I Kž-558/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 558/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. L., zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gospiću broj K-8/02-76 od 3. travnja 2003. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2004. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku I. L., za kazneno djelo za koje je tom presudom proglašen krivim pod toč. 1. izreke, iz čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a za kazneno djelo za koje je proglašen krivim pod toč. 2. izreke, iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona, uzima kao utvrđena iz te presude kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, pa mu se, temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) Kaznenog zakona izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

Temeljem čl. 63. Kaznenog zakona u izrečenu jedinstvenu kaznu optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. studenog 1998. do 4. ožujka 1999. godine i od 13. ožujka 2003. pa do 3. travnja 2003. godine.

II. Odbija se žalba opt. I. L. kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Gospiću proglasio krivim I. L. zbog dvaju kaznenih djela silovanja, jednog iz čl. 79. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske

I Kž 558/03-3

(KZRH), a drugog iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona (KZ), pa nakon što mu je sud za svako kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ-a sud mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je, temeljem čl. 63. KZ-a uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 9. studenog 1998. do 4. ožujka 1999. godine i od 13. ožujka do 3. travnja 2003. godine.

Temeljem čl. 76. KZ-a optuženiku je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženika oslobodio dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. – 8. ZKP-a.

Protiv ove presude podnijele su žalbe obje stranke.

Optuženik, putem svoga branitelja I. T., odvjetnika iz G., pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Državni odvjetnik pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se ona preinači tako da se optuženiku izreče stroža kazna.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nada Kolak-Parfenjuk predložila je u dopisu broj KŽ-DO-1190/03, od 29. kolovoza 2003. godine, da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavko Zadnik, koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Na žalbu optuženika iz svih osnova osim zbog odluke o kaznenoj sankciji

Žalitelj nije obrazložio žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

I Kž 558/03-3

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja, analizira dokaze na način koji ide u prilog njegovoj obrani i zaključuje da ni iz personalnih, a ni materijalnih dokaza, ne proizlazi da je on počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim.

Suprotno žalbenim navodima ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svaki za sebe i uspoređujući ih međusobno, te osnovano zaključio da su uvjerljivi iskazi oštećenica M. K. i M. N., za razliku od obrane optuženika, o čemu je u presudi naveo logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

S pravom sud navodi da je iskaz oštećenice M. K. potvrđen materijalnim tragovima pronađenim prilikom obavljanja uviđaja, te onima koji su opisani u Povijesti bolesti Doma zdravlja Otočac od 4. 6. 1994. godine, dakle dan nakon događaja i Uvjerenju iste ustanove od 4. 6. 1994. godine, što se nalazi na listu 36 spisa.

Iz zapisnika o uviđaju proizlazi da su u kući oštećenice pronađeni tragovi borbe, jer su krpene prostirke bile zgužvane, polica sa cipelama pomaknuta sa mjesta na kojemu stoji, cipele razbacane, a na podu je pronađena lokva tekućine za koju je navedeno da je "najvjerojatnije urin", što potvrđuje iskaz oštećenice K. da se od straha pred optuženikom pomokrila. Nebitno je, pri tome, što je ona taj detalj iznijela tek na glavnoj raspravi, a ne prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem, što se ističe u žalbi kada se tvrdi da je ta oštećenica neosnovano i neobjektivno teretila optuženika tijekom postupka.

Iskaz oštećenice M. K. potvrđen je i nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka mr. sc. A. B. koji navodi da su povrede koje je ona imala na rukama posljedica udaraca tupotvrdim predmetom, što može biti šaka, a da je povreda na lijevoj natkoljenici nastala najvjerojatnije padom, a oštećenica govori da ju je optuženik, osim što ju je udarao rukama i bacio na pod.

Iako su kontaktni tragovi koji su pronađeni na odjeći oštećenice i optuženika i opisani u nalazu i mišljenju vještaka V. Č.-G., te biološki tragovi i to pronađena sperma u vaginalnom brisu oštećenice i na njenoj odjeći mogli nastati i prilikom dobrovoljnog spolnog odnosa, kao što se tvrdi u žalbi, oštećenja na pregledanoj odjeći posljedica su primjene sile, kao što pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

Nije jasno zbog čega optuženik smatra da otkinuti gumbi sa haljine oštećenice i potrgana elastična guma u gaćicama ne predstavljaju oštećenja koja su nastala primjene sile tj. trganjem odjeće, kada oni evidentno ukazuju na to.

