I Kž-221/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 221/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Ranka Marijana, Vesne Vrbetić i Zlate Lipnjak-Bosanac kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. u svezi s čl. 38. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98; broj 50/00; broj 129/00; broj 51/01; broj 105/04; broj 84/05 i broj 71/06 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon), odlučujući o žalbi optuženog B. Ž., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 14. siječnja 2011. godine, broj K-25/10, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2012. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba optuženog B. Ž., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi B. Ž. da je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u svezi s čl. 38. st. 1. i 2. Kaznenog zakona te je na temelju čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona uz primjenu odredba čl. 57. st. 4. toč. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. siječnja 2009. godine do 13. ožujka 2009. godine. U odnosu na troškove kaznenog postupka na temelju čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 119. st. 2. toč. 1. – 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02.; broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku) optuženik je obavezan na dužnost plaćanja troška provedenog vještačenja u iznosu od 2.400,00 kuna te troška kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi B. Ž. po branitelju D. P., odvjetniku iz D.. Navodi da se žali zbog svih razloga „… iz čl. 366. Zakona o kaznenom postupku“. Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 221/11-4

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba je osnovana, a također ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti utvrđeno je postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Naime, opravdano ukazuje optuženiku žalbi da prvostupanjski sud pri obrazlaganju svoga utvrđenja da je on počinio kazneno djelo ne daje odgovore već se služi retoričkim pitanjima kojima osobu koja čita takvo obrazloženje prvostupanjske presude tek navodi na moguće odgovore.

Sud u pisanom otpravku prvostupanjske presude u obrazloženju, kako to izrijekom određuje čl. 359. st. 7. Zakona o kaznenom postupku mora izložiti nesporne činjenice te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Prvostupanjski sud to nije učinio i pobijanu presudu zbog toga uopće nije moguće ispitati.

Naime, obrazloženje pobijane presude ne sadrži analizu kaznenog djela za koje je optuženi Ž. proglašen krivim, te zatim u odnosu na odlučne elemente takvog kaznenog djela obrazloženje ne sadrži navode o tome zašto sud smatra da su ti elementi ostvareni i konačno zašto nalazi da se u radnjama optuženika ostvaruju elementi kaznenog djela za koje ga sud i proglašava krivim. Također, pri odluci o primijenjenoj kaznenoj sankciji prvostupanjski sud u izreci presude navodi samo članak koji govori o granicama ublažavanja kazne, a ne određuje se radi li se o zakonskom ublažavanju ili samo sudskom ublažavanju. Točno je da obrazloženje navodi samo razloge za sudsko ublažavanje kazne, ali taj osnov ublažavanja kazne nije naznačen u izreci pobijane presude.

Naime, optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo zlouporabe opojne droge počinjeno pomaganjem i to modalitetom unaprijed obećanog prikrivanja. Da bi mogli govoriti o počinjenju ovog kaznenog djela u modalitetu kako je to navedeno u izreci pobijane presude potrebno je izvesti dokaze i na temelju njih utvrditi aktivnost optuženog Ž. kako mu je opisana u činjeničnom opisu „u drugoj polovini 2006. godine“. Naime, tada on započinje s ostvarenjem kaznenog djela i za to razdoblje potrebno je naći utvrđenje krivnje dokazanim, a zatim i obrazložiti da je optuženik imao svijest i volju drugome prenošenjem novca iz Z. u V. L. prikrivati ovu dobit od obavljenog posla s drogom koji se sastojao u prijevozu droge namijenjen prodaji brodom iz Južne Amerike u Europu. Potrebno je dokazima utvrditi, a zatim i obrazložiti, što je u pobijanoj presudi izostalo, da je optuženik počinitelju osnovnog kaznenog djela obećao prenijeti novac i to upravo radi njegovog prikrivanja, a što je sve poduzeto sa svrhom pomaganja u ostvarenju osnovnog kaznenog djela koje tek slijedi u 2007. godine, dakle gotovo jednu godinu kasnije.

Navod iz pisanog obrazloženja suda sa stranice 8. koji se odnosi na porijeklo novca koje je optuženik nesporno prenosio koji glasi „ako su u igri Južna Amerika, Kolumbija, brod, pomorac, Srbi, veliki novac, šljaka“ nikako se ne može smatrati obrazloženjem nužnih elemenata za postojanje ovog kaznenog djela.

I Kž 221/11-4

U tome smislu sud se nije mogao zadovoljiti samo preslušavanjem tonskih zapisa o provođenju mjera iz čl. 180. Zakona o kaznenom postupku i čitanjem iskaza pojedinih svjedoka ispitanih u prethodnom postupku, pokušavajući nakon toga retoričkim pitanjima dati privid obrazloženja odlučnih činjenica. U ponovljenom postupku sud će nužno neposredno ispitati sve sudionike ovih dogovora kako bi oni sami dali obrazloženje svojih kontakata s optuženikom kako tijekom 2006. godine, kada je navodno kazneno djelo započelo unaprijed datim obećanjem optuženika da će nakon počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona prenijeti i to upravo s ciljem prikrivanja novca koji potječe od tog kaznenog djela, tako i sadržaja snimljenih telefonskih razgovora.

Obrazlaganje suda koje se u pobijanoj presudi ograničava na aktivnost u preuzimanju i prenošenju novca, bez utvrđenja i obrazloženja da je ta radnja rezultat određenog htijenja optuženika, koje je precizirano i dogovoreno s osnovnim počiniteljima kaznenog djela jednu godinu ranije, nije dostatno za zaključivanje kako je optuženik unaprijed obećanim prikrivanjem pomogao u počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona prenošenje droge s namjerom prodaje brodom iz Južne Amerike u Europu.

Ukoliko sud u ponovljenom postupku ipak utvrdi takvo postupanje optuženika te to u presudi kojom bi ga proglasio krivim valjano obrazloži, prilikom donošenja odluke o kazni pazeći da ne povrjedi odredbe iz čl. 381. Zakona o kaznenom postupku, dužan je u izreci presude navesti i koji osnov za ublažavanje kazne koristi, a što je potom dužan i valjano obrazložiti.

Prema tome, u ponovljenom postupku sud će otkloniti navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te će izvesti sve do sada izvedene dokaze, a svakako i dokaze na koje mu je ukazano u ovoj odluci, pa će nakon tako provedenog postupka pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika, ocjenjujući postoji li dovoljno dokaza za opravdani zaključak da bi optuženik počinio kazneno djelo kakvo mu je stavljeno na teret optužbom državnog odvjetnika te će nakon toga donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Iz svega izloženog, na temelju čl. 388. st. 1. Zakona o kaznenom postupku odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 31. siječnja 2012. godine.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ana Garačić, v. r.