I Kž-13/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 13/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. L.M. zbog krivičnog djela iz čl. 166. st. 3. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 9. prosinca 1993.g. K 716/93-14, u sjednici održanoj 15. veljače 1994.g., razmotrivši prijedlog Državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P. od 28. siječnja 1994.g. Ktž 80/94,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba opt. L.M., ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Osijeku je kao sud prvog stupnja, nakon provedene glavne rasprave u odsutnosti optuženika, presudom od 9. prosinca 1993.g. K 716/93-14 opt. L.M. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 166. st. 3. OKZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a po čl. 90. st. 4. ZKP oslobodio ga dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv te prvostupanjske presude optuženik je po branitelju D.V., odvjetniku iz O., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optužba odbije.

Sud prvog stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj strani radi ogovora (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 28. siječnja 1994.g. Ktž 80/94 predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

Žalitelj na prvom mjestu ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, za koju smatra da je počinjena time što je presuda suda prvog stupnja proturječna sama sebi zato jer je u izreci navedeno da je optuženik napustio zemlju između listopada 1992.g. i 13. kolovoza 1993.g., kada je (tj. 13. kolovoza 1993.) pokušano uručenje pojedinačnog poziva za mobilizaciju, iz čega se dalje zaključuje da je zemlju napustio radi izbjegavanja vojne obaveze, a to da proizlazi iz izvješća II. Policijske stanice Policijske uprave Osječko-Baranjske, iz kojeg je pak vidljivo da je optuženik prebivalište napustio prije svibnja 1991.g. Uz to da je nejasno iz čega je zaključeno da je optuženik napustio zemlju baš radi izbjegavanja vojne obaveze.

Prije svega treba ukazati da obrazloženje tog žalbenog osnova pokazuje da je prvostupanjska presuda pobijana zapravo zbog toga što bi, prema žalitelju, izreka presude bila proturječna razlozima presude, odnosno da su razlozi te presude o odlučnim činjenicama potopuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a ne zbog proturječja u samoj izreci.

Sud drugog stupnja, međutim, ne smatra da bi u pobijanoj presudi bila počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Naime, odlučne činjenice kod krivičnog djela iz čl. 166. st. 3. OKZRH su napuštanje zemlje ili ostajanje u inozemstvu (činjenice u objektivnoj sferi) i to samo ako je to učinjeno zato da bi se izbjeglo regrutaciju, ili služenje vojnog roka, vojnu vježbu ili drugu vojnu službu (činjenice u subjektivnoj sferi). Sud prvog stupnja je u razlozima presude naveo da je ovu činjenicu napuštanja zemlje i ostajanja u inozemstvu utvrdio na temelju činjenica (indicija) da optuženiku mobilizacijski poziv za 13. kolovoza 1993.g. nije mogao biti uručen, jer na svojoj zadnjoj prijavljenoj adresi ne stanuje već dvije godine (iz napomene dostavljača poziva), zatim na temelju činjenice da mu optužnica nije mogla biti uručena zbog toga što je optuženik odselio (iz napomene dostavljača optužnice) i iz izvješća II. Policijske stanice PU Osječko- Baranjske, u kojem se navodi da se otpuženik nalazi u S. od svibnja 1991.g., a zadnji puta da se javio susjedima iz Beograda. Tek iz tako utvrđenih činjenica (iz objektivne sfere) sud prvog stupnja izveo je zaključak o postojanju slijedeće odlučne činjenice (iz subjektivne sfere).

Iz navedenog, dakle, slijedi da je izreka presude suglasna njezinim razlozima i to u onom bitnom, odlučujućem dijelu (u što ne spada činjenica kada je optuženik napustio zemlju, odnosno od kada je ostao u inozemstvu), a isto tako i da su razlozi o tim, prethodno razjašnjavanim odlučnim činjenicama potpuno jasni i međusobno suglasni. Zbog toga u pobijanoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka koju ističe žalba. Međutim, sasvim drugo je pitanje da li je takovo zaključivanje suda prvog stupnja o postojanju odlučnih činjenica dovoljno pouzdano, no tu se onda radi o činjeničnom pitanju.

Žalitelj zato opravdano prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud drugog stupnja, naime, smatra da dokazi koji su izvedeni tijekom glavne rasprave ne predstavljaju, bar za sada, dovoljno pouzdan osnov za utvrđenje postojanja odlučnih činjenica koje su obilježja krivičnog djela iz čl. 166. st. 3. OKZRH. Te činjenice, zato jer se radi o takvim činjenicama, koje idu optuženiku na teret, moraju biti tako pouzdano utvrđene da se ne pojavi čak ni sumnja u njihovo postojanje, koja (sumnja) nije s izvjesnošću otklonjena. To u pobijanoj presudi, međutim, nije postignuto. Optuženik, naime, tijekom postupka nije iznosio obranu.

Indicijalne činjenice (da optuženiku nije mogao biti uručen poziv za vojnu službu, odnosno optužnica zato jer ga nije bilo na zadnjoj prijavljenoj adresi) žalitelj niti ne pobija. Međutim, tom žalbom se pobijaju zaključci suda prvog stupnja koji su iz toga izvedeni, a odnose se upravo na postojanje odlučnih činjenica napuštanja zemlje i to radi toga da bi izbjeglo vojnu službu. Takvi žalbeni prigovori ozbiljno su doveli u sumnju istinitost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi.

Naime, najprije valja istaći da je izvješće policije o tome da je terenskom provjerom i provjerom u

I Kž 13/94

prijavno-odjavnoj službi utvrđeno da se optuženik nalazi od svibnja 1991.g. u S., te da se zadnji puta javio susjedima iz Beograda, zapravo samo tzv. kontrolna činjenica, koja pokazuju da postoje dokazi o odlučnim i drugim važnim činjenicama. To izvješće ne predstavlja ispravu kao dokazno sredstvo na kojem bi se moglo neposredno zaključivati o postojanju odlučnih ili drugih (dokazno važnih) činjenica - indicija. Sud prvog stupnja, međutim, nije tragom te kontrolne činjenice pribavio i izveo dokaze koji se u izvješću zapravo spominju, tj. uvidu u evidencije prijavno-odjavne službe i saslušanjem svjedoka - susjeda ili drugih osoba kojima je poznato kada je, kuda i zbog čega optuženik otišao s adrese na kojoj je bio prijavljen. Zbog toga su samo one naprijed spomenute indicije (nemogućnost uručenja mobilizacijskog poziva i optužnice) nedostatne za pouzdano utvrđenje odlučnih činjenica, jer iz tih indicijalnih činjenica, bar prema sadašnjem stanju stvari, ne mora nužno uslijediti baš zaključak da je optuženik napustio zemlju zbog toga da izbjegne vojnu službu. Naime, pri ocjeni značenja njihova sadržaja, za sada, treba uzimati u obzir i to da je (prema sadržaju policijskog izvješća, pa i napomene dostavljača mobilizacijskog poziva) optuženik sa svoje adrese otišao u S., dakle, ostao u Republici Hrvatskoj, i to u svibnju 1991.g., dakle, kada još nije bilo agresije na Republiku Hrvatsku, bar ne u širim razmjerima i na užem području oko S. i kada okolnosti još nisu ukazivale da treba očekivati mobilizaciju. Da li se optuženik nakon privremene okupacije S. uopće mogao vratiti na slobodno područje i prijaviti se prijavno-odjavnoj službi, ili se javiti na mobilizacijski poziv, sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao niti obrazlagao. Isto tako nije utvrđivano, barem ne na valjan način, da li je, kada je i zbog čega optuženik otišao u Beograd, dakle, napustio zemlju. Po ocjeni suda drugog stupnja, upravo to bi bile dokazno važne činjenice bez čijeg utvrđenja nije bio moguć siguran zaključak da je optuženik napustio zemlju i to baš radi toga da izbjegne vojnu službu.

Osim iznijetog, sud prvog stupnja je, izgleda tako prema obrazloženju pobijane presude, propustio razmotriti i pitanje kakva su prava i obveze optuženika kao vojnog obveznika glede putovanja u inozemstvo i boravka u inozemstvu bila prema odredbama Zakona o obrani, te kakvo je ponašanje optuženika bilo spram tih prava i obveza, što u određenim okolnostima, napose ako je optuženiku suđeno u odsutnosti i ako nema neposrednih dokaza o odlučnim činjenicama, također može odigrati važnu ulogu pri utvrđenju odlučnih činjenica (posebno iz onoj subjektivne sfere).

Žalitelj, barem prema sadašnjem stanju stvari, inače nije ozbiljnije doveo u sumnju utvrđenje činjenice da je optuženik državljanin Republike Hrvatske i da je vojni obveznik, jer te činjenice proizlaze iz indicije da mu je uručivan poziv nadležnog organa obrane kao vojnom obvezniku. Žalba nije pobliže ni obrazložila iz kojih razloga bi trebalo u tu činjenicu posumnjati i kojim bi se to dokazima imalo drugačije utvrditi.

Kako je žalitelj uspio osporiti činjenično utvrđenje iz pobijane presude, što dovodi do ukidanja prvostupanjske presude i vraćanja predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, to je za sada preuranjeno i zato bespredmetno raspravljati o slijedećim žalbenim osnovama zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 375. st. 1. ZKP).

U ponovnom suđenju sud prvog stupnja će, uz do sada provedene dokaze koje će ponovno izvesti, provesti i dokaz saslušanjem onih svjedoka kojima je poznato da li je, kada je i u kojim okolnostima i zašto optuženik otputovao iz Republike Hrvatske, te da li se uredno prijavio, odnosno da li se uopće mogao uredno prijaviti nadležnim državnim organima, o čemu će prema potrebi zatražiti na uvid evidenciju tih organa, odnosno kao svjedoke saslušati njihove djelatnike, pa će tek tada, nakon što valjano provede dokazni postupak i izvedene dokaze ocijeni u smislu odredbe čl. 337. st. 1. i 2. ZKP, raspravljajući tako i ona sporna pitanja na koja mu je u ovom drugostupanjskom rješenju ukazano, donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku (čl. 380. st. 3. ZKP).

I Kž 13/94

U Zagrebu, 15. veljače 1994.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)