Us I-242/2025-10 · Upravni sud u Rijeci

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-242/2025-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja MT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 52634238587, radi poreza na dohodak, 14. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/23-01/119, URBROJ: 513-04-24-2 od 20. prosinca 2024., te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak uz obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (dvije tisuće i petsto eura) uroku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

r i j e š i o j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula-Pola, KLASA: UP/I-410-23/2010-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-22-27 od 1. lipnja 2023., poništeno je porezno rješenje KLASA: UP/I-410-23/2019-12/00179, URBROJ: 513-07-18-01-2019-2 od 14. veljače 2019., te je utvrđeno je da je tužitelj obvezu poreza na dohodak od izdavanja u najam ili zakup, obvezan utvrđivati temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-410-14/23-01/119, URBROJ: 513-04-24-2 od 20. prosinca 2024., odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u bitnome navodi kako nije dopušteno dvostruko ukidati, poništavati donesena upravna rješenja te da je takvo Porezno rješenje u cijelosti ništavo, nezakonito i neosnovano, te da nije dopušteno na ovakav način poništavati, odnosno ukidati upravna rješenja, prvenstveno na način da se dvostruko ukidaju a zatim i da se djelomično ukidaju, posebno obzirom su ista postala pravomoćna, izvršna i po istima da je porezni obveznik postupio, odnosno ista da su naplaćena.

Ovakvim da je rješenjem utvrđen retroaktivan učinak, odnosno da je porezni obveznik obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017. dok prema pravnom tumačenju odredbe o donošenju upravnog akta kojim se ukida drugi pravni akt, isti ima učinak tek od trenutka donošenja. Rješenjem Ministarstva financija Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-14/20-01/50, URBROJ: 513-04-22-3 od 14. srpnja 2022. kojim je utvrđeno da iako prvostupanjsko tijelo ima zakonske mogućnosti ukinuti rješenje koje je prethodno donijelo iz zakonom određenih razloga, u slučajevima kada se rješenje ukida, ali tada se akt stavlja van snage na način da njegovo pravno djelovanje više nije moguće, tj. ukidanje djeluje ubuduće dok pravne posljedice proizvedene do trenutka ukidanja ostaju na snazi.

Stoga pobijano porezno rješenje da nije na zakonu osnovano jer da je istim utvrđen retroaktivan učinak, tj. da je porezni obveznik obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017. dok prema pravnom tumačenju odredbe o donošenju upravnog akta kojim se ukida drugi pravni akt, isti ima učinak tek od trenutka donošenja. Prvostupanjsko tijelo da u ponovljenom postupku nije postupilo po uputi drugostupanjskog tijela. Dalje se poziva na članak 77. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a obzirom da se rješenje o upisu poreznog obveznika donosi u godini koja slijedi iza tekuće godine unutar koje je nastao dohodak od imovine koji se oporezuje, to da je jasno da isto ne može biti doneseno retroaktivno te da je u tom dijelu pobijano rješenje nezakonito i protivno pozitivnim normama kojima je regulirano pitanje oporezivanja.

Ključno pitanje koje naslov da nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijanog rješenja je retroaktivnost, odnosno djelovanje unatrag. Retroaktivnost da znači povratnu snagu nekog akta ili mjere odnosno u pravu, primjene nekog zakona i na slučajeve koji su se dogodili prije njegova donošenja. U pravnoj teoriji, zakoni se, kao i drugi pravni akti i pravni poslovi, mogu primjenjivati samo pro futuro, ubuduće, odnosno primjenjuje se pravilo da pravne norme nemaju povratno djelovanje, a ako zakonodavac želi zakonu dati retroaktivno djelovanje, tada to mora biti izričito napisano.

Dakle, Naslov da nije mogao donijeti rješenje kojim retroaktivno upisuje poreznog obveznika u registar, te se poziva na članke 94., 95. i 96. OPZ-a. Obzirom da je porezna obveza nastala u 2016., a mjesečno dospijevaju iznosi, odnosno naplata poreza na dohodak od imovine, rok zastare da počinje teći od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, te da je za primjerice već za siječanj 2016. zastara počela teći već 15.veljače 2016. te da je slijedom navedenog. nastupila zastara poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze poreznog obveznika.

