Rev-3760/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3760/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. S. iz Z., protiv tuženika P. b. Z., d.d., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. travnja 1998. godine posl. br. Gž-1925/97-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 8. svibnja 1995. godine posl. br. Pr-250/92, u sjednici održanoj dana 28. studenoga 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu iznosa od 305,68 kn na ime otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom počam od 20. prosinca 1991. godine do isplate, kao i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 4,25 kn na ime jubilarne nagrade sa zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 1992. godine do isplate.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prije navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogršene primjene materijalnog prava. Predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se one preinače i tužbenom zahtjevu udovolji a tuženika obveže i na naknadu parničnog troška tužitelju zajedno sa troškovima revizije. Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj revizijski sud je utvrdio da istaknuti revizijski razlozi nisu ostvareni.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i s čl. 375. st. 1. ZPP. Ovo stoga što je sud drugog stupnja kroz razloge svoje odluke ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za ovo presuđenje.

Sud drugog stupnja prihvatio je sva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, nalazeći ih dostatnima za odluku, čime je odgovorio na žalbene navode kojima se upiralo na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i predlagala provedba daljnjih dokaza.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime u postupku je utvrđeno da je tužitelju prestao radni odnos dana 31. prosinca 1991. godine odlaskom u mirovinu temeljem rješenja broj 828/91 od 20. studenoga 1991. godine, čemu je prethodilo tužiteljevo podnošenje zahtjeva dana 31. listopada 1991. godine za njegovim umirovljenjem. To su odlučne činjenice, a koje su sudovi, suprotno reviziji, utvrdili. Usmeni razgovori tužitelja sa odgovornim djelatnicima tuženika o mogućnostima prestanka radnog odnosa i vezano za to, pravima na pojedine isplate, suprotno reviziji, zato nisu odlučni za ovo presuđenje.

Programom Upravnog odbora banke tuženik je propisao, između ostalog i uvjete za ostvarenje prava na poticajnu otpremninu. Tako je propisano da pravo na isplatu poticajne otpremnine imaju svi radnici kojima je prestao ili prestaje radni odnos u 1991. godine, a koji do 15. rujna 1991. podnesu pismeni zahtjev za odlazak u mirovinu.

Tužitelj je zahtjev za umirovljenjem prvi puta podnio 31. listopada 1991. godine, dakle izvan propisanog krajnjeg roka. Time je tužitelj izgubio pravo na ostvarenje i isplatu poticajne otpremnine, kao kategorije posebno ustanovljene, pod za to propisanim uvjetima po tuženiku. Zato nije odlučno što je on u starosnu mirovinu otišao u 1991. godini.

Kako je radni odnos tužitelju prestao odlaskom u mirovinu, to suprotno reviziji, on nema pravo na otpremninu po čl. 28. Općeg kolektivnog ugovora ("NN" br. 35/90), a kojim je bilo propisano pravo na isplatu otpremnine onim zaposlenicima kojima je radni odnos prestao zbog tehnoloških ili drugih unapređenja.

Utvrđeno je nadalje da je tuženik isplatio tužitelju i jubilarnu nagradu u svemu prema propisanim okvirima iz čl. 54. Samoupravnog sporazuma o korištenju sredstava zajedničke potrošnje radnika Radne zajednice P.banke Z., dakle tadašnjeg općeg akta tuženika, i u skladu s Planom tuženika kojim je odredio visinu jubilarne nagrade sa iznosom od 730.000 tadašnjih dinara.

Utoliko su nižestupanjski sudovi u svemu pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbili.

Valjalo je zato u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 28. studenoga 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.