Kada se svemu tome doda da iz podataka zapisnika o očevidu proizlazi da je kod dvorišnih vrata, uz sam prag, pronađen trag metka, koji je prema nalazu i mišljenju vještaka balističke struke ing. D. Č. ispaljen upravo iz puške optuženika, a oštećenica je tijekom postupka tvrdila da joj je optuženik baš u tom hodniku prijetio puškom i hvatao rukom, a ona mu se otimala i u tom naguravanju da je došlo do opaljenja puške, onda stvarno i po ocjeni ovog suda nema razloga za sumnju ni u tu tvrdnju oštećenice.

I Kž 558/03-3

Bezuspješno žalba pokušava obezvrijediti iskaz svjedokinje M. K., koja potvrđuje verziju oštećenice da je, nakon što je uspjela pobjeći kroz prozor, došla k toj svjedokinji i molila, da obavijesti policiju, kako to proizlazi iz zapisnika o uviđaju što se nalazi na listu 5 spisa. U tom je zapisniku navedeno da je uviđaj obavljen "povodom dojave M. K. dana 4. 6. 1994. u 5,30 sati".

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja optuženika da ga oštećenica M. N. neosnovano tereti.

Optuženik u žalbi uspoređuje sadržaj izjave te oštećenice koju je dala policiji s njenim iskazom koji je dala tijekom istrage i glavne rasprave, te zaključuje da se izjava i iskazi razlikuju u nekim detaljima koji se navode u žalbi. Žalitelj ispušta iz vida da izjave koje su građani dali policiji nisu dokaz u kaznenom postupku, jer prema odredbi čl. 177. st. 4. ZKP-a redarstvene vlasti ne mogu ispitivati građane u svojstvu svjedoka.

Tijekom kaznenog postupka oštećenica je događaj opisivala istovjetno, toliko detalja koji se odnose na izgled optuženika, stanje njegove odjeće, te radnje koje je poduzeo, a koje su je dovele u stanje straha za vlastiti život da je krajnje nevjerojatno da bi sve te detalje izmislila.

Konačno, tvrdnja oštećenice da ona nije pozvala policiju, već da je policija došla na intervenciju susjede je potpuno osnovana, jer je iz spisa vidljivo da je kaznena prijava podnijeta dva dana nakon događaja, 9. studenog 1998. godine. Naime, iz kaznene prijave proizlazi da je 9. studenog 1998. godine policija putem javnog pogovaranja saznala za događaj i da je nakon toga otišla na mjesto događaja i tek tada je oštećenica podnijela kaznenu prijavu.

Da je oštećenica željela napakostiti optuženiku i neosnovano ga teretiti za kazneno djelo silovanja, kao što u žalbi on prikazuje, logično bi bilo da je sama podnijela kaznenu prijavu, a ne bi čekala da policija dođe k njoj.

U pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje da izostanak tragova sperme i tragova nasilja na spolnom organu oštećenice N., koja je ginekološki pregledana dva dana nakon događaja, ne čine njen iskaz neuvjerljivim, kao što u žalbi pogrešno smatra žalitelj. Radi se o biološkim tragovima koji nestaju nakon relativno kratkog vremenskog razdoblja, pa okolnost što oni nisu pronađeni dva dana nakon događaja ne isključuje tvrdnju oštećenice da ju je optuženik 7. studenog 1998. godine, na način kao što je to opisano u pobijanoj presudi pod toč. 2. izreke prisilio na spolni odnos.

Nesporno je da je optuženik dolazio i ranije u kuću oštećenice, ali se ne može prihvatiti njegova tvrdnja da su tragovi vlakana sa njegove odjeće, koji su pronađeni na krevetu oštećenice M. N. ostali tamo prilikom nekog od njegovih ranijih posjeta. Naime, oštećenica određeno tvrdi da optuženik, kada bi došao k njoj sa suprugom, nikada nije sjedio na krevetu, već na stolicama koje stoje uz stol. Osim toga vlakna sa njegove košulje ne bi se mogla naći na jastučnicama i deki oštećenice na kojima je pronađeno čak 31 vlakno s košulje optuženika da je on samo sjedio na krevetu.

I Kž 558/03-3

Pravilno je sud prvog stupnja uočio, uspoređujući godine starosti optuženika i oštećenica, te godine starosti oštećenice M. P., na čiju je štetu također počinio kazneno djelo silovanja, za koje je pravomoćno osuđen presudom Županijskog suda u Zadru broj K-400/97- 49, od 6. 8. 1997. godine na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koju je izdržao, da optuženik svjesno bira za žrtve starije osobe, računajući na to da mu one neće moći pružiti ozbiljan otpor. Oštećenica M. K. starija je od optuženika 19 godina, oštećenica N. 24 godine, a oštećenica M. P. čak 37 godina. Da je optuženik računao da mu starije ženske osobe ne mogu pružiti odgovarajući otpor proizlazi i iz iskaza M. N. koja, opisujući događaj, između ostalog kaže da se protivila spolnom odnosu koliko god je mogla, međutim da je optuženik bio mlađi od nje i jači, da je postupao sileđijski i da nije imala mogućnosti oduprijeti mu se.

