Gž R-547/2016-6 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-547/2016-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov-Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr.sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Bolnice K., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda E. K. B. & M. B. P., S., protiv tuženika dr. D. G. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-127/15 od 19. veljače 2016. koja je dopunjena presudom istog suda posl. br. Pr-127/15 od 22. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2017.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tužitelja, pa se presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-127/15 od 19. veljače 2016. koja je dopunjena presudom istog suda broj posl. br. Pr-127/15 od 22. ožujka 2017., potvrđuje u dosuđujućem dijelu za iznos od 53.000,09 kuna s dosuđenom zateznom kamatom, a preinačuje u odbijajućem dijelu za iznos od 319.799,60 kuna, na način da se za ovaj iznos prihvaća tužbeni zahtjev, s djelomično zatraženom kamatom tako da ista u cijelosti glasi:

1.) Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 372.799,69 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2005. do 31. prosinca 2007., a obračunavala se prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2.) Odbija se zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu kojim je zahtijevao isplatu zatezne kamate na iznos od 372.799,69 kuna, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po većoj kamatnoj stopi od one dosuđene u odluci pod točkom I. 1.) izreke ove drugostupanjske presude.

r i j e š i o j e

I. Ukida se dopunska presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-127/15 od 22. ožujka 2017.:

-u dijelu kojim je naloženo tuženiku – protutužitelju dr. D. G. da tužitelju – protutuženiku Bolnici K. isplati iznos od 53.000,09 kuna, te u dijelu ukoliko je na taj iznos tužitelju – protutuženiku Bolnici K. ponovno dosuđena zatezna kamata za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim je za više zatraženi iznos od 319.799,60 kuna tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika odbijen kao neosnovan (dio točke I. izreke), te

-u dijelu kojim je naloženo tuženiku – protutužitelju dr. D. G. da tužitelju – protutuženiku Bolnici K., na ime parničnog troška isplati iznos od 16.772,96 kuna, kao i u dijelu kojim je za više zatraženo u iznosu od 105.933,04 kuna odbijen zahtjev tužitelja – protutuženika s naslova parničnog troška (dio točke II. izreke).

II. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 86.456,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 19. veljače 2016. do isplate prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda posl. br. Pr-127/15 od 19. veljače 2016. je suđeno:

"I. Nalaže se tuženiku protutužitelju dr. D. G. isplatiti tužitelju protutuženiku Bolnici K. iznos od 53.000,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 319.799,60 kuna tužbeni zahtjev tužitelja protutuženika odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku protutužitelju dr. D. G. isplatiti tužitelju protutuženiku Bolnici K. na ime parničnog troška iznos od 16.772,96 kuna, dok se sa više zatraženim iznosom od 105.933,04 kuna ovo traženje tužitelja protutuženika odbija kao neosnovano."

Protiv presude prvostupanjskog suda posl. br. Pr-127/15 od 19. veljače 2016. žalile su se stranke.

Tužitelj se žalio protiv onog dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 319.799,60 kuna te u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači presuda prvostupanjskog suda u napadnutom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti s pripadajućom zateznom kamatom te trošak parničnog postupka u cijelosti. Zatražen je trošak za sastav žalbe u iznosu od 7.500,00 kuna, uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 1.875,00 kuna. Uz žalbu je stavljen i prijedlog za ispravak/dopunu prvostupanjske presude u smislu navoda iznesenih u tom podnesku.

Tuženik se žalio protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda prvostupanjskog suda preinači u napadnutom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da se presuda u napadnutom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražen je trošak za sastav žalbe u iznosu od 5.000,00 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost u svoti od 1.125,00 kuna.

Dopunskom presudom koju je prvostupanjski sud nazvao samo "Presuda" posl. br. Pr- 127/15 od 22. ožujka 2017. je odlučeno:

"I. Nalaže se tuženiku-protutužitelju dr. D. G. isplatiti tužitelju- protutuženiku Bolnici K. iznos od 53.000,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 21. travnja 2005. po stopi koja se od 21. travnja 2005. pa do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i određuje se uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 319.799,60 kuna tužbeni zahtjev tužitelja protutuženika odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku protutužitelju dr. D. G. isplatiti tužitelju protutuženiku Bolnici K. na ime parničnog troška iznos od 16.772,96 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 19. veljače 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 105.933,04 kuna ovo traženje tužitelja protutuženika odbija kao neosnovano".

