Revr-648/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-648/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i mr. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B., iz S., zastupanog po punomoćniku P. P. iz S., protiv tuženika D. d.d. K. S., zastupanog po punomoćniku Z. M. i N. M.-S., odvjetnicama iz S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji i o dopuni revizije tužitelja izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. svibnja 2002. godine broj Gž- 128/02 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 12. listopada 2001. godine broj P-1211/00, u sjednici održanoj dana 21. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja podnesena sudu 3. srpnja 2002. godine odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja nazvana dopunom revizije podnesena sudu 23. listopada 2002. godine odbacuje se kao nepravovremena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik zaposliti tužitelja na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i naknaditi mu parnični trošak sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe." Ujedno je suđeno da tužitelj naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.220,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju i dopunu revizije zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprave, te predlaže da se pobijana presuda preinači.

Tuženik na reviziju tužitelja nije odgovorio, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovna, a dopuna revizije je nepravovremena.

Tužitelju je prestao radni odnos 22. listopada 1990. godine po sili zakona zbog otvaranja stečajnog postupka nad poduzećem R. u kojem je bio zaposlen i od tada je prijavljen na Zavodu za zapošljavanje. Na njegov zahtjev dobio je 28. listopada 2000. godine, od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje - Područna služba S., Rješenje koje je izdalo poduzeće R. dana 24. listopada 1990. godine o njegovom prestanku radnog odnosa.

Tužitelj smatra da su mu tek od tada, dakle, po proteku deset godina od prestanka radnog odnosa, počeli teći i rokovi za zaštitu njegovih prava iz radnog odnosa, jer da je tek tada mogao protiv tog rješenja izjaviti prigovor.

U smislu odredbe čl. 80. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 – dalje ZOPRO) radnik je imao pravo ne samo prigovora protiv određenog rješenja, već je mogao podnositi i svaki drugi zahtjev radi ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa i to u roku od 15 dana računajući od dana kad je saznao za povredu prava.

Tužitelj je znao da mu je prestao radni odnos 22. listopada 1990. godine po sili zakona i od tada je prijavljen na Zavodu za zapošljavanje, pa mu je u smislu navedene odredbe čl. 80. ZOPRO bilo omogućeno da u propisanim rokovima zahtjeva ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa.

Neosnovani su stoga navodi tužitelja izneseni u reviziji da njegova saznanja o prestanku radnog odnosa ne proizvode nikakove pravne učinke i da je u ovom slučaju pravno relevantan samo datum kad je preko Zavoda za zapošljavanje dobio rješenje poduzeća R. o prestanku radnog odnosa.

Međutim, u ovom sporu tužitelj niti ne pobija odluku o prestanku radnog odnosa, već tužbom zahtjeva od tuženika da ga zaposli i da time ispuni svoju obvezu iz ugovora koji je sklopljen dana 28. rujna 1990. godine između pravnih prednika tuženika i bivšeg poduzeća R. o preuzimanju 200 radnika tog poduzeća, a koji ugovor je sklopljen u korist tih 200 radnika.

Niži sudovi su na prigovor tuženika o zastari takovog potraživanja pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev, jer je do dana tužbe (20. studenog 2000. godine) protekao opći zastarni rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94), pa je protekom tog roka prestalo i pravo tužitelja da putem suda zahtjeva ispunjenje obveze iz navedenog ugovora koji je sklopljen 28. rujna 1990. godine.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka koje navodi revident, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99

– dalje ZPP), valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Dopuna revizije tužitelja od 23. listopada 2002. godine je nepravovremena, jer je podnesena nakon proteka roka od 30. dana računajući od dana prijama drugostupanjske presude 11. lipnja 2002. godine. Dopunu revizije stranka mora također podnijeti unutar propisanog roka za reviziju.

U konkretnom slučaju tužitelj je mogao podnijeti reviziju do zaključno 11. srpnja 2002. godine, pa kako je istu podnio nakon tog dana, valjalo je istu odbaciti kao nepravoremenu temeljem odredbe čl. 392. ZPP.

U Zagrebu, 21. siječnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.