Naime, iako je u prethodnoj godini porezni obveznik ostvarivao dohodak od imovine, isti da je 15. prosinca 2019. i 25.prosinca 2019. raskinuo Ugovore o zakupu poslovnih prostora koje je imao zaključene s Elkron d. o. o. a koja da su osnova za naplatu poreza i prireza na dohodak od imovine. Iste raskide ugovora porezni obveznik da je predao poreznoj upravi, ispostava [adresa] 20. prosinca 2019. odnosno 30. prosinca 2019., te da stoga Ugovori o zakupu više ne postoje pa porezni obveznik ne ostvaruje dohodak od imovine. Obzirom da ne ostvaruje dohodak od imovine time da prestaje biti i porezni obveznik odnosno obveznik poreza na dohodak od imovine kao i obveznik PDV-a, što da je nadležno tijelo u cijelosti propustilo utvrditi i neosnovano upisalo MT u registar obveznika PDV-a.

Rješenje koje se ukida ovim pobijanim rješenjem da je potpuno zakonito i doneseno na temelju provedenog postupka i pravilno utvrđenog materijalnog stanja. Porezni obveznik ne spori da je ostvarivao dohodak od imovine odnosno iznajmljivanja nekretnine međutim istome da su u odnosu na taj dohodak donesena i porezna rješenja kojima mu je određene porez i prirez na dohodak. Porezna rješenja da je donosilo isto tijelo koje je nadležno i za upis poreznog obveznika u registar obveznika PDV-a. Ista rješenja da su postala i ovršna te da je po njima kao takvima izvršena doneseno Rješenje o ovrsi KLASA:

UP/I-415-02/2019- 001/01349, URBROJ: 513-007-18/2019-01, pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika- CT, a radi naplate duga u iznosu od 81.556,52 kn, a koji dug se odnosi upravo na porez i prirez koji je obračunat na dohodak od imovine, odnosno dohodak od najamnine/zakupnine. Uslijed provedbe pravomoćnog i ovršnog Rješenja o ovrsi da su naplaćena i sva dugovanja ovršenika koja se odnose na poreze i prireze na dohodak od imovine nastao temeljem ugovora o zakupu pa stoga ovrhovoditelj prema ovršeniku- CT da više nema potraživanja te da ne postoje nikakve dospjele, a nepodmirene obveze istoga prema ovrhovoditelju.

Slijedom svega navedenog, a kako je u trenutku donošenja pobijanog rješenja porezni obveznik već ispunio sve obveze nastale temeljem ukinutih rješenja, kako ista rješenja nisu nezakonita i ne sadrže očitu povredu materijalnog prava, te obzirom na sve ostale iznijete razloge, posebno dvostrukog ukidanja rješenja i zabrane retroaktivnosti, predlaže se da Upravni sud usvoji tužbu. Tuženik da pokušava naknadno opravdati nezakonitost donesenog prvostupanjskog rješenja. Tužitelj stoga predlaže da sud iz navedenih razloga odredi odgodni učinak tužbe, odnosno da se odgodi izvršenja nezakonitog pobijanog rješenja do pravomoćnog okončanja ovog upravnog postupka.

Tužitelj je poslodavac koji zapošljava 27 zaposlenih visoke stručne spreme u stalnom radnom odnosu i kroz davanja čini veliki doprinos državi se dovodi u poziciju da se njegovo poslovanje potpuno uruši te da se istog potpuno financijski uništi. Isti posluje od 1993. godine nikada nije bio prekršajno ili na bilo koji drugi način kažnjavan. Ovakvim postupanjem porezne uprave, odnosno naplatom proizvoljno određenog poreza, utvrđivanjem porezne obveze retroaktivno, doći će do prestanka poslovanja i nesrazmjerne štete tužitelju koji se više neće moći financijski oporaviti.

Isto tako moli sud da uzme u obzir da je pravomoćno poništeno rješenje Porezne uprave kojom se utvrđuje da bi tužitelj bio obveznik poreza na dodanu vrijednost od 2017. te se utvrđuje da je zabranjeno retroaktivno utvrđivati poreznu obvezu. Na sve navedene nepravilnosti podnositelj Upravne tužbe da je već u više navrata u svojim žalbama upozoravao, međutim prvostupanjskom i drugostupanjsko tijelo i nadalje nije otklonilo predmetne nepravilnosti. Temeljeno načelo poreznog sustava je da se isti temelji na načelu jednakosti i pravednosti.

