I Kž-617/2006-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 617/06-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. R., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 8. svibnja 2006. godine, broj K-20/05, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2009. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba opt. V. R., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se:

- uvjetna osuda izrečena optuženiku pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj K-234/04 od 22. listopada 2004. godine, neće opozvati,

- pa se opt. V. R., zbog učina kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

U ostalom dijelu žalba opt. V. R. odbija se kao neosnovana i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. V. R. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, dok mu je, temeljem čl. 69. st. 2. KZ, opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj K-234/04 od 22. listopada 2004. godine i izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci uzeta kao utvrđena, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

I Kž 617/06-4

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 896,00 kn.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju H. K., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitujući žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP (čl. 385. st. 1. toč. 11. ZKP - "Narodne novine", broj 62/03), optuženik paušalno tvrdi da su razlozi prvostupanjske presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, povezujući to s iskazima svjedoka „M., M. i R.“. Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je obrazloženje prvostupanjske presude u svemu jasno i razumljivo te su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, dok nije zamijećena nikakva proturječnost između tih razloga, pa niti vezano za iskaze citiranih svjedoka.

Usprkos isticanja svih žalbenih osnova u smislu čl. 363. ZKP, iz obrazloženja žalbe slijedi da se njome, u stvari, pobija pravilnost po sudu prvog stupnja utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, optuženik u žalbi ponavlja da je imao dobrovoljni spolni odnos sa ošt. J. R. te da joj prvostupanjski sud nije smio pokloniti vjeru, jer je iskazivala konfuzno i proturječno, a njezin iskaz nije potvrđen drugim dokazima. Stoga je trebalo primijeniti načelo „in dubio pro reo“ i optuženika osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja na štetu svoje bivše supruge ošt. J. R..

Oštećenica jasno i dosljedno tereti optuženika da ju je uz prijetnju bombom prisilio da se s njim odveze njegovoj kući gdje ju je, uz prijetnju da će aktivirati bombu i dići kuću u zrak, prinudio na spolni odnošaj, što je ona zbog straha za svoj život morala otrpjeti. Oštećenica opisuje agresivno ponašanje optuženika i prije kritičnog događaja, zbog čega je njegovu prijetnju bombom shvatila ozbiljno. Događaj je prijavila tri dana kasnije, tj. u noći između 9. i 10. kolovoza 2005., jer se optuženik i dalje agresivno ponašao prema njoj i članovima njezine obitelji.

I Kž 617/06-4

Iskaz oštećenice potvrđen je iskazom njezine sestre, svjedoka Š. M., kojoj je oštećenica ispričala što se dogodilo i zbog straha od optuženika se preselila kod nje živjeti. O pretrpljenom silovanju ispričala joj je par dana kasnije, pri čemu se tresla i plakala. Osim toga, ova svjedokinja je ionako sumnjala da će optuženik nauditi oštećenici, zbog čega je kritične noći, putem svjedoka N. R., alarmirala policiju, što potvrđuje i djelatnik policije M. M.. Naime, taj svjedok iskazuje da je N. R. kritične noći zatražio policijsku intervenciju zbog toga što optuženik obilazi njihovu kuću, a njegova majka, oštećenica, se boji.

Optuženik u svojoj obrani, pa niti sada u žalbi, ne nudi ozbiljan motiv zbog kojeg bi ga oštećenica lažno teretila, a činjenica je da je on pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela prijetnje na štetu sada bivše supruge J. R., kao i da je dva puta prekršajno kažnjavan zbog prekršaja protiv javnog reda i mira te obiteljskog nasilja na štetu svog sina N. R..

Sve ovo potvrđuje da je oštećenica istinito opisala agresivne postupke optuženika tijekom braka, kao i kritične noći. Upravo strah od optuženika objašnjava njezino ponašanje kada ona, iako ih zaustavlja patrola prometne policije, ne prijavljuje događaj, već samo gestom pokušava skrenuti pozornost djelatnika policije koji ju, nažalost, nisu razumjeli. S tim u vezi nebitno je o kojim se konkretno djelatnicima policije radilo, niti je u tom pravcu potrebno pribaviti daljnje dokaze, kako predlaže žalba.

