Rev-915/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 915/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.Z. iz P., … , koju zastupa punomoćnik M.N., … , iz P., protiv tužene Općine Pula - sljednik Grad Pula i Općine Pula - Općinski sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stombeno-komunalne poslove kojeg zastupa Javno pravobraniteljstvo u Puli, radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Puli od dana 19. prosinca 1994. broj Gž-1311/94 kojim je djelomično odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana a djelomično odbačena, u sjednici održanoj dana 24. travnja 1994.,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice izjavljena protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Puli od dana 19. prosinca 1994. broj Gž-1311/94 kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja prihvaćena je tužba tužiteljice u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

" Poništava se rješenje Republike Hrvatske, Županija istarska, Poglavarstvo Grada Pula, klasa:022- 05/93-01/177, Ur.br:2168-01-06-93-2 od 1. lipnja 1993."

Istom odlukom sud prvog stupnja je svojim rješenjem odbacio tužbu tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da J.G. je zasnovala radni odnos za radno mjesto šefa odsjeka za uvjete uređenja prostora u Sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove u Puli, suprotno doredbama Zakona o upravi i Pravilniku o unutarnjoj organizaciji.

Poništavaju se zbog nezakonitih radnji odgovornih osoba protupredlagatelja nezakonita rješenja Poglavarstva Grada Pule, Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove u Puli, klasa 023-01/93-01/59, ur.br. 216805-01-93-1 od 1. lipnja 1993. godine i sporazum Sekretara Sekretarijata za inspekcijske poslove i Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove u Puli, klasa 023-01/93-01/25, ur.br. 2168-05-01/93 od 31. svibnja 1993. godine."

Sud drugog stupnja svojim je rješenjem odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio rješenje suda prvog stupnja, dok je žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude suda prvog stupnja odbacio kao neosnovanu.

Protiv ovog pravomoćnog rješenja suda drugog stupnja, kojim rješenjem se postupak završava, tužiteljica je izjavila reviziju (čl. 400. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da ovaj sud usvoji reviziju ukine rješenje suda drugog stupnja i tom sudu predmet vrati na ponovni postupak.

U smislu odredbe čl. 390. ZPP sud prvog stupnja je reviziju tužiteljice dostavio tuženima i nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju tužiteljice, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), a na koju povredu posebno ukazuje revident jer da tužena stranka nije valjano zastupana.

Prema zakonu o državnom pravobraniteljstvu ("Narodne novine", broj 75/95), državno pravobraniteljstvo može, na temelju punomoći zastupati i druge prane osobe koje obavljaju poslove od interesa za Republiku Hrvatsku kao i jedinice lokalne samouprave (čl. 15. st. 3.). Međutim ovaj zakon stupio je na snagu dana 7. listopada 1995., znatno nakon donošenja pravomoćne odluke koja se revizijom pobija. Stoga je na temelju do tada važećeg Zakona o javnom pravobraniteljstvu ("Narodne novine", broj 17/77, 17/86, 19/90, 41/90 i 83/92) tuženu stranku valjano zastupao njen zakonski zastupnik, Javno pravobraniteljstvo u Puli.

Stoga ovaj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. nije ostvaren.

Kao što je vidljivo iz uvodnod dijela obrazloženja ovog rješenja tužiteljica je uspjela djelomično, te kada je i protiv dijela svog tužbenog traženja koji je usvojen i sa kojim je tužiteljica uspjela, izjavila žalbu tada je sud drugog stupnja valjano odlučio kada je ustvrdio da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv presude kojom je uspjela (djelomično) i kada je tu žalbu tužiteljice odbacio pozivom na odredbu iz čl. 367. ZPP, a sve zbog nedostatka pravnog interesa za izjavljivanje žalbe (čl. 358. st. 3. ZPP).

Nadalje sud drugog stupnja valjano je utvrdio da u postupku nisu bile ispunjene pretpostake za donošenje presude zbog izostanka (čl. 332. ZPP): protivna stranka je bila prisutna, pismenim podneskom je osporila tužbeni zahtjev. Stoga ni revizijski prigovor u tom pravcu nije osnovan, a kako sud nije zasnovao svoju odluku na nedozvoljenom raspolaganju stranaka (čl. 3. st. 3.) to nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP na koju revident određeno ukazuje.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je odbačena tužba sa dijelom tužbenog zahtjeva kako je to citirano u rješenju presude suda prvog stupnja, istaći je da nije u pravu sud kada smatra da na strani tužiteljice ne postoji pravni interes na postavljanje ovakve pravne zaštite jer da navedenim rješenjem i pobijanim sporazumom nisu povrijeđena njena pojedinačna prava.

Naime, postojanjem pravnog interesa kao procesne pretpostavke za pokretanje parnice tužbom ZPP predviđa izričito kod tužbe na utvrđenju (čl. 187. st. 2. ZPP).

Kako se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi kojom tužiteljica traži da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave (čl. 187. st. 1. ZPP), to tvrdnja da na strani tužiteljice ne postoji pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nije ni od kakvog značenja.

Naime, tužiteljca za koju je utvrđeno da nije bila u mogućnosti da se "natječe za radno mjesto šefa odsjeka za uvjete uređenja prostora, a zašto nesporno ima uvjete (stručnu spremu i dr.) i to stoga što tuženica nije provela javni natječaj na koji bi se tužiteljica mogla javiti, već je mimo natječaja donijela odluku o imenovanju na rukovodeće radno mjesto drugu djelatnicu" kako to izričito navodi sud prvog stupnja, ima pravo prigovora, a kasnije pravo svih drugih pravnih lijekova, dakle i pravo na tužbu. Međutim, kako je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za poništenje rješenja o imenovanju druge djelatnice na poslove šefa odsjeka za uvjete uređenja prostora, to se zahtjev ovako kako je postavljen u citiranom rješenju suda prvog stupnja ukazuje bez osnova. Kada je sud u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbacio takva odluka nije donesena na štetu tužiteljice, s toga ni revizijski navodi u tom pravcu nisu osnovani.

Iz svega što je naprijed izloženo proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu.

Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 24. travnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.