Rev-505/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-505/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz K., zastupanog po M. C., odvjetniku iz Z., protiv tužene C. d.d. iz Z. za Filijalu Z., zastupani po R. H., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 2. rujna 1997. godine broj Gž-6905/96-2 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1048/95 od 20. lipnja 1996. godine, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1048/95 od 20. lipnja 1996. godine obvezana je tužena isplatiti tužitelju iznos od 22.080,00 kn sa kamatom od 20. lipnja 1996. godine do isplate, a od 1. prosinca 1995. godine pa nadalje plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 480,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog obroka do isplate, sve temeljem čl. 2. Zakona o zateznim kamatama i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 3.100,00 kn (toč. I. izreke).

Odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.680,00 kn (toč. II. izreke).

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 2. rujna 1997. godine broj Gž-6905/96-2 odbijena je žalba tužene kao djelomično neosnovana i u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u pogledu odluke o glavnoj stvari - potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1048/95 od 20. lipnja 1996. godine, a preinačna odluka o kamatama tako da je suđeno:

"Tužena je dužna tužitelju na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 20. lipnja 1996. godine do isplate, te na dospjele obroke od 8. svibnja 1996. godine do isplate isplatiti kamate po stopi temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda te odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku dosudi parnični trošak ili podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a premda se revizija izjavljuje i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne govori se određeno o kojoj bi se bitnoj povredi radilo.

Nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 - dalje ZOO), kada nisu prihvatili kao osnovan prigovor tužene u odnosu na zastaru naknade štete tužitelju i rente.

Pravilan je, naime, i po ocjeni ovog revizijskog suda stav nižestupanjskih sudova da nije zastarjelo pravo tužitelja zahtjevati predmetnu naknadu i rentu iz tog osnova.

U postupku je utvrđeno da je pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu u predmetu Pn-1034/89 koja je donesena 3. lipnja 1993. godine tužena naknadila tužitelju nematerijalnu štetu i materijalnu štetu na ime troškova tuđe pomoći kroz šest mjeseci.

Ovom tužbom tužitelj traži daljnje troškove tuđe pomoći kao i mjesečnu rentu u iznosu od 480,00 kn. Na temelju nalaza sudskog vještaka koji je u ovom postupku saslušan utvrđeno je da je tužitelju potrebna trajna tuđa pomoć kroz dva sata svakodnevno i to još od 1. siječnja 1989. godine.

Budući da je tužba podnesena 8. veljače 1995. godine pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete od 8. veljače 1992. godine budući da za to razdoblje nije protekao zastarni rok od tri godine.

Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i čl. 377. Zakona o obveznim odnosima bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtjeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

Naknada štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kada se to po zakonu može tražiti, naknada buduće materijalne štete) oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razodblje, a ne samo u vidu rente.

U tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računa se po odredbama čl. 376. odnosno čl. 377. Zakona o obveznim odnosima, a za svako slijedeće utuženo potraživanje (utuženje) teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan (čl. 392. st. 3. ZOO).

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na visinu utužene naknade jer su nižestupanjski sudovi kao kriteri uzeli netto zaradu osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružana bila sposobna pružiti uslugu.

Iz navedenih razloga valjalo je reviziju tužene odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 22. ožujka 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.