Gzz-102/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 102/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, a ovo Državno pravobraniteljstvo Istarske županije u Puli, protiv tuženika U. d.o.o. P., radi ispunjenja ugovorne obveze, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 24. svibnja 2001. godine, br. G-DO-349/01, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 22. prosinca 1999. godine, br. Gž 1509/99-2 i presude Općinskog suda u Puli od 2. veljače 1999. godine, br. P 233/99, u sjednici održanoj dana 7. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 8.381,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za povrat razmjernog dijela iznosa od 11.010,00 kn, konkretno 8.381,00 kn, što ga je isplatila tuženiku temeljem posebnog ugovora zbog sufinanciranja zaposlenja djelatnika D.R., budući da je njegov radni odnos s tuženikom prestao.

Sud prvog stupnja je u vezi s tim utvrdio da su stranke zaključile ugovor o zaposlenju spomenutog djelatnika, kojim se u čl. 1. tužiteljica obvezala tuženiku isplatiti iznos od 11.010,00 kn, što je i učinila, a u čl. 2. se tuženik obvezao vratiti razmjerni dio primljenog iznosa ukoliko zaposlenom djelatniku, čije se radno mjesto sufinancira, prije isteka roka od dvije godine dade otkaz ugovora o radu, odnosno ukoliko do raskida tog ugovora između tuženika i djelatnika dođe na nezakoniti način ili sporazumno, vratiti primljena sredstva. Također je taj sud utvrdio da je djelatnik D.R. prije isteka roka od dvije godine otkazao ugovor o radu.

Na temelju tih činjenica nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

Tako je sud prvoga stupnja odlučio iz razloga što stranke u ugovoru nisu predvidjele slučaj kada je voljom djelatnika prestao ugovor o radu primjenivši kod toga odredbu čl. 100. Zakona o obveznim odnosima, budući da je ugovor pripremila i predložila tužiteljica, pa se nejasne odredbe, kakvima je ocijenio one o pretpostavkama vraćanja razmjernog dijela plaćenog za sufinanciranje zapošljavanja imenovanoga djelatnika, trebaju tumačiti u korist druge strane, tj. tuženika.

Drugostupanjski sud u razlozima svoje presude iznosi da je tuženik ispunio svoju obvezu iz ugovora, tj. zaposlio imenovanog djelatnika, a primjenom odredbe čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima o tumačenju sporne odredbe ugovora stranaka smatrao da je namjera ugovornih strana bila da do vraćanja uplaćenog iznosa ne dođe u slučaju da radni odnos imenovanog djelatnika s tuženikom prestane iz razloga koji ne ovise o dispoziciji tuženika.

Protiv presuda sudova nižega stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske je izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud zahtjev prihvati i preinači presude nižestupanjskih sudova, te udovolji tužbenom zahtjevu.

Državni odvjetnik smatra da su u konkretnom slučaju ostvarena sva obilježja instituta stjecanja bez osnove predviđenog u čl. 210. Zakona o obveznim odnosima. Ističe posebno odredbu st. 3. toga članka koja među ostalim predviđa da obveza vraćanja nastaje kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Smatra da se upravo to dogodilo u konkretnom slučaju, jer se osnova zbog koje je tuženik primio označeni novčani iznos nije u potpunosti ostvarila, odnosno kasnije je otpala, pa je tuženik dužan vratiti razmjerni dio, tj. iznos od 8.381,00 kn.

Protivna strana nije odgovorila na zahtjev.

Zahtjev nije osnovan.

Ovaj sud ocjenjuje pravilnim pravno stajalište drugostupanjskog suda. Ovaj sud naime smatra da iz sadržaja ugovora među strankama proizlazi kao logičan zaključak da su one obvezu povrata razmjernog dijela uplaćenog iznosa od strane tužiteljice radi zapošljavanja određenog djelatnika vezale za razloge prestanka ugovora o radu prije predviđenog roka toga djelatnika, koje je uzrokovao tuženik, odnosno koji ovise barem o njegovoj volji (sporazumni raskid).

Tuženik je sa svoje strane ispunio ugovor, tj. zaposlio je imenovanog djelatnika, dok radni odnos ovog nije trajao ugovorom predviđeno vrijeme, već kraće iz razloga koji ne ovise o tuženiku. Zbog ovakvog tumačenja volje stranaka nije u pravu državni odvjetnik kad smatra da je zbog raskida spomenutog ugovora o radu tuženik stekao utuženu svotu bez pravnog osnova, odnosno da je taj osnov naknadno otpao, jer je osnov bio zapošljavanje djelatnika D.R., koji se ostvario, budući da je tuženik u skladu s ugovorom ispunio svoju obvezu, tj. spomenutog djelatnika zaposlio.

Ne može se naime govoriti o stjecanju bez osnova kad je tuženik stekao spomenuti novčani iznos po odredbama ugovora koji je predvidio slučajeve u kojima je tuženik dužan vratiti razmjerni dio primljenoga, ali to nije slučaj koji je nastupio, pa po odredbama tog istog ugovora ne postoji obveza tuženika za vraćanje.

Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo, pa je zato trebalo odlučiti kao u izreci ove presude temeljem odredbe čl. 408. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 7. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.