P-254/2021-24 · Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: 5 P-254/2021-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-254/2021-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 24. lipnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Opačak, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika CĆ, odvjetničkog vježbenika, 18.srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 4, čl.7.2. i č. 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012838778 od 27. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb OIB:02535697732, Radnička cesta 50 Zagreb, PODRUŽNICA SLAVONSKI BROD, Trg Pobjede 27, Slavonski Brod, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za utvrđenje ništetnim preostalih dijelova članka 7. i članka 12. Ugovora o kreditu br. 9012838778 od 27. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb OIB:02535697732, Radnička cesta 50 Zagreb, PODRUŽNICA SLAVONSKI BROD, Trg Pobjede 27, Slavonski Brod, kao davatelja kredita.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju OĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 2.777,86 eura s osnove razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose od:

3,17 EUR počam od 31.8.2007. do konačne isplate

0,29 EUR počam od 30.9.2007. do konačne isplate

0,09 EUR počam od 31.10.2007. do konačne isplate

2,35 EUR počam od 30.11.2007. do konačne isplate

1,17 EUR počam od 31.12.2007. do konačne isplate

3,99 EUR počam od 31.1.2008. do konačne isplate

6,12 EUR počam od 29.2.2008. do konačne isplate

8,99 EUR počam od 31.3.2008. do konačne isplate

4,27 EUR počam od 30.4.2008. do konačne isplate

3,23 EUR počam od 31.5.2008. do konačne isplate

4,77 EUR počam od 30.6.2008. do konačne isplate

1,72 EUR počam od 31.7.2008. do konačne isplate

1,89 EUR počam od 31.8.2008. do konačne isplate

3,71 EUR počam od 30.9.2008. do konačne isplate

18,87 EUR počam od 31.10.2008. do konačne isplate

8,65 EUR počam od 30.11.2008. do konačne isplate

19,59 EUR počam od 31.12.2008. do konačne isplate

21,26 EUR počam od 31.1.2009. do konačne isplate

22,01 EUR počam od 28.2.2009. do konačne isplate

19,71 EUR počam od 31.3.2009. do konačne isplate

20,09 EUR počam od 30.4.2009. do konačne isplate

17,09 EUR počam od 31.5.2009. do konačne isplate

14,54 EUR počam od 30.6.2009. do konačne isplate

15,11 EUR počam od 31.7.2009. do konačne isplate

16,61 EUR počam od 31.8.2009. do konačne isplate

16,45 EUR počam od 30.9.2009. do konačne isplate

15,04 EUR počam od 31.10.2009. do konačne isplate

17,70 EUR počam od 30.11.2009. do konačne isplate

19,65 EUR počam od 31.12.2009. do konačne isplate

22,77 EUR počam od 31.1.2010. do konačne isplate

21,97 EUR počam od 28.2.2010. do konačne isplate

26,01 EUR počam od 31.3.2010. do konačne isplate

25,14 EUR počam od 30.4.2010. do konačne isplate

26,99 EUR počam od 31.5.2010. do konačne isplate

39,22 EUR počam od 30.6.2010. do konačne isplate

36,63 EUR počam od 31.7.2010. do konačne isplate

43,70 EUR počam od 31.8.2010. do konačne isplate

41,46 EUR počam od 30.9.2010. do konačne isplate

36,69 EUR počam od 31.10.2010. do konačne isplate

46,00 EUR počam od 30.11.2010. do konačne isplate

57,60 EUR počam od 31.12.2010. do konačne isplate

49,65 EUR počam od 31.1.2011. do konačne isplate

52,59 EUR počam od 28.2.2011. do konačne isplate

47,08 EUR počam od 31.3.2011. do konačne isplate

54,97 EUR počam od 30.4.2011. do konačne isplate

63,12 EUR počam od 31.5.2011. do konačne isplate

66,00 EUR počam od 30.6.2011. do konačne isplate

79,45 EUR počam od 31.7.2011. do konačne isplate

65,12 EUR počam od 31.8.2011. do konačne isplate

66,18 EUR počam od 30.9.2011. do konačne isplate

66,22 EUR počam od 31.10.2011. do konačne isplate

64,63 EUR počam od 30.11.2011. do konačne isplate

67,65 EUR počam od 31.12.2011. do konačne isplate

71,17 EUR počam od 31.1.2012. do konačne isplate

68,88 EUR počam od 28.2.2012. do konačne isplate

68,87 EUR počam od 31.3.2012. do konačne isplate

71,47 EUR počam od 30.4.2012. do konačne isplate

71,15 EUR počam od 31.5.2012. do konačne isplate

69,81 EUR počam od 30.6.2012. do konačne isplate

70,42 EUR počam od 31.7.2012. do konačne isplate

69,13 EUR počam od 31.8.2012. do konačne isplate

66,82 EUR počam od 30.9.2012. do konačne isplate

69,79 EUR počam od 31.10.2012. do konačne isplate

