Rev-1158/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1158/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.M. iz S., .… , koga zastupa punomoćnik S.B., odvjetnik iz S., protiv tuženika "J. " d.d. B. - "J.S. " iz S., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženici protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 28. veljače 1992. godine br. Gž-3829/91 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 18. srpnja 1991. br. P-1276/89, u sjednici održanoj dana 2. svibnja 1996. godine,

presudio je i riješio je:

I. Dopuna revizije tuženika sadržana u njegovom podnesku od 21. 8. 1992. odbacuje se kao nepravovremena.

II. Revizija tuženice djelomično se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Splitu od 28. 2. 1992. godine br. Gž-3829/91 te presuda Općinskog suda u Splitu od 18. 7. 1991. godine br. P-1276/89 djelomično se preinačuju i to u dijelu u kojem je tuženica obvezana isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 63,40 tadašnjih dinara za razdoblje od 1. 2. 1988. do 5. 10. 1989. godine i na iznos 225,30 tadašnjih dinara za razdoblje od 1. 1. 1989. do 5. 10. 1989. godine tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan te se preinačuje u dijelu u kojem je tuženica obvezana isplatiti tužitelju na ime razlike kamata za 1989. i 1990. godinu dinarsku protuvrijednost iznosa od 2.253,84 DEM prema tečaju na dan 18. 7. 1991. godine sa zakonskim zateznim kamatama od 1. 1. 1991. godine do isplate tako da je tuženica dužna isplatiti tužitelju protuvrijednost iznosa od 2.253,84 DEM u kunama i to prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja na dan isplate zajedno sa zakonskim kamatama tekućim od 1. 1. 1991. do isplate po stopi koju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizni štedni ulog u DEM po viđenju. U ostalom dijelu revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom tužena banka obvezana je isplatiti tužitelju iz osnova razlike kamata za 1987. i 1988. godinu ukupan iznos od 288,70 tadašnjih dinara sa zakonskom

zateznom

kamatom

na iznos od 63,40 tadašnjih dinara od 1. 2. 1988. a na iznos od 225,30 tadašnjih dinara od 1.

1. 1989. godine pa do isplate (točka I izreke).

Tužena banka nadalje je obvezana isplatiti tužitelju iz osnova razlike kamata za 1989. i 1990. godinu iznos koji odgovara dinarskoj protuvrijednosti od 2.253,84 DEM prema tečaju na dan 18. 7. 1991. godine zajedno sa zakonskom kamatom koja teče od 1. 1. 1991. pa do isplate (točka II izreke), a tuženica je nadalje obvezana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.947,20 tadašnjih dinara (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude preinače tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tužitelja obveže na naknadu parničnih troškova tuženici.

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Tuženica je dana 24. 8. 1992. godine po proteku roka za izjavljivanje revizije predviđenom u čl. 382. st. 1. ZPP dostavila podnesak kojim nesumnjivo dopunjuje navode ranije pravovremeno izjavljene revizije, pa je taj podnesak kao nepravovremenu dopunu revizije valjalo odbaciti pozivom na odredbu čl. 392. ZPP.

Revzija tuženice djelomično je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavljaju zahtjevi tužitelja da se tuženu banku obveže na isplatu ugovorene kamate na oročeni devizni ulog tužitelja za 1987, 1988, 1989. i 1990. godinu kod tužene banke, jer da je tužena banka u tom razdoblju obračunala i priznala tužitelju kamatu po manjoj stopi od ugovorene stope od 11% godišnje, pa se tuženica protivi takvom zahtjevu pozivajući se na Odluku o ciljevima i zadacima zajedničke emisione i novčane politike i zajedničkih osnova kreditne politike ("Sl. list bivše SFRJ" br. 75/85), na Uredbu o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("NN" br. 71/91), a uz to usporava i točnost obračuna dužnih kamata, jer smatra da ne duguje dosuđeni iznos, ako bi se i prihvatilo stajalište nižih sudova da je tuženica dužna priznati tužitelju obračunate kamate na njegov devizni oročeni depozit za utuženo razdoblje po stopi od 11%.

One prigovore revidenta koji se odnose na činjenična utvrđenja nižih sudova ovaj revizijski sud nije mogao uzeti u obzir pri odlučivanju u reviziji, jer tako izneseni navodi sadrže revizijski razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji se ne može s uspjehom iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP). To se odnosi u konkretnom slučaju na one tvrdnje kojima se poriče točnost obračuna utužene kamate na depozit tužitelja koje su obračunate po stopi od 11% godišnje za utuženo razdoblje.

Što se tiče prigovora tuženika u kojima se protivi obvezi obračuna kamata prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 11% godišnje ovaj revizijski sud prihvaća pravno stajalište nižih sudova, o tome da je neosnovano pozivanje tuženice na Odluku o ciljevima i zadacima zajedničke emisione i novčane politike i zajedničkih osnova kreditne politike, jer ta Odluka po svojem sadržaju i pravnim učincima nesumnjivo nije derogirala visinu kamatne stope ugovorene između banaka i njezinih komitenata, pa nema utjecaja ni na obveze tužene banke u pogledu ugovorene visine kamatne stope na devizni depozit tužitelja te niži sudovi u tom dijelu pravilno upućuju na primjenu odredbe čl. 1042. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje, da je banka dužna platiti kamatu na sredstva deponirana kod nje prema ugovorenoj stopi, a ako ugovorom nije ništa predviđeno plaća se zakonska kamata, pri čemu su pravilno zaključili da u vrijeme za koje se traži isplata ugovorene kamate nije bilo u protivnosti sa tadašnjim propisima ugovoriti kamatnu stopu od 11% godišnje.

Revident se neosnovana poziva i na primjenu Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("NN" br. 71/91), jer se odredbe te Uredbe i propisa koji su umjesto nje kasnije doneseni u Republici Hrvatskoj odnosi samo na banke čije je sjedište na teritoriju Republike Hrvatske, a tužena banka nema sjedište u Republici Hrvatskoj.

Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da su neosnovani prigovori tuženice glede njezine obveze obračuna i isplate kamata za utuženo razdoblje, ali je revizija prihvaćena u čuna kamata iskazanih u devizama dijelu koji se odnosi na način pretvaranja utvrđenog obra

odnosno DEM u domaći novac, tako da je u tom dijelu obvezana tuženica da protuvrijednost deviznog duga isplati tužitelju u domaćem novcu po tečaju na dan isplate (čl. 2. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO), jer nije utvrđeno da bi stranke ugovorom odredile drugi tečaj, pa tako i onaj na dan 18. 7. 1991. godine prema kojem su niži sudovi odredili pretvaranje deviznog duga tuženice u dug u domaćem novcu zbog čega je djelomičnim prihvaćanjem revizije u tom dijelu djelomično preinačena pobijana kao i prvostupanjska odluka (čl. 395. st. 1. ZPP).

Valjalo je djelomično prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske odluke i u dijelu u kojem je tuženica obvezana isplatiti zatezne kamate na obračunate kamate za 1987. i 1988. godinu za razdoblje do dana tužbe, jer je takav zahtjev neosnovan pozivom na odredbu čl. 279. st. 2. ZOO, pa je u tom dijelu odlukom ovog suda takav zahtjev odbijen kao neosnovan (čl. 395. st. 1. ZPP).

U preostalom dijelu u kojem po nalaženju ovog suda nije ostvaren istaknuti revizijski razlog, a ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 2. svibnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.