I Kž-185/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-185/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić i Neve Šibl, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika E. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. studenog 1997. godine broj K-81/97, u sjednici održanoj 22. rujna 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika E.Š. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gradu Zagrebu, presudom od 19. studenog 1997. godine broj K-81/97 proglasio je krivim optuženika E.Š. zbog kaznenog djela protiv života i djela, ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i na temelju istih zakonskih propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Uzimajući utvrđenom kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 137. st. 1. i 2. KZRH, po presudi Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. ožujka 1995. godine broj K- 17/93 optuženik je na temelju čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca, u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. studenog 1994. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku se oduzima kuhinjski nož sa drvenom drškom dužine 25 centimetra, koji će se po pravomoćnosti presude uništiti.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka i isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, za kazneno djelo pokušaja ubojstva kao i jedinstvena kazna.

Optuženik se žali osobno, te po branitelju I.M. odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinači u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, u skladu sa žalbenim navodima.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 19. svibnja 1998. godine broj DOKŽ-475/98, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Neosnovano se u žalbi branitelja optuženika navodi da vještak psihijatar nije dao decidirani odgovor o stanju u kojem se optuženik nalazio u trenutku počinjenja kaznenog djela odnosno da li je doveden u stanje jake razdraženosti zbog specifične strukture svoje ličnosti ili je u to stanje doveden ponašanjem oštećenika.

Naime, u dopuni nalaza i mišljenja, na glavnoj raspravi dana 5. rujna 1997. godine, vještak dr. J.B. je navela da je optuženik osoba koja ima niži prag tolerancije na frustracije i stoga smanjenu kontrolu nagona uključivši i agresivnih pulzija. Kako je kritične zgode došlo do verbalnog i fizičkog sukoba između optuženika i oštećenika, došlo je do povišenja afektivne tenzije koja je dovela do smanjene uračunljivosti optuženika tempore criminis, ali ne bitno. Međutim, visina te afektivne tenzije nije bila tolika da bi toliko kompromitirala shvaćanje i ponašanje optuženika da bi se moglo govoriti o privremenoj duševnoj poremećenosti tempore criminis.

Dakle, vještak je odgovorio na sva sporna pitanja pa se stoga provođenje novog vještačenja ne ukazuje potrebnim.

I sam tijek događaja, kako ga utvrđuje sud prvog stupnja, ne ukazuje da bi optuženik bio u stanju jake razdraženosti uzrokovane napadom oštećenika. Naime, optuženik nakon što je udaren po oštećeniku, traži od kćeri da zove policiju, razgovara s njima na njihovo traženje da razgovaraju sa starijom osobom, nakon čega tek traži da mu kćer doda nož, naglo otvara vrata i ubada nožem oštećenika. Sve navedeno ukazuje na dobru organiziranost cjelokupnog optuženikovog ponašanja, logičnost i smislenost kako na misaonom tako i na psihomotornom planu uz očuvane motoričke sposobnosti i dobro sjećanje, kako to utvrđuje sud prvog stupnja na osnovu nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, te ostalih provedenih dokaza, koji se žalbom niti ne osporavaju.

Dakle, ispravno ocijenjuje sud prvog stupnja, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud da je njegovo ponašanje bilo u skladu s osobinama njegove ličnosti pa se ne može raditi o pojmu razdraženosti u smislu odredbi čl. 35. KZRH.

Optuženik u osobnoj žalbi, u kojoj uglavnom daje svoje osobno viđenje situacije u Republici Hrvatskoj, vrijeđajući i prijeteći, u manjem dijelu pobija zaključke suda prvog stupnja o samom tijeku događaja, ponavljajući obranu, da je oštećenik bio taj koji je tijelom otvorio vrata i krenuo prema njemu u hodnik, odgurnuo ga prema zidu, a on ga je u tom naletu ubo negdje u predjelu trbuha.

Navedenu obranu sud prvog stupnja nije opravdano prihvatio, prije svega na osnovu provedenog liječničkog vještačenja po prof. dr. J.Š. i prof. dr. D.Z., koji isključuju takav mehanizam ozljeđivanja oštećenika, a što potvrđuju i oštećenik Z.M. i svjedok Ž.M.. Nalaz i mišljenje liječničkog vještaka ne dovodi se u sumnju niti žalbom optuženika, osim što se isto osporava na način svojstven cijeloj žalbi "kao baljezganje nauke". S obzirom na navedeno, kao i utvrđenja suda prvog stupnja koja su obrazložena u razlozima pobijane presude i na koja se optuženik upućuje, prijedlog za rekostrukciju događaja je neosnovan.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s obzirom da je na tako utvrđeno stanje pravilno primjenjen kazneni zakon, kada je postupak optuženika podveden pod zakonski propis iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, nije ostvaren niti žalbeni osnov povrede krivičnog zakona.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio motiv i način izvršenja djela, te subjektivni odnos budući optuženik u nijednom trenutku nije pokazao žaljenje zbog učinjenog djela.

Iz istog žalbenog osnova žali se i optuženik navodeći da sud prilikom odmjeravanja kazne nije cijenio ponašanje i doprinos oštećenika samom događaju.

Za razliku od žalitelja, ovaj sud kao sud drugog stupnja ocijenjuje da je odluka o kaznenoj sankciji iz pobijane presude zakonita i pravilna, jer je sud prvog stupnja na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je i u ovom pogledu bilo od značaja, odabrao i odmjerio adekvatnu vrstu i visinu kazne, kako za kazneno djelo ubojstva u pokušaju, tako i jedinstvenu kaznu.

Okolnosti koje se navode u žalbi nisu od takvog značaja da bi bilo opravdano izricati strožu ili blažu kaznu. Nije sporno da optuženik ne izražava kajanje, već naprotiv u dopuni žalbe, čak navodi da je oštećenik dobio samo deset centimetara noža od mogućih 25 centimetara, što govori samo za sebe, kao što je nesporno utvrđeno i da je oštećenik prije udario optuženika. Međutim, sve navedeno je bilo poznato sudu prilikom donošenja odluke o kazni, iako te okolnosti nisu posebno navedene kao one iz čl. 37. OKZRH, ali ne radi se o okolnostima koje bi dovele do drugačijeg kažnjavanja.

S obzirom da je djelo ostalo u pokušaju, kazna je ublažena ispod granice propisane zakonom, kako to proizlazi iz obrazloženja, iako u izreci nije naveden zakonski osnov (čl. 38. toč. 1. u svezi čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH).

Stoga je odluka o kazni zakonita i pravilna, kao i sigurnosna mjera.

Iz svih navedenih razloga trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. rujna 1998. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Milan Gudelj, v.r.