Sukladno navedenomu podmirivanje obveze plaćanja poreza mora biti u iznosu i na način koji je u skladu s pozitivnim propisima Republike Hrvatske i ustavnim načelima o sudjelovanju u podmirenju javnih troškova u skladu sa gospodarskim mogućnostima te jednakosti i pravednosti poreznog sustava, u smislu odredbe članka 51. Ustava Republike Hrvatske. Ustavni sud da je u svim presudama utvrdio da je zabranjena retroaktivnost, odnosno sve presude Ustavnog suda vezane za retroaktivnost su ujednačene u smislu zabrane retroaktivnosti. Porezno tijelo također da vodi dva odvojena postupka naplate, odnosno postupka dvostruke neplate u kojem dobiven novac od plaćenog najma ne uračunava u dugovanje poreza za isti period.

Pobijano rješenje da je potpuno nezakonito i iz razloga jer je pravomoćno poništeno rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Pazin kojom je tužitelju utvrđena osnovica poreza i prireza porezu na dohodak od imovine. Rješenjem tuženika, Ministarstva financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-14/20-01/50, URBROJ: 513-04-22-3 od 14.srpnja 2022. da je poništeno Rješenje Ministarstva financija-Porezne uprave, Područni ured Pazin, Ispostava Pula- Pola, KLASA: UP/I-410-23/2020-12/00033, URBROJ: 513-007-18-01-2020-0002 od 6. veljače 2020.

U obrazloženju rješenja da se navodi kako isto rješenje nije na zakonu osnovano jer da je istim utvrđen retroaktivan učinak, odnosno da je žalitelj obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017. dok prema pravnom tumačenju odredbe o donošenju upravnog akta kojim se ukida drugi pravni akt, isti ima učinak od trenutka donošenja. Rješenje kojim je poništeno Rješenje Porezne uprave kojim se utvrđuje obveza poreza na najam od 2017. da je doneseno 14. srpnja 2022. te evidentno da isto ima izravan učinak na osnovanost privremenog rješenja u ovom postupku kojeg tuženik naslovljava ovršnom ispravom temeljem kojeg je donio pobijano rješenje o ovrsi.

Ključno pitanje koje naslov nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijanog rješenja da je retroaktivnost, odnosno djelovanje unatrag. Retroaktivnost znači povratnu snagu nekog akta ili mjere odnosno u pravu, primjene nekog zakona i na slučajeve koji su se dogodili prije njegova donošenja. U pravnoj teoriji, zakoni se, kao i drugi pravni akti i pravni poslovi, mogu primjenjivati samo pro futuro, ubuduće, odnosno primjenjuje se pravilo da pravne norme nemaju povratno djelovanje, a ako zakonodavac želi zakonu dati retroaktivno djelovanje, tada to mora biti izričito napisano.

Ukoliko je pravomoćno utvrđeno da tužitelj ne može biti obveznik PDV-a od 2017. onda da je nezakonito i pobijano rješenje. Rješenjem Ministarstva financija Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II- 410-14/20-01/50, URBROJ: 513-04-22-3 od 14. srpnja 2022. da je utvrđeno da iako prvostupanjsko tijelo ima zakonske mogućnosti ukinuti rješenje koje je prethodno donijelo iz zakonom određenih razloga, u slučajevima kada se rješenje ukida, ali tada da se akt stavlja van snage na način da njegovo pravno djelovanje više nije moguće, tj. ukidanje da djeluje ubuduće dok pravne posljedice proizvedene do trenutka ukidanja ostaju na snazi.

Stoga pobijano rješenje da nije na zakonu osnovano jer je istim utvrđen retroaktivan učinak. Dalje se poziva na odredbe članka 30. stavak 1. i 2., članka 51. stavak 1. i 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Uzimajući u obzir sve gore navedeno, ističe da prvostupanjsko tijelo i drugostupanjsko tijelo nije potpuno utvrdio činjenično stanje te je, donošenjem osporavanog Rješenja, ujedno i povrijedio osnovna načela ZUP-a i to: načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo materijalne istine, načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza i načelo zakonitost, te stoga predlaže da se oglasi ništavim ili poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 7. srpnja 2025. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva kao i kod podneska od 3. srpnja 2025., a kojim je i tražila da Sud zatraži dostavu svih predmeta upravnog postupka koji su povezani s rješenjima koje je priložila uz podnesak, te posebno upire na rješenje tuženika od 14. srpnja 2022. u kojemu da je navedeno da je zabranjeno retroaktivno utvrđivanje PDV-a i napominje da su ugovori o zakupu bili raskinuti i da je nastupila zastara.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora, u kojoj se nalaze i sva rješenja koja je tužitelj naprijed spomenuo.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Odredbom članka 129. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), propisano je da se nezakonito rješenje može poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu. Rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti: 1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, 2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena.

