Rev-999/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-999/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari B. S. iz O., zastupane po punomoćniku B. P., dipl. pravniku SSSH - Županijsko povjerenstvo Osijek, protiv tužene Republike Hrvatske za Županiju osječko-baranjsku, zastupane po punomoćniku I. P., dipl. pravniku, radi prestanka radnog odnosa i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 6. veljače 1997. godine, broj Gž-2020/96-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 8. listopada 1996. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika RH Županija osječko-baranjska (Općina Osijek - Zavod za društveno planiranje i statistiku) od 23. travnja 1993. godine, te rješenje tuženika od 19. svibnja 1993. godine, te da se obveze tuženik da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi u skladu sa stručnom spremom, kao i da joj naknadi izgubljenu plaću zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.".

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je pravovremeno podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predlaže da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

U odgovor na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Sudovi nižeg stupnja raspravili su sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i pravilna primjena materijalnog prava.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi slijedeće:

- tužiteljica je rješenjem direktora tuženika od 8. siječnja 1992. godine razriješena dužnosti direktora Zavoda za društveno planiranje i statistiku Općine Osijek, s danom 14. siječnja 1992. godine, koje rješenje je postalo konačno, budući da tužiteljica na isto nije ulagala prigovor,

- rješenjem tuženika od 28. siječnja 1993. godine utvrđuje se da ostaje neraspoređena s danom 28. siječnja 1993. godine, zbog ukidanja radnog mjesta, te da joj prestaje radni odnos istekom otkaznog roka u trajanju od šest mjeseci,

- to rješenje postalo je konačno, jer ga tužiteljica nije pobijala,

- tužiteljici je za vrijeme dok je bila na raspolaganju isplaćivana plaća koju je tuženik pravilno obračunao i isplaćivao u visini propisanoj odredbom čl. 381. st. 4. Zakona o upravi.

Na tako utvrđeno činjenično stanje i po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, kada su ocijenili da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Tužiteljica svojom tužbom isključivo pobija rješenje tuženika o plaći od 21. travnja 1993. godine, kojim je utvrđena visina plaće za vrijeme raspolaganja i rješenje od 19. svibnja 1993. godine, kojim se odbija njezin prigovor protiv rješenja o plaći od 21. travnja 1993. godine.

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se u ovom sporu ne može raspravljati o osnovanosti prestanka radnog odnosa tužiteljice, jer rješenja koja se pobijaju ovom tužbom, ne odlučuju o radnopravnom statusu tužiteljice, već samo o visini plaće za vrijeme dok se nalazila na raspolaganju (trajanje otkaznog roka).

Zahtjev tužiteljice da je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na rad i rasporediti ju u skladu sa stručnom spremom i znanjem na poslove i radne zadatke kod tuženika i isplatiti joj razliku plaće, bio bi moguć i osnovan, samo u slučaju da rješenje o prestanku radnog odnosa nije postalo konačno, te da je u sudskom postupku poništeno kao nezakonito. Svojim revizijskim navodima tužiteljica isključivo pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa se upućuje da takvi navodi ne mogu biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka.

Na revizijske navode tužiteljice da je za rješenje od 28. siječnja 1993. godine, kojim ostaje neraspoređena i kojim se utvrđuje prestanak radnog odnosa (istekom otkaznog roka od šest mjeseci), saznala tek primitkom rješenja od 23.04.1993. godine o visini plaće, za vrijeme raspolaganja koje pobija ovom tužbom, valja ipak odgovoriti slijedeće:

Čak i kada bi se takvi navodi prihvatili kao istiniti, a koji su suprotni utvrđenjima nižestupanjskih sudova, neprijeporno je da tužiteljica protiv tog rješenja nije ulagala prigovor kod tuženika, radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, niti od dana saznanja za isto, niti ga je pobijala tužbom, pa je to rješenje, postalo konačno, istekom zakonskog roka od 15 dana za ulaganje prigovora, a koji teče od dana uručenja odluke kojim je povrijeđeno nečije pravo, odnosno OD DANA SAZNANJA ZA POVREDU PRAVA (čl. 80. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa "Narodne novine" br. 34/91).

Iz navedenih razloga, a kako se nije ostvarila bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 393. odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. listopada 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.