I Kž-261/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-261/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović, Vesne Vrbetić i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 15. veljače 1996. godine, br. K-505/95., u sjednici održanoj dana 13. lipnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M.M. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojnog suda u Karlovcu od 15. veljače 1996. godine, br. K-505/95., oglašen je krivim opt. M.M. zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, te po istom zakonskom propisu a uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. i čl. 39. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. kolovoza 1995. godine, pa do 15. veljače 1996. godine.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen naknade troškova krivičnoga postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svoga branitelja N.P., odvjetnika iz K., zbog bitne povrede odredaba krivičnoga postupka, zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a s prijedlogom "da se žalba uvaži, stavi van snage pobijana presuda i oslobodi od krivične odgovornosti".

Sud prvoga stupnja primjerak žalbe nije dosavljao protivnoj stranci na odgovor (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba krivičnoga postupka, međutim, taj žalbeni osnov posebno ne obrazlaže, niti navodi koja bi to bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. ZKP bila počinjena, stoga se sud ograničio na ispitivanje pobijane presude po službenoj dužnosti, temeljem čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP i utvrdio da nije počinjena neka od bitnih povreda krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1, 5, 6, i 8. do 11. ZKP.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnoga postupka.

Sadržaj žalbe optuženika svodi se isključivo na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, iako se optuženik žali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u žalbi ne navodi ništa konkretno u čemu vidi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, prema ocijeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio krivični zakon.

Odlučnu činjenicu sudjelovanje optuženika u oružanoj pobuni, sud prvog stupnja je utvrdio iz okolnosnog priznanja optuženika, njegovog opisivanja na koji način je napustio V.G. i u koliko je navrata bio mobiliziran u vojsku tzv. "RSK".

Optuženik u obrani priznaje da je živio u V.G., a radio u Z., sve do veljače 1992. godine, kada je otišao roditeljima u V., jer mu je bilo dojavljeno da mu je otac umro, a nakon toga više se nije mogao vratiti. U vojsku tzv. "RSK" mobiliziran je u travnju 1992. godine, čuvao je granicu prema Bosni i tu nije bilo nikakvih borbi, a ostao je sve do mjeseca srpnja 1992. godine, kada je pušten kući. Kod kuće je bio do akcije "Maslenica" kada je ponovno mobiliziran, zadužio je poluautomatsku pušku i bio raspoređen u mjesto M., gdje je proveo oko 15 do 20 dana, pa je ponovno pušten kući. Zadnji put je mobiliziran pred akciju "Oluja" bio je na položajima u Bosni i Hercegovini, te pobijegao 24. ili 25. srpnja, a zatim otišao svojoj kući, kod kuće nikoga nije pronašao, neko vrijeme se skrivao, a zatim se predao UNPROFOR-u negdje između V.M. i T.

Ovakvim svojim ponašanjem, ovakvom aktivnošću, optuženik je dobrovoljno i svijesno pokazo spremnost da oružje koje je zadužio, poluautomatsku pušku, upotrijebi protiv Hrvatske vojske, sudjelujući u oružanoj pobuni za koju je nesporno da je bila na upravljanje na ugrožavanje ustavom utvrđenog državnog i društvenog ustrojstva Republike Hrvatske, što je pravilno utvrdio sud prvoga stupnja.

Nije za prihvatiti tvrdnja optuženika da je na područje V. došao na prijevaru, a zatim da se više nije mogao vratiti. Da je optuženik želio mogao se vratiti u V.G. s obitelji kada je vidio da mu je otac živ, što su učinili i mnogi drugi građani koji su odlazili npr. na pogrebe na teritorij tzv. "RSK", pa se ponovno vraćali natrag putem UNPROFOR-u, a što optuženik nije učinio.

Isto tako nije prihvatljiva tvrdnja iz žalbe da optuženik nije postupao dragovoljno. On je bio stalno nastanjen u V.G., imao je zaposlenje, radio je kao portir u koncertnoj dvorani V., supruga mu je također bila zaposlena, a da je optuženik htio mogao se vratiti sa svojom obitelji na svoj posao u Z., što on nije učinio, iz koga razloga suda prvog stupnja potpuno opravdano ne prihvaća onaj dio obrane optuženika gdje on neuvjerljivo tvrdi da je u paravojsku tzv. "RSK" stupio bez svoje volje. U toj istoj vojsci optuženik je primao plaću koja je iznosila 30 do 40 "Krajinskih dinara", a tvrdnja optuženika da tu plaću nije ni podizao krajnje je neuvjerljiva, jer kad bi to bilo točno, postavlja se pitanje od čega je onda optuženik živio zajedno sa svojom obitelji kroz sav taj period.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnoga stanja.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede krivičnog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda krivičnoga zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene krivičnog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, no, kod toga se zapravo radi o pobijanu presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnoga stanja.

Sud drugoga stupnja, suprotno žalbi smatra da je sud prvoga stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu krivični zakon pravilno primjenjen pa povreda krivičnog zakona nije ostvarena.

Nije u pravu žalitelj ni zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne sud prvog stupnja pravilno je ocijenio težinu krivičnog djela i stupanj krivične odgovornosti, kao i sve olakotne okolnosti pobliže navedene u razlozima te presude, što utiječe da kazna bude veća ili manja, pa je prema takvoj ocijeni, a primjenom odredaba o ublažavanju kazne, optuženiku pravilno odmjerio kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

Stoga nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.

U izrečenu kaznu optuženiku je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritovru.

S obzirom na sve izloženo, na temelju čl. 374. ZKP trebalo je presudi kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.