S druge stane, nelogična je obrana optuženika da je kritične noći imao dogovor s oštećenicom da se nađu u njezinom stanu i da imaju dobrovoljne spolne odnose, zbog čega je ona prethodno odvela njihovog sina kod svoje sestre, svjedoka Š. M.. Kada bi se prihvatila ova teza obrane, postavlja se logično pitanje zbog čega bi optuženik i oštećenica napuštali stan i odlazili u optuženikovu kuću, ako je oštećenica prethodno sve pripremila da mogu ostati sami. Isto tako, nameće se pitanje zbog čega bi oštećenica, ako je dobrovoljno napuštala stan, ostavila otključana vrata, što potvrđuju svjedoci M. M. i Š. M., ako ne zato da ostavi znak upozorenja, kako sama opisuje. Pri tome, tvrdnja žalbe da su se optuženik i oštećenica, kao bivši bračni drugovi, u međuvremenu pomirili i odlučili nastaviti zajednički život, ne samo što je suprotna iskazima oštećenice i njezine sestre Š. M., nego nije niti odlučna za postojanje predmetnog kaznenog djela, jer je do nasilne spolne obljube moglo doći neovisno o tome jesu li obnovili bračnu zajednicu ili nisu.

Što se tiče iskaza svjedoka N. R., koji je tijekom ovog žalbenog postupka dostavio ovjerenu izjavu da odustaje od ranije danog iskaza tijekom prvostupanjskog postupka, treba reći da iskaz tog svjedoka ionako nije odlučan za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja, budući da se osuđujuća presuda pretežito temelji na drugim dokazima. Osim toga, neuvjerljivo je da taj svjedok, inače sin optuženika i oštećenice, sada želi iskazivati u korist svog oca, kada je tijekom prvostupanjskog postupka u tri navrata dosljedno tvrdio da je optuženik često bio agresivan prema njegovoj majci, zbog čega je uredovala policija, te da je kod oca znao viđati oružje i bombe. Stoga se vjerojatnijim čini da je izjava ovog svjedoka dostavljena tijekom žalbenog postupka samo manevar obrane usmjeren na izbjegavanje kaznene odgovornosti optuženika, nego li da se radi o novom dokazu zbog kojeg bi bilo potrebno ponoviti prvostupanjski postupak.

Zbog izloženog, okolnost što kod optuženika nije pronađena predmetna bomba niti je oštećenica posljedicom događaja zadobila kakve tjelesne ozljede, nisu od utjecaja na dokazanost predmetnog kaznenog djela, tim više, jer se optuženiku ionako ne stavlja na teret da bi, osim prijetnje da će napasti na život i tijelo oštećenice, upotrijebio kakvu fizičku silu.

I Kž 617/06-4

Prijetnja aktiviranja bombe, u okolnostima od ranije poznate agresivnosti optuženika, kod oštećenice je izazvala opravdani strah koji ju je onemogućio da, osim verbalnog, pruži kakav drugi fizički otpor, a tako stvoreno stanje optuženik je iskoristio u cilju obavljanja nasilne spolne obljube, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava, te je optuženik osnovano oglašen krivim zbog učina kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ.

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu kako u povodu žalbe optuženika, tako i po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj Vrhovni sud je našao da je optuženiku potrebno izreći nešto blažu kaznu zatvora.

Prije svega, s obzirom da su u međuvremenu protekli rokovi iz čl. 69. st. 7. KZ u okviru kojih se prethodno primijenjena uvjetna osuda može opozvati, naime, protekla je godina dana od ranije određenog isteka vremena provjeravanja presudom Općinskog suda u Bjelovaru br. K-234/04 od 22. listopada 2004. godine, to je uočenu povredu zakona trebalo otkloniti na način učinjen u izreci ove drugostupanjske presude.

S tim u vezi, a i razmatranjem žalbe optuženika, ovaj Vrhovni sud je ocjenjivao je li utvrđena kazna po sudu prvog stupnja zbog učina kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ pravilno odmjerena, pa je zaključio da je u pravu optuženik kada tvrdi da su utvrđene otegotne okolnosti nešto precijenjene. Naime, pravilnom ocjenom olakotnih okolnosti tj. da je optuženik otac troje djece, te da je odlikovani sudionik Domovinskog rata, a s druge strane otegotne okolnosti da je on već osuđivan zbog kaznenog djela prijetnje na štetu J. R., kao i da je dva puta prekršajno kažnjavan, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je optuženika potrebno osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci. Tako odmjerena kazna odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti optuženika te će se njome ostvariti kako opća, tako i posebna svrha kaznenih sankcija.

Kako su navodi žalbe optuženika samo djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude, osim već istaknute povrede kaznenog zakona, nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 12. veljače 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.