Legislator Case Law & Legislation
Rev-2270/1997-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal in workplace injury case, upholding employer liability for untrained worker.

Case Number Rev-2270/1997-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court ruling that partially increased compensation for a worker injured on the job. The court found the employer fully liable because the injured employee was not properly trained to operate the dangerous circular saw, violating specific safety regulations. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the appellant was not awarded costs for their response.

Legislator headnote

AI generated

čl. 21., 22. Zakona o zaštiti na radu; čl. 6. Zakona o zaštiti na radu; čl. 200. Zakona o obveznim odnosima; čl. 393. Zakona o parničnom postupku: An employer bears full liability for workplace injuries caused by assigning untrained tasks to an employee, and the court's assessment of non-material damages must align with the degree of disability.

Keywords

AI generated
workplace injury liability employee training obligations non-material damage compensation passive standing validity circular saw operation employer negligence standard supreme court appeal dismissal

Cited Legislation

AI generated
čl. 21. Zakona o zaštiti na radu
čl. 22. Zakona o zaštiti na radu
čl. 6. Zakona o zaštiti na radu
čl. 200. Zakona o obveznim odnosima
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
Iz svih navedenih razloga, budući je revizija neosnovana trebalo ju je odbiti te presuditi kao u izreci po čl. 393. Zakona o parničnom postupku.
čl. 155. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2270/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. koga zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. I. tvornica d.d., i 2. Z. industrija S. I. Z., koga zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik iz S. I. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju drugotužene Z. izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 4. ožujka 1997. godine br. Gž-1704/96-2, kojom je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Svetom Ivanu Zelini od 17. svibnja 1995. br. P-172/92-51, u sjednici održanoj 19. svibnja 1998.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, dosudivši tužitelju nižu naknadu nematerijalne štete za fizičke boli i naruženost, a ukinuo odluku o naknadi štete za pretrpljeni strah (vratio predmet na ponovno odlučivanje u tom dijelu i u odluci o parničnom trošku) pa je drugotužena Z. obvezana da isplati tužitelju iznos od 87.600,00 kn s kamatom (protiv prvotužene je tužbeni zahtjev odbijen).

Protiv drugostupanjske presude drugotužena stranka je izjavila pravovremeno reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude preinače i tužitelju dosudi naknada štete u visini od 50% (zbog podijeljene odgovornosti stranaka za štetu) i da mu se dosude manji iznosi za naknadu štete zbog smanjenja životne aktivnosti. Traži i trošak revizije.

Tužitelj je podnio pismeni odgovor na reviziju tražeći da se revizija odbije i da mu se dosude troškovi odgovora.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj je, kao djelatnik prednika drugotužene Z. (u daljnjem tekstu: tužena) stradao na poslu 21. rujna 1989. godine, radeći na kružnoj pili koja mu je odsjekla jagodice I. - IV. prsta lijeve šake, čime je znatno poremećena i oštećena funkcija te šake. Ostali su deformirani bataljci, vršci prstiju su jako osjetljivi, povremeno se javljaju "fantomski" bolovi. Smanjena mu je životna i radna sposobnost za 30%, a naruženje je na gornjoj granici srednjeg stupnja.

Navodeći da je za štetu odgovorna u cijelosti tužena, budući tužitelj kao radnik koji je bio osposobljen za rad na kružnoj pili nije bio praktično obučen kako se radi na tom opasnom stroju, kako su utvrdili sudovi, nije pridonio štetnom događaju, dosudili su sudovi tužitelju slijedeće naknade nematerijalne štete:

- za pretrpljene fizičke boli 9.000,00 kn,

- za naruženost 12.600,00 kn,

- za smanjenje životnih aktivnosti 65.000,00 kn i

- za pretrpljeni strah 15.000,00 kn (ukinuto).

Obrazlažući isključivo odgovornost za štetu tužene, a da nema doprinosa krivnji tužitelja za štetne posljedice, sudovi su se pozvali na odredbe čl. 21. i 22. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 19/83 i 17/86) koji obvezuju radnu organizaciju da ne smije rasporediti radnika da samostalno obavlja poslove i radne zadatke, ako prethodno nije osposobljen da ih može obavljati bez ugrožavanja vlastita života i zdravlja i da je dužna osposobiti radnika za rad na siguran način, prije nego započne samostalno obavljati poslove i zadatke na koje je raspoređen. Sudovi su utvrdili (činjenično stanje, obrazloženo, uvjerljivo i valjano tako da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku) da tužitelj nije bio valjano obučen za rad na kružnoj pili (na kojoj je samo povremeno radio jer je bio pomoćni radnik koji je obavljao druge fizičke poslove) koja inače "uzrokuje veliki broj ozljeda radnika" - kako je to ustvrdio vještak - pa je tužena dužna naknaditi mu nastalu štetu, iako je pri radu koristio (na jednoj - ozlijeđenoj ruci) gumenu rukavicu, koju je zahvatila pila i povrijedila ruku, što nije dopušteno prema pravilima rada s kružnim pilama.

Zbog navedenoga i ovaj Vrhovni sud nalazi da je tužena isključivo odgovorna za štetu koju je kritične zgode pretrpio tužitelj, budući nije poštovala odredbe čl. 21. i 22. citiranog Zakona, zbog čega se ne može tužitelju pripisati krivnja - ni djelomično - za nastanak štete (čl. 6. istog Zakona).

Što se pak tiče visine dosuđene štete za smanjenje životnih aktivnosti (koju osporava tužena u reviziji - ostale vidove štete ne osporava) i ovaj sud nalazi da je dosuđena visina te štete (65.000,00 kn) primjerena umanjenju životnih aktivnosti koje trpi tužitelj (30%) i ostale tegobe i posljedice utvrđene po vještaku i taj iznos predstavlja pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete u skladu s odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Tužena osporava i pasivnu legitimaciju, tvrdeći da ona (kao pravni sljednik I. kemijske i drvne industrije Z., u kojoj je tužitelj zadobio povredu) nije odgovorna za štetu, jer kada je došlo do Sporazuma o novčanom potraživanju obveza između revidenta i I. 13. XI. 1990. godine nije znala za ovo potraživanje tužitelja i ona nije mogla biti predmetom toga Sporazuma.

Nižestupanjski sudovi su odbili ovaj prigovor, pravilno, navodeći da je do nesreće na poslu došlo 1989. godine a tužitelj je ustao tužbom (prijedlogom Sudu udruženog rada) 27. veljače 1990. godine, pa je dakle potraživanje tužitelja egzistiralo kada je zaključen Sporazum o podjeli novčanih potraživanja i obveza od 13. XI. 1990. godine kojim se novčana potraživanja i obveze I. kemijske i drvne industrije Z., prenose na novo poduzeće Z. DI (tužena).

Nije dakle osnovan ni prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, koja je obvezana na isplatu naknade štete koju je pretrpio tužitelj, jer je - jasno to proizlazi iz citiranog Sporazuma - obvezu ranijeg poslodavca tužitelja (kod kojeg je tužitelj doživio nesreću na poslu) preuzela tužena.

Iz svih navedenih razloga, budući je revizija neosnovana trebalo ju je odbiti te presuditi kao u izreci po čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

Troškovi odgovora na reviziju tužitelju nisu dosuđeni, jer taj odgovor nije bio potreban (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 19. svibnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.