Gž-2251/2016-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-2251/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Ivanke Maričić Orešković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz R., OIB …, protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. Š., T. Z. J. i A. J., iz R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1606/2012 od 13. srpnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2017. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1606/2012 od 13. srpnja 2016. godine u točki I. njene izreke za iznos od 52.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i parničnim troškom te u točki II. njene izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 322.900,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

U točki II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

Protiv navedene presude žale se stranke.

Tužitelj pobija presudu u točki II. izreke ne konkretizirajući zakonske žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

Tuženik pobija presudu u točki I. izreke za iznos od 52.000,00 kn zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Među strankama nije sporna odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju iz štetnog događaja 2. srpnja 1987. godine kada je došlo do prometne nezgode u kojoj je isti povrijeđen kao suvozač u vozilu reg. oznake RI … već je sporna visina tužbenog zahtjeva. Naime, tijekom postupka tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika isplatu iznosa od 880.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na materijalnu štetu od dospijeća a na nematerijalnu od podnošenja tužbe do isplate.

Provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Z. B. a koji nalaz je izrađen bez uvida u RTG snimke budući ih tužitelj nije priložio vještaku proizlazi da je tužitelj u nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede i to prijelom 3 do 9 rebra desno sa pneumatoraksom, prijelom desne nadlaktice, prijelom obje košćice desnog skočnog zgloba, prijelom kostiju desnog stopala sa iščašenjem, prijelom desne lune-lakatne kosti, prijelom desne 4 kosti doprstne, udarac