10. Odredbom članka 130. stavak 1. ZUP-a, propisano je da se zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može ukinuti u cijelosti ili djelomično ako je ukidanje tog rješenja dopušteno zakonom.

11. Odredbom članka 131. ZUP-a, propisano je da rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo koje ga je donijelo. Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može ga poništiti ili ukinuti i drugostupanjsko tijelo. Ako nema drugostupanjskog tijela, rješenje može poništiti ili ukinuti tijelo koje na temelju zakona obavlja nadzor nad tim tijelom (stavak 1.). Nezakonito rješenje može se poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne godine od dana dostave rješenja stranci, u kojim slučajevima rješenje mora biti u tom roku otpremljeno iz tijela koje je rješenje donijelo (stavak 2.). Javnopravno tijelo donosi rješenje o poništavanju ili ukidanju rješenja po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenoga državnog tijela. Ako je prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja podnijela stranka ili ovlašteno državno tijelo, a javnopravno tijelo ne prihvati prijedlog, obavijestit će o tome podnositelja prijedloga (stavak 3.). Protiv rješenja o poništavanju ili ukidanju koje je donijelo prvostupanjsko tijelo može se uložiti žalba, a kad žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor (stavak 4.).

12. Odredbom članka 61. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16 do 121/19, dalje: Zakon), propisano je da porezni obveznik koji dohodak od imovine ostvaruje izdavanjem u najam ili zakup nekretnina i pokretnina, iznajmljivanjem stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranjem kampova, a obveznik je poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost ili po osnovi obavljenih usluga od te imovine, koje su oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, u poreznom razdoblju ostvaruje ukupne primitke veće od iznosa propisanog za obvezni ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost utvrđuje dohodak od imovine u skladu sa člancima 30. - 35. ovoga Zakona, odnosno na način propisan za samostalne djelatnosti.

13. Iz spisa predmeta upravnog postupku proizlazi da je poreznim rješenjem od 4. veljače 2020. tužitelj postao obveznik plaćanja PDV-a, te mu je određeno da utvrdi obvezu plaćanja PDV-a od 1. siječnja 2017. do 4. veljače 2020. Rješenjem KLASA: UP/I-410-23/2010-12/22, URBROJ: 513-07-18-22-9 od 29. kolovoza 2022. poništena je točka II.3 poreznog rješenja KLASA: UP/I-410-23/2016-12/01949, URBROJ: 513- 07-28-08-2016-2 od 29. rujna 2016., kojom je određena mjesečna najamnina, osnovica i porez i prirez poreza na dohodak od imovine. Na predmetno rješenje je uložena žalba koja je odbijena rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-14/22-01/284, URBROJ: 513-04-23-3 od 20. ožujka 2023.

14. Poreznim rješenjem KLASA: UP/I-410-23/2019-12/00179, URBROJ: 513- 07-18-01-2019-2 od 14. veljače 2019. ukinuto je naprijed navedeno rješenje od 29. rujna 2016. i tužitelju je utvrđena ukupna osnovica i mjesečna obveza poreza i prireza porezu na dohodak od imovine za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2023., a koje rješenje se u ovom postupku poništava. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410- 14/22-01/283, URBROJ: 513-04-23-3 od 8. veljače 2023., poništeno je prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I-410-23/2010-12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-22-8 od 29. kolovoza 2022. i predmet je vraćen na ponovni postupak.

15. Obzirom na navedeno, nepravilnosti na koje ukazuju tužitelji, ne mogu biti razlogom za oglašivanje predmetnog rješenja ništavim, jer se ne mogu podvesti pod ni jedan od zakonom taksativno navedenih razloga iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj“ 47/09, 110/21, dalje: ZUP).

16. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-14/20-01/50, URBROJ: 513-04-22-3 od 14. srpnja 2022., poništeno je porezno rješenje KLASA: UP/I-410-23/2020- 12/00022, URBROJ: 513-007-18-01-2020-0002 od 6. veljače 2020., sa obrazloženjem da navedeno porezno rješenje nije na zakonu osnovano jer da je istim utvrđen retroaktivan učinak da je tužitelj obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017., dok prema pravnom tumačenju odredbe o donošenju upravnog akta kojim se ukida drugi upravni akti, isti ima učinak tek od trenutka donošenja.

17. U ponovljenom postupku nesporno je utvrđeno da je tužitelj po sili zakona postao obvezan voditi poslovne knjige od 1. siječnja 2017. jer je postao obveznik PDV- a sa danom 4. veljače 2020., iz čega proizlazi da je to prvi put utvrđeno rješenjem tek 2020. Sud smatra da je ovdje došlo do povrede načela pravne sigurnosti i zabrane retroaktivnosti, obzirom da se porezna obveza može retroaktivno utvrditi samo ako to zakon izričito dopušta. Zakonom o porezu na dohodak nije predviđena obveza vođenja knjiga retroaktivno, već se obveze utvrđuju od trenutka kad je status poreznog obveznika jasno utvrđen, odnosno nakon izdavanja rješenja, ne unatrag.

18. Odredba članka 61. ZPD-a se odnosi na obvezu vođenja knjiga za iznajmljivače koji su već obveznici PDV-a, ne retroaktivno. Iako se radi o zakonskoj odredbi, ona se ne može primijeniti unatrag, niti se može koristiti za naknadno utvrđenje obveze vođenja knjiga prije nego što je ta obveza formalno započela. Također se ističe da zbog svega navedenoga, možebitno dolazi i do zastare utvrđivanja poreznih obveza.

19. Stoga slijedom svega gore navedenoga, Sud smatra da činjenično stanje u provedenom upravnom postupku nije u potpunosti utvrđeno te da stoga pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

20. Odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, Sud je poništio osporavano tuženikovo rješenje, te je predmet radi upotpunjavanja postupka vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

21. U ponovnom postupku nakon ove presude potrebno je, imajući u vidu prethodno navedeno, prvostupanjsko tijelo je sukladno odredbi članka 151. stavak 2. ZUS-a dužno u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donijeti novu odluku pridržavajući se pritom pravnih shvaćanja i primjedbi ovog Suda iznesenih u ovoj presudi. Posebno se upućuje tuženika da pomno analizira sva donijeta prvostupanjska i drugostupanjska rješenja sa naglaskom koje porezno rješenje je još uvijek na snazi, obzirom na višestruka ukidanja i poništavanja istih.

22. Odredbom članka 42. stavak 2. ZUS-a, propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

23. Prema citiranoj odredbi članka 42. stavak 2. ZUS-a proizlazi da se odgodni učinak tužbe može odrediti samo ukoliko su sve pretpostavke propisane tom odredbom kumulativno ispunjene.

24. U konkretnom predmetu ispunjena je pretpostavka iz gore navedene odredbe ZUS-a da zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, ali ne i pretpostavka da odgoda nije protivna javnom interesu, a tužitelj nije niti dokazao da bi mu se izvršenjem pojedinačne odluke nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, jer navedeno ničim nije dokumentirao, odnosno, takve svoje navode tužitelj nije potkrijepio dostavljanjem bilo kakve materijalne dokumentacije iz koje bi isto bilo razvidno.

25. Po stajalištu ovog Suda određivanje odgodnog učinka tužbe bilo bi protivno javnom interesu. Naime, pravovremeno plaćanje dospjelih obveza po osnovi poreza odlučno je za redovno funkcioniranje pravne države, odnosno za zaštitu pravnog poretka, osiguranje financijske discipline, te aktivnu ulogu države u poticanju gospodarskog napretka i socijalnog blagostanja građana, pa je stoga odbijen zahtjev tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

26. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura i pristup na ročište u iznosu od 1.000,00 eura, što uvećano za propadajući PDV ukupno iznosi 2.500,00 eura.

27. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članak 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, 51/23, dalje ZSP).

U Rijeci 14. srpnja 2025.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. ove presude nije dopuštena žalba.

Protiv točke II. ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravom sudu Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju MT iz [adresa]

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5