Protiv ove dopunske presude žalile su se obje stranke, ustrajući u navodima ranije podnesenih žalbi.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja i predložio odbijanje iste kao neosnovane. Popisan je trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 5.000,00 kuna uvećan za porez na dodanu vrijednost u iznosu do 1.125,00 kuna.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

Nakon što su presude prvostupanjskog suda ispitane u okviru odredbe članka 365. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ovih drugostupanjskih odluka iz sljedećih razloga:

Kako je dopunskom presudom posl. br. Pr-127/15 od 22. ožujka 2017. prvostupanjski sud u odluci o glavnoj stvari prepisao izreku presude posl. br. Pr-127/15 od 19. veljače 2016., uz dopunu kamata, time je ponovno prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 53.000,09 kuna, ponovno je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 319.799,60 kuna, a za jedno razdoblje je ponovno dosuđena zatezna kamata, dok je u odluci o parničnom trošku ponovno tužitelju dosuđen iznos od 16.772,96 kuna i ponovno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 105.933,04 kuna.

Postupajući na opisani način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer je ponovno odlučivao o zahtjevima o kojima već teče parnica. Zato je ukinuta dopunska presuda u dijelu kojim je zahvaćena ovom bitnom povredom, a radi čega je, uz primjenu odredbe članka 369. točka 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na ostale žalba tuženika i ne upućuje, iako je i iz ovog žalbenog razloga izjavljena.

Tužitelj je u ovoj parnici zatražio od tuženika isplatu iznosa od 380.799,69 kuna sa zateznom kamatom od 21. travnja 2005. do isplate, s naslova utrošenih sredstava za specijalističko usavršavanje tuženika, temeljem Ugovora o specijalizaciji koji je zaključen 8. siječnja 1997. između pravnog prednika tužitelja –Bolnice K. i tuženika.

Kako je ranijom presudom prvostupanjskog suda IV P-239/06 od 30. kolovoza 2012. prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi trošak specijalističkog ispita u iznosu od 8.000,00 kuna, a tuženik se protiv tog dijela presude nije žalio, pa je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, dok je označena presuda ukinuta rješenjem ovog drugostupanjskog suda broj Gžrs-42/13 od 21. siječnja 2015. u odbijajućem dijelu za iznos od 372.799,69 kuna i predmet je vraćen na ponovno suđenje u tom dijelu, prvostupanjski sud je u nastavku postupka trebao odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na taj zatraženi iznos.

Ujedno je za navesti, da je u tijeku ove parnice koju je tužitelj pokrenuo protiv tuženika, tuženik podnio protutužbu protiv tužitelja, zahtijevajući utvrđenje da je s danom 21. travnja 2005. raskinut Ugovor o specijalizaciji od 8. siječnja 1997., a bio je postavio i druge protutužbene zahtjeve koji su odbijeni presudom prvostupanjskog suda, a kako se tuženik nije žalio, presuda prvostupanjskog suda je u tom dijelu postala pravomoćna. U odnosu na protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je raskinut Ugovor o specijalizaciji od 8. siječnja 1997. koji je bio prihvaćen presudom prvostupanjskog suda broj IV P-239/06 od 30. kolovoza 2012., u povodu žalbe tužitelja, presudom ovoga drugostupanjskog suda broj Gžrs-42/13 od 21. siječnja 2015. preinačena je u tom dijelu presuda prvostupanjskog suda i odbijen protutužbeni zahtjev.

Prema tome, kako više nije egzistentan nijedan dio protutužbenog zahtjeva, u ovom stadiju postupka, ostao je samo zahtjev tužitelja spram tuženika, pa, shodno tome, više niti nema potrebe za označavanjem stranaka onako kako su bile označene dok se raspravljalo i odlučivalo o tužbenom i protutužbenom zahtjevu.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tuženik s prednikom tužitelja – Bolnicom K. 8. siječnja 1997. zaključio Ugovor o specijalizaciji povodom upućivanja tuženika na specijalizaciju s područja fizikalne medicine i rehabilitacije,

