od 21.035,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2005. na iznos od 21.035,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2006. na iznos od 21.035,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2007. na iznos od 21.035,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2008. na iznos od 21.035,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2009. na iznos od 21.035,00 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2010. na iznos od 26.865,50 kn pa do isplate, te od 31. prosinca 2011. na iznos od 26.865,50 kn pa do isplate, te od 19. svibnja 2012. na iznos od 25.265,50 kn pa do isplate, a sve gornje označeno, ako nije posebno označena visina zakonske zatezne kamate, u visini zakonske zatezne kamate te i po članku 277. stavku 1.

Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 3/91,73/91,111/93, 3/94, 7/96, 112/99), a i u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje od 18. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. a po članku 29. ZOO („Narodne novine“, broj 35/05) u visini eskontne stope NBH kako je određena zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena počam od 1. siječnja 2008. do isplate, kao i tužiteljici naknaditi prouzrokovane parnične troškove, sa zateznom kamatom po članku 29.

ZOO („Narodne novine“, broj 35/05) u visini eskontne stope NBH kako je određena zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena počam od dana donošenja presude do isplate, a sve nabrojeno u roku od 15 dana od dana primitka ove presude." (točka I. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 48.125,00 kn. (točka II. izreke).

Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica pobijajući tu presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga u smislu odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 ,123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu, tuženici su se usprotivili žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba tužiteljice djelomično je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj sud smatra kako u prvostupanjskom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kao niti koja druga povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete zbog gubitka poljoprivrednih prihoda zbog nemogućnosti pristupa do vinograda teškom mehanizacijom i vozilima u razdoblju nakon 7. veljače 1995. i to nakon što su tuženici preorali dotadašnji pristupni put tužiteljici do vinograda i onemogućili joj pristup tim putem.

I u ovom stadiju postupka među strankama je sporna osnovanost potraživanja.

Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu nakon što je u pravilno provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće činjenice:

- kako je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-1770/08 od 8. prosinca 2009. utvrđeno da su tuženici dana 7. veljače 1995. preorali put kojim je tužiteljica pristupala do svog zemljišta na području M. Z. u V.,

- kako je dana 10. svibnja 2012. uspostavljeno prijašnje posjedovno stanje prema spomenutom pravomoćnom rješenju i to na način što je tužiteljici u ovršnom postupku koji je vođen pod brojem Ovr-623/11 omogućen neometan pristup pješice i vozilima do njezinih nekretnina,

- kako tužiteljica u razdoblju od 7. veljače 1995. do 10. svibnja 2012. nije mogla pristupati do svog zemljišta predmetnim putem na način kako je to mogla u ranijem razdoblju,

- kako u spomenutom sudskom postupku poslovni broj II P-1770/08 sud nije posebno utvrđivao činjenice koje su od presudnog značaja u ovoj pravnoj stvari i a odnose se na mogućnost provoza i pristupa do zemljišta tužiteljice drugim putem, s istočne strane,

- kako je u ovom postupku pored ostalog izveden dokaz očevidom koji je održan na predmetnim nekretninama dana 19. veljače 2014., da je sud identificirao te nekretnine i utvrdio da je osobnim automobilima moguće pristupiti do vinograda tužiteljice i to (drugim) putem položenim istočno od njezinih nekretnina,

- kako iz iskaza svjedoka T. P. i S. K. proizlazi da se tužiteljica u spornom razdoblju koristila navedenim putem položenim s istočne strane u odnosu na njezine nekretnine, prolazeći njime osobnim automobilom, jednako kao što su to radili i ovi svjedoci, koji su inače vlasnici susjednih zemljišta,

- kako svjedok P. u svom iskazu navodi da je viđao A. N. koji je do tužiteljičinog zemljišta također pristupao osobnim automobilom i kosio zemljište kosilicom, "trimerom", a svjedok S. K. da spominje kako je u vrijeme branja plodova, "jematve" na zemljištu bio kontejner koji je dovožen s istočne strane,

- kako je o mogućnosti pristupa kamionom do tužiteljičina zemljišta govorio i svjedok A. S., koji je naveo da je ustupio dio svog zemljišta i dopuštao pristup osobnim automobilom tužiteljici koja je povremeno na auto prikolici dovozila moto kultivator,

- kako su navedeni svjedoci vlasnici i korisnici susjednih zemljišta i da su imali neposredna saznanja o načinu korištenja spomenutih nekretnina u razdoblju od prethodnih dvadeset godina,

- kako je svjedok A. N. u svom iskazu naveo da je radio u tužiteljičinom vinogradu, da je put s istočne strane bio izbrazdan tragovima prolazaka težih strojeva, čime potvrđuje navedene zaključke u pogledu provoznosti puta i mogućnosti pristupa, ali i da je ovaj svjedok iskazivao proturječno kada je govorio o nemogućnosti prolaza osobnim automobilom, s obzirom da se sud na licu mjesta uvjerio da je prolazak osobnim automobilom moguć,

- kako iz iskaza svjedoka R. L. proizlazi da je svjedok vlasnik susjedne nekretnine od 2006. ili od 2007. godine, da boravi na otoku V. tijekom mjeseca srpnja i kolovoza kada nema značajnijih poljoprivrednih radova, da je njegov iskaz u suprotnosti s ostalim rezultatima dokaznog postupka pa da je i vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka dvojbena,

- kako je tužiteljica, unatoč navedenim radnjama tuženika, do svog zemljišta u predmetnom razdoblju mogla nesmetano pristupati pješice, osobnim automobilom, kamionom i drugim strojevima te da nije bilo razloga za promjenom dotadašnjeg načina održavanja i korištenja vinograda.