Prema tome ovaj sud smatra da je činjenično stanje, koje je utvrdio sud prvog stupnja, pravilno i potpuno utvrđeno, a da je na tako utvrđene činjenice sud prvog stupnja pravilno primijenio zakon kada je radnje, za koje je optuženika proglasio krivim pod toč. 1. izreke presude pravno označio kao kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, a radnje za koje ga je proglasio krivim pod toč. 2. izreke kao kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a, o čemu je u presudi naveo valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio zakon ni u jednoj odredbi propisanoj u čl. 368. ZKP-a.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

Nije u pravu optuženik kada smatra da mu je sud utvrdio prestroge pojedinačne kazne i izrekao prestrogu jedinstvenu kaznu, već je u pravu državni odvjetnik kada te kazne ocjenjuje preblagima.

Iako je sud na strani optuženika našao brojne olakotne okolnosti, koje optuženik samo naglašava u svojoj žalbi, a državni odvjetnik ih ne dovodi u sumnju, i po ocjeni ovog suda nije u dovoljnoj mjeri ocijenio otegotne okolnosti koje je utvrdio.

Tako kod utvrđivanja kazne za kazneno djelo silovanja izvršeno na štetu oštećenice M. K. sud je bio pod dojmom da je od izvršenja tog djela prošlo devet godina, a ispustio je iz vida da je optuženik tu oštećenicu u dva navrata prisilo na spolni odnošaj i to navečer 3. lipnja oko 23,30 sati, da ju je zatim držao budnom do jutarnjih sati da bi je ponovno silovao 4. lipnja u 5,30 sati. Iz činjenica koje je utvrdio sud prvog stupnja proizlazi da je oštećenica bila dovedena u takvo stanje straha da se u kuhinji nekontrolirano, pred optuženikom pomokrila.

Upravo takav način izvršenja kaznenog djela nije našao odraza u kazni koja je optuženiku utvrđena za to djelo.

Ovaj mu je sud za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a uzeo kao utvrđenu kaznu iz pobijane presude u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pod toč. 2. izreke, te mu je uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu

I Kž 558/03-3

je, temeljem čl. 63. KZ-a, uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 9. studenog 1998. do 4. ožujka 1999. godine i od 13. ožujka do 3. travnja 2003. godine.

Odlučujući o visini jedinstvene kazne ovaj je sud vodio računa o tome da je optuženik počinio istovrsna djela, da je do sada pokazao sklonost vršenju upravo kaznenih djela silovanja. On je, naime, u vremenu između izvršenja kaznenih djela obuhvaćenih pobijanom presudom pravomoćno osuđen zbog još jednog kaznenog djela silovanja naprijed citiranom presudom Županijskog suda u Zadru. Žrtve optuženikovih postupaka su žene znatno starije od njega.

S obzirom na sve te okolnosti ovaj sud smatra da će se jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od tri godine postići opća svrha kažnjavanja određena u čl. 6. i 50. KZ-a.

Nije točna tvrdnja žalitelja da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se optuženiku izreče mjera sigurnosti obaveznog liječenja od ovisnosti.

Iz spisa predmeta vidljivo je da je nad optuženikom provedeno psihijatrijsko vještačenje, te da iz nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. dr. I. P.-Č. i prim. dr. sc. M. G. proizlazi da je optuženik ovisnik o alkoholu, da je u vrijeme događaja, bio alkoholiziran, da mu je upravo radi toga bila smanjena mogućnost shvaćanja postupka i upravljanja njima te da postoji opasnost da će ponoviti slična ili ista kaznena djela, radi čega je predloženo izricanje sigurnosne mjere obaveznog liječenja od alkohola.

Prema tome ispunjeni su svi zakonski uvjeti iz čl. 76. st. 1. KZ-a za izricanje te mjere.

Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP i utvrdio da sud prvog stupnja nije povrijedio na štetu optuženika zakon ni u jednoj odredbi propisanoj u čl. 368. ZKP-a.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznama, a žalba optuženika odbijena je kao neosnovana (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP-a)

U Zagrebu, 9. studenog 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ante Potrebica, v.r.