71,24 EUR počam od 30.11.2012. do konačne isplate

70,81 EUR počam od 31.12.2012. do konačne isplate

65,72 EUR počam od 31.1.2013. do konačne isplate

67,77 EUR počam od 28.2.2013. do konačne isplate

67,35 EUR počam od 30.3.2013. do konačne isplate

71,17 EUR počam od 31.4.2013. do konačne isplate

63,42 EUR počam od 31.5.2013. do konačne isplate

63,33 EUR počam od 30.6.2013. do konačne isplate

64,57 EUR počam od 31.7.2013. do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.543,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br. 9012838778 od 27. srpnja 2007. za kupnju motornog vozila kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 16.630,04 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,50%, i s rokom otplate kredita od 72 mjeseca.

1.1. Navodi da je člankom 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa a člankom 7.1. da je ugovoreno da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj .

1.2. Tužitelj ističe da tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 12. nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF, posebno općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog navedenog tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini.

1.3. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.4. Poziva se i na odredbu čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je predviđeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. sve vezano uz povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.5. Vezano uz ništetnost ugovorene valutne klauzule, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je utvrđeno da je i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Poziva se i na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), prema kojem je ugovorna odredba nepoštena o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.7. Zaključno, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 4 , čl. 7. i čl. 12. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i , ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i traži da se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope i razlike preplate zbog primjene valutne klauzule tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Ističe da obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.2. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, ističe da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu te da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO- a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

2.3. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009.

2.4. Vezano uz ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi navodi da je tuženik tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu.

2.5. Ukazuje da je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio.

2.6. Nadalje smatra da neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.7. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

2.8. Poziva se na Opće uvjete poslovanja banke kao i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima.

2.9. Završno, tuženik ističe prigovor zastare i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012838778 od 27. srpnja 2007. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 16.630,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 72 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 9012838778 od 27. srpnja 2007. (str. 6-10 spisa), uvid u plan otplate (str.11-12 spisa), u pregled uplata po kreditu na dan 22.5.2019. (str. 14-18 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 19-31 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirjane Radman-Funarić od 20. siječnja 2025. (str. 75-86 spisa). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio konačni specificirani tužbeni zahtjev.

8. Nadalje, nije proveden dokaz saslušanjem službenika banke od kojeg dokaza je tuženik odustao na pripremnom ročištu 30. listopada 2024.

9. Jednako tako nije proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, iz razloga što se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u djelomično osnovan.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 9012838778 od 27. srpnja 2007. (str. 6-10 spisa), utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu vozila (čl. 2.) u iznosu od 16.630,04 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 7.1.).

12. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je kredit realizirao u 2007. kada je putem kredita kupio vozilo u auto kući Krijan u [adresa]. Tom prilikom razgovarao je s predstavnikom auto kuće koji mu je prodao vozilo i koji mu je rekao da je najpovoljnije realizirati kredit vezan uz CHF. O samoj valuti nije ništa znao, niti mu je bilo tko što rekao. Nije znao niti da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu jer nema financijska znanja i ovo mu je prvi kredit koji je realizirao. Posebno je istakao da niti u jednom trenutku nije bio u banci, niti je bio upućen u banku već je sve dogovarao sa zaposlenikom auto kuće. Prodajni razgovor se vodio samo vezano uz vozilo koje kupuje i potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita. Sve je to donosio u auto kuću i nakon toga bio pozvan u auto kuću potpisati ugovor, otići kod javnog bilježnika i preuzeti vozilo. U to vrijeme, a niti danas na sebi nije imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Radio je u Đuri Đaković, a živio u [adresa] i vozilo mu je trebalo za privatne potrebe za odlazak i dolazak s posla. Ugovor je pročitao i razumio koliki iznos diže, za što diže i na koji rok. Tada mu je on u cijelosti odgovarao, a kako nije bio upozoren vezano uz bilo što navedeno u ugovoru, mislio je da je ugovor u cijelosti uredu. Nije se mogao sjetiti koliko mu je iznosila rata, ali zna da je nakon nekog vremena narasla duplo. Nije nigdje išao tražiti tumačenje već je sve doznavao putem medija. Kredit je u cijelosti i na vrijeme otplatio, a u jednom trenutku je morao i posuđivati novac. Posebno je istakao da je uz ugovor dobio otplatni plan koji se kasnije nije poštivao od strane banke.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se prodajni razgovor odvijao u auto kući sa zaposlenikom auto kuće te da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji za njega, te da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora.

14. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđeno je da je kredit realiziran s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Predmetni ugovor tužitelj je sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te je sud zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema dokazani status potrošača i da se na njega ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno presude, udruge Potrošač.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Kako se prodajni razgovor odvijao sa zaposlenikom auto kuće, zasigurno nekompetentnom osobom za pružanje cjelovite i stručne informacije, tuženik je odustao i od predloženog dokaza saslušanjem službenika banke.

17. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7.2. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

18. Stoga je odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice (str. 19-31 spisa). U postupku je iskazom tužitelj utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim za njega, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

19. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Nije u postupku dokazano da bi tužitelj imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati. Za istaći je da je tužitelj po zanimanju radnik bez financijskih znanja.

20. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

22. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

23. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

24. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,50% porasla do 7,45% (str. 85-86 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

26. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

27. Jednako tako, ovaj sud smatra da je ništetna i ugovorna odredba iz članka 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita.

28. Ugovaranje naknade za obradu kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za obradu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i o troškovima obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

29. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

30. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvog kontakta i pružanja informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, te o naknadi za obradu kredita, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

31. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

33. U preostalom deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti i svih drugih stavaka odredaba članka 7. i 12. sud nije našao da bi iste bile ništetne, zbog čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

34. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Radman Funarić iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF tužitelj više platio iznos od 2.777,86 eura i da nema iskazanih negativnih tečajnih razlika.

35. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 3. veljače 2025. uredio i specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostao kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.777,86 eura.

36. Tuženik se očitovao na nalaz vještaka i ostao kod svih prigovora vezanih uz neosnovanost traženja postavljenog tužbenim zahtjevom, koji prigovori tuženika su u cijelosti odbijeni kao neosnovani o čemu je sud prethodno dao objašnjenje vezano uz utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

38. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

39. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

40. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

41. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

42. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

43. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

44. Kako je tužba podnesena 28. travnja 2021. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

45. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i slijedom navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod III. izreke presude.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni deklaratorni i konačno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da mu sud dodjeljuje pravo na nužne i potrebne troškove.

47. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.543,14 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.373,33 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 30.10.2024. i 24.6.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 4.10.2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) i 3.2.2025. (očitovanje na nalaz vještaka), za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.100,00 eura .

48. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 43,13 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

49. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 2.543,13 eura kako je to i navedeno pod IV. izreke presude.

50. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 18. srpnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika