Revr-1766/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1766/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, Ivke Zlokić, Đure Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P., R., L. & p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2328/08-2 od 28. travnja 2009., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-533/06-18 od 03. srpnja 2008., u sjednici održanoj 27. travnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se revizije tužiteljice i tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovane.

II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 58.478,49 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća i po stopi pobliže navedenoj u izreci prvostupanjske presude kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka (točka I. izreke). Tužiteljici je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 7.185,00 kuna (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 17.396,31 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Pod toč. II. 1) izreke preinačena je ista presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 41.082,18 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a pod toč. II. 2) tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.718,86 kn, te trošak žalbe u iznosu od 1.071,30 kn. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje parnične stranke, svaka u dijelu u kojem nije uspjela, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 2. ZPP zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja: treba li sud prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog interpretiranja, prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a s obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika. Konkretno, u predmetnom slučaju pojavilo se kao sporno pitanje - pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU), sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Zagreba kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat), a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001., odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužitelju plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Stoga predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to :

1. glede tumačenja značenja sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnost odredbe čl. 48 KU, tj. je li sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. U odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u dijelu pod toč. II. i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, kao i da dosudi trošak parničnog postupka tuženiku. Podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

U odgovoru na reviziju tuženika, tužitelj osporava navode revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora.

Revizije nisu osnovane u odnosu na glavno potraživanje, a revizija tuženika djelomično nije dopuštena (u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka).

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu sa čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata,

- da je tužitelj prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i ću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stalnog dodatka na plaću primao pla

stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana od 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8%,

- da tužitelju nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da je tužitelju do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (1. siječnja 2004.) pripadala plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a u skladu sa čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužitelj primao, dok se nakon 1. siječnja 2004., sukladno čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužitelju pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004,. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU. Budući da je tužitelj za razdoblje do 1. siječnja 2004. primao plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004. u iznosu od 17.396,31 kuna, a za razdoblje nakon toga pravilno je sud drugog stupnja preinačio prvostupanjsku presudu i za iznos od 41.082,18 kuna prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u visini koja nije sporna, tj. do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužiteljica u reviziji navodi da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je u skladu s čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću odredbom

tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužiteljice da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće pa da se u trenutku potpisivanja KU/99 primjenjuje odredba čl. 48. st. tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 47. KU/97 tj., da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u vezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužiteljice nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovica plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je je li Zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Drugo pravno pitanje koje iznosi tuženik u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud, a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Ovaj sud, međutim, ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište odnosno stajalište koje nije podudarno s navedenim stajalištem revizijskog suda. Okolnost da je, prema mišljenju tuženika, obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji, ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavno potraživanje, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji, na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 27. travnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.