-da se odredbama članka III. točke 9. toga Ugovora tuženik obvezao ostati na radu u bolnici najmanje dvanaest godina po okončanju specijalizacije, a za slučaj prekida rada da će nadoknaditi sve direktne i indirektne troškove koje trpi bolnica, time da se u direktnu štetu uvrštava bruto plaća isplaćena za vrijeme specijalizacije, troškovi mentorstva, putni i nastavni troškovi, a u indirektnu štetu svi troškovi neophodni za program specijalizacije novog kandidata te svi troškovi vezani za rad angažiranih specijalista do osposobljavanja novog specijalističkog kandidata,

-da je 2. travnja 2001. zaključen između tužitelja i tuženika Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije,

-da je 21. travnja 2005. tuženik otkazao Ugovor o radu s tužiteljem od 2. travnja 2001.,

-da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za knjigovodstvo M. G., dipl. oecc. od 29. veljače 2012. proizlazi da je prednik tužitelja za vrijeme specijalizacije tuženika, u vremenu od 8. siječnja 1997. do 31. ožujka 2001. isplatio ukupno 380.799,69 kuna, od čega na ime bruto plaća 319.799,60 kuna, na ime troškova prijevoza 1.800,09 kuna, na ime odvojenog života iznos od 51.200,00 kuna, na ime plaćene školarine iznos od 6.000,00 kuna i na ime uplate za polaganje specijalističkog ispita 2.000,00 kuna,

-da je tuženik u svom iskazu naveo da je kroz cijelo vrijeme trajanja specijalizacije od 8. siječnja 1997. pa do 31. ožujka 2001. boravio na radu i to dvije godine u S., a dvije godine u Z.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da, suprotno članku III. točke 9. Ugovora o specijalizaciji od 8. siječnja 1997., tužitelj ima pravo na naknadu troškova koje trpi, obzirom da je tuženik prestao izvršavati ugovorom preuzete obveze časom davanja otkaza Ugovora o radu od 21. travnja 2005., što je, nesporno, prije isteka ugovorenog roka od dvanaest godina rada nakon završene specijalizacije. Nadalje je zaključio da je tuženik, za vrijeme specijalizacije radio u bolnicama u S. i Z., "ali sve po nalogu tužitelja, a na temelju Ugovora o specijalizaciji na koju je tuženika poslao tužitelj da istu provodi po programu za specijalizaciju fizikalne medicine i rehabilitacije koji program da je bio jednoobrazan za sve specijalizante, pa tako i za tuženika". Naime, obzirom na ugovorenu specijalizaciju, tužitelj da nije imao mogućnost pružiti posao tuženiku, pa ga je slao u bolnice u S. i Z., a radi čega tuženik da je svoju plaću zaradio "na radnom mjestu uvijek po nalogu tužitelja kao poslodavca, u njegovu korist i za njegov račun". Stoga je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj nema pravo na isplatu troškova bruto plaće isplaćene tuženiku u iznosu od 319.799,60 kuna, a na preostale troškove da ima pravo i to za trošak prijevoza u iznosu od 1.800,09 kuna te za troškove odvojenog života u iznosu od 51.200,00 kuna, tj. ukupno 53.000,09 kuna, obzirom da je već ranije tuženik pravomoćno obvezan isplatiti tužitelju daljnji iznos od 8.000,00 kuna. Zato je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 53.000,09 kuna, a odbijen za iznos od 319.799,60 kuna.

Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena pobijana presuda.

Naime, tužitelj je ispunio svoje obveze prema tuženiku, pa je i tuženik bio dužan ispuniti svoju obvezu prema tužitelju, preuzetu Ugovorom o specijalizaciji od 8. siječnja 1997., jer su ugovorne strane dužne izvršavati svoje obveze i odgovorne su za njezino ispunjenje, kako je to propisano odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o obveznim odnosim ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO'05).

Otkazivanjem ugovora o radu prije nego je tuženik proveo na radu kod tužitelja dvanaest godina nakon položenog specijalističkog ispita, za tuženika je nastala obveza koju je preuzeo člankom III. točkom 9. Ugovora o specijalizaciji od 8. siječnja 1997. na vraćanje sredstava uloženih za njegovu specijalizaciju.

U ukidnom rješenju ovog drugostupanjskog suda posl. br. Gžrs-42/13 od 21. siječnja 2015. jasno je navedeno kako tužitelj nema pravo tuženikovu plaću, isplaćenu za vrijeme specijalizacije za obavljeni rad kod tužitelja, uračunati u ukupan trošak specijalizacije. Ovo iz razloga što je plaća novčana protuvrijednost rada kojeg je radnik obavio za poslodavca i istu je poslodavac, sukladno odredbi članka 83. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 2/98, 17/01, 18/02, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05), dužan isplatiti radniku. Stoga, pored utvrđenja da tuženik za vrijeme specijalizacije nije radio u bolnici tužitelja, već u bolnicama u S. i Z., pa tako nije ni obavljao rad za tužitelja, nepravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik radio po nalogu tužitelja, u tužiteljevu korist i za njegov račun, a radi čega tužitelj da nema pravo na naknadu bruto plaće koju je isplatio tuženiku za vrijeme specijalizacije.

Dakle, kako tuženik za vrijeme specijalizacije nije obavljao rad za tužitelja, a od tužitelja je primao plaću za vrijeme specijalizacije te nakon specijalizacije nije ostao na radu kod tužitelja ugovoreno vrijeme, isti je u obvezi isplatiti tužitelju ukupni iznos troškova specijalizacije, odnosno uz pravomoćno dosuđeni iznos od 8.000,00 kuna i daljnji iznos od 372.799,69 kuna (od čega iznos od 319.799,60 kuna za isplaćene bruto plaće, iznos od 51.200,00 kuna za naknadu za odvojeni život i za trošak prijevoza 1.800,09 kuna).

Na dosuđeni iznos od 372.799,69 kuna tužitelju pripada zatezna kamata od 21. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO'05, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatih za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate po većoj kamatnoj stopi za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, nije osnovan. Kako pobijana presuda prvostupanjskog suda, a niti dopunska presuda ne sadrži paricijski rok za izvršenje obveze koju je tuženik dužan izvršiti, to je sukladno odredbi članka 436. ZPP-a tuženiku naloženo plaćanje dosuđenog iznosa tužitelju u roku od osam dana.

Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dosuđujućem dijelu, a, temeljem odredbe članka 373. točka 2. i 3. ZPP-a, prihvaćena je kao osnovana žalba tužitelja i preinačena presuda prvostupanjskog suda u odbijajućem dijelu na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen, osim za dio zateznih kamata.

Međutim, radi nepravilne stilizacije dopunske presude prvostupanjskog suda, u presudi ovog drugostupanjskog suda navedeno je kako presuda u cijelosti treba glasiti, a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. 1.) i 2.) izreke ove drugostupanjske presude.

Sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti o trošku cijelog postupka i tuženika koji je izgubio ovu parnicu po tužbi tužitelja, osim u razmjerno neznatnom dijelu radi kojeg nisu nastali posebni troškovi te onu po njegovoj protutužbi, obvezati na snašanje ukupnog troška kojeg je tužitelj imao u ovoj parnici.

Trošak tužitelja, obračunat sukladno Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1. i 3., Tbr. 9. točka 1., točka 2. i točka 5., Tbr. 10. točka 1., Tbr. 42., Tbr. 48., i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi: po 500 bodova za sastav tužbe i podneska od 08. svibnja 2007. godine te za zastupanje na pet ročišta (11. prosinca 2008., 15. studenog 2011., 19. srpnja 2012., 19. svibnja 2015. i 13. rujna 2015. godine), zatim 250 bodova za zastupanje na ročištu 18. studenog 2009. godine te po 50 bodova za sastav četiri podneska (7. svibnja 2012., 27. veljače 2007., 13. travnja 2015. i 22. svibnja 2015. godine) i za zastupanje na četiri ročišta (23. svibnja 2011., 2. rujna 2011., 8. svibnja 2012. i 19. siječnja 2016. godine) i po 625 bodova za sastav žalbe od 15. siječnja 2013. godine i žalbe od 1. ožujka 2016. godine što ukupno iznosi 5400 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna, dobije se iznos od 54.000,00 kuna, a ovom iznosi pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 13.500,00 kuna, zatim trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 4.150,00 kuna, te trošak pristojbe na žalbu od 15. siječnja 2013. godine u iznosu od 8.156,00 kuna i trošak vještačenja u svoti od 2.500,00 kuna, daje ukupni trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 86.456,00 kuna kojeg je tuženik, sukladno odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju. Na navedeni trošak tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 19. veljače 2016. godine do isplate prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO'05, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 1. lipnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo, v. r.