Rev-243/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-243/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz G., koju zastupa D. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. d.d. B., koga zastupa V. V.-Ž., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 1. kolovoza 1996. godine, br. Gž-649/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. siječnja 1996. godine, br. P-1382/95- 23, u sjednici održanoj dana 28. ožujka 2000. godine,

presudio je i riješio je:

Revizija tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 1. kolovoza 1996. godine, br. Gž-649/96- 2 i presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 26. siječnja 1996. godine, br. P-1382/95-23, u dijelu u kojem je odbijen glavni zahtjev koji se odnosi na period od 6. kolovoza 1993. godine do 25. studenog 1993. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u odluci o parničnim troškovima, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 108.046,53 kn, sa zateznim kamatama od 9. veljače 1994. godine do isplate, te je tužiteljica obvezna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 16.054,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu kamate shodno čl. 32. Zakona o trgovini.

Utvrđeno je da su stranke 7. veljače 1992. godine, sklopile ugovor o udruživanju sredstava radi financiranja proizvodnog programa izgradnje stambeno-poslovnog objekta u Garešnici po kojem tužiteljica stječe pravo kupnje stana uz cijenu od 3.524.412 HRD (3.524,41 kn). Ugovoreno je da će se objekt dovršiti do 15. lipnja 1993. godine (čl. 5.), a da će se ugovor o prodaji stambenog prostora naknadno zaključiti o čemu će tužiteljica biti obaviještena (čl. 6.). Ugovor o kupoprodaji stana stranke su sklopile 5. kolovoza 1993. godine, a njime je određeno da će se stan tužiteljici predati zapisnički (čl. 4.), te da su stranke suglasne da ni po kojoj osnovi ne postoje međusobna potraživanja, niti po ugovoru o udruživanju sredstava, a niti po ugovoru o prodaji (čl. 3.). Ugovorena cijena stana odgovara cijeni utvrđenoj ugovorom o udruživanju sredstava, a nju je tužiteljica isplatila. Stambeno- poslovni objekat nije bio dovršen 15. lipnja 1993. godine. Tehnički pregled toga objekta izvršenje 22. studenog 1993. godine, a stanje predan tužiteljici 25. studenog 1993. godine.

Nižestupanjski sudovi smatraju da rok dovršenja stambeno-poslovnog objekta nije i rok predaje stana, te utvrđuju da rok predaje stana nije niti ugovoren, te drže da je tuženik predao tužiteljici stan u razumnom roku (čl. 470. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. - dalje ZOO).

Nižestupanjski sudovi su stoga pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev, koji se odnosi na period od 15. lipnja 1992. godine do 5. kolovoza 1993. godine, a pogrešno su odbili tužbeni zahtjev koji se odnosi na period od 6. kolovoza 1993. godine, do 25. studenog 1993. godine.

Naime, tužiteljica se mogla ugovorom o kupoprodaji od 5. kolovoza 1993. godine odreći svoga zahtjeva za plaćanje kamate na isplaćeni iznos cijene za period od vremena kada je stambeno-poslovni objekat trebao biti dovršen, pa do zaključenja ugovora o kupoprodaji, jer je taj zahtjev u vrijeme zaključenja toga ugovora dospio, a nije se mogla valjano odreći i zahtjeva za plaćanje kamata za period od zaključenja istog ugovora do predaje stana (25. studenog 1993., jer isti nije dospio, niti je tužiteljici bila poznata njegova visina.

Prema odredbi čl. 32. st. 3. Zakona o trgovini ("Narodne novine", br. 53/91.) u vezi s čl. 1. Zakona o dopuni Zakona o trgovini - ("Narodne novine", br. 77/92.) ne smatra se špekulacijom ako se kupac u kupoprodajnom ugovoru o kupnji stana, stambene zgrade, poslovnog prostora ili poslovne zgrade sklopljenim sa građevinskim poduzećem svojom voljom odrekne kamate, na unaprijed uplaćena sredstva, a prodavatelj mu istim ugovorom garantira konačnu cijenu utvrđenu tim ugovorom, a prema odredbi st. 4. istoga zakonskog članka kupac iz st. 3. toga članka ima pravo na zatezne kamate u skladu sa posebnim zakonom u slučaju prekoračenja roka utvrđenog ugovorom. S obzirom da su stranke ugovorile da nemaju jedna prema drugoj nikakvih tražbina u vezi sklopljenih ugovora u udruživanju sredstava i prodaje stana, valja istaknuti da je tužiteljičino odricanje od kamate za period od 6. kolovoza 1993. godine do 25. studeni 1993. godine, bez pravnog učinka.

Pobijana presuda sadrži dovoljno razloga i može se ispitati.

Neovisno o tome što bi se ugovor o udruživanju sredstava što su ga stranke sklopile 7. veljače 1992. godine, eventualno moglo smatrati ugovorom o kupoprodaji stana, kako tužiteljica ističe u reviziji, tim ugovorom nije ugovoren rok predaje stana, već je ugovoren rok dovršenja stambenog poslovnog objekta.

Nije prihvatljiv revizijski navod tužiteljice da se rokom predaje stana treba smatrati rok dovršenja objekta u kojem je stan trebao biti izgrađen.

Iako je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo da predaju objekta nije izvršio na vrijeme zbog ratnih uvjeta, bez svoje krivnje, odlučna je okolnost što su se stranke sporazumjele da nemaju nikakvih tražbina u vezi sklopljenih ugovora.

Zbog pogrešne pravne ocjene da tužiteljici ne pripadaju kamate na plaćeni iznos cijene i za period nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji do predaje stana tužiteljici, nije utvrđen iznos kamate na plaćeni iznos cijene za taj period, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Stoga je valjalo djelomično prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na period od 6. kolovoza 1993. godine, do 25. studenog 1993. godine, kao i u odluci o parnični troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), a u preostalom dijelu reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud raspraviti sporno pitanje ukazano ovom odlukom, a zatim će donijeti novu presudu.

S obzirom da je ovaj sud djelomično ukinuo nižestupanjske presude, odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 28. ožujka 2000.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.