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je u bitnom pravilno zaključio da tužiteljica u postupku nije dokazala da bi joj zbog postupanja tuženika nastali dodatni troškovi niti je dokazala da bi povećala izdatke za potrebe obrađivanja svog vinograda i da bi s tim u svezi uopće trpjela štetu kako to tvrdi, a koju štetu bi joj tuženici bili u obvezi naknaditi te je pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Naime, utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, a prvostupanjska presuda sadrži jasne i uvjerljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Člankom 185. stavkom 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01, 35/05 i 41/08, dalje u tekstu: ZOO/91) kojeg je u ovoj pravnoj stvari valjalo primijeniti temeljem članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO/05) propisano je kako je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala.

U smislu članka 7. stavka 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je, a temeljem članka 7. stavka 2. ZPP-a, ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile smo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, ako zakonom nije drukčije određeno.

U ovom postupku teret dokaza odlučnih, a među strankama prijepornih činjenica koje se tiču nastanka štete i visine štete, leži na tužiteljici, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud.

Tuženici su osporili da bi tužiteljici nastala šteta zbog nemogućnosti pristupa na nekretnine putem na kojem je počinjeno smetanje posjeda, navodeći da je tužiteljica u predmetnom razdoblju do svojih vinograda mogla pristupati i da je pristupala drugim putem, a tužiteljica osim dokaza koje je sud izveo, nije predložila izvođenje bilo kojeg drugog dokaza radi utvrđenja ovih činjenica. Iz izvedenih dokaza prvostupanjski sud nije mogao izvesti drukčije zaključke u pogledu odlučnih činjenica od onih zaključaka koje je izveo i to temeljem iskaza svjedoka i rezultata očevida na predmetnim nekretninama.

Glede žalbenih navoda tužiteljice prije svega valja istaći kako tužiteljica opširno iznosi svoju ocjenu rezultata provedenog dokaznog postupka, međutim gubi iz vida da je u postupku nedvojbeno utvrđeno kako je tužiteljica u predmetnom razdoblju mogla pristupati i pristupala do svojih vinograda i drugim pristupnim putem, a širina i stanje tog puta očito su bili takvi da je pristup radnim strojevima odnosno mehanizaciji i vozilima bio moguć. Tužiteljica u postupku nije dokazala, kako to u žalbi tvrdi, da spomenuti put ne bi bio dovoljne širine, odnosno da bi bio omeđen međašnim kamenjem koje bi predstavljalo prepreku za prolaz ili da bi joj netko zabranjivao prolaz.

Žaliteljica neosnovano smatra i da se sud u pobijanoj odluci poziva na "vlastita saznanja" jer je prvostupanjski sud dao prihvatljive razloge za svoja utvrđenja, a u tom pogledu sud je pravilno očevidom identificirao i utvrdio položaj nekretnina tužiteljice i položaj puta i mogućnost pristupanja i provoza tim putem. Tužiteljica nije predlagala drukčiju identifikaciju nekretnina niti vještačenje po sudskom vještaku mjeritelju i sud taj dokaz nije niti mogao izvesti.

Dakle, tužiteljica je u ovom postupku bila dužna iznijeti činjenice i posebno predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, međutim, unatoč upozorenju suda (na glavnoj raspravi održanoj 14. siječnja 2014. i 19. veljače 2014.), tužiteljica nije predložila druge dokaze, a radi utvrđenja činjenica u svezi s nastankom predmetne štete. Prvostupanjski sud je pravilno odbio dokazni prijedlog tužiteljice za vještačenje po sudskom vještaku poljoprivredne struke radi utvrđenja visine štete budući da tužiteljica nije dokazala da bi joj nastala šteta zbog nemogućnosti pristupa na nekretnine.

S obzirom da prvostupanjski sud nije ovlašten utvrđivati činjenice, niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 221.a ZPP-a i o postojanju odlučnih činjenica zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Imajući u vidu da tužiteljica nije dokazala navedene odlučne činjenice to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, postupajući temeljem odredbe članka 368. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen.

Međutim, djelomično osnovano tužiteljica pobija prvostupanjsku odluku o troškovima postupka jer je ta odluka donijeta uz pogrješnu primjenu materijalnog prava. Naime, odluku o troškovima postupka valjalo je donijeti na temelju ispravo izvršenoga obračuna u primjeni odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: OT).

Prvostupanjski sud je pravilno tuženicima priznao za sastav odgovora na tužbu 550 bodova temeljem Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 36. točka 1. OT i za pristupe na pet ročišta po 550 bodova temeljem Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 36. točka 1. OT, odnosno ukupno 3300 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda uz daljnjih 25% na ime PDV-a predstavlja iznos od 41.250,00 kn. No, tuženicima nije pravilno priznat trošak sastava podneska od 24. rujna 2014. jer taj trošak prema shvaćanju ovog suda nije bio potreban za vođenje parnice.

Stoga je, postupajući temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, valjalo djelomično uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku odluku o trošku postupka i naložiti tužiteljici naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 41.250,00 kn, a za više zatraženi iznos od 6.875,00 kn zahtjev tuženika valjalo je odbiti kao neosnovan.

Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu iz članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a jer je tužiteljica u žalbenom stadiju postupka uspjela u neznatnom dijelu i to u odluci o trošku postupka. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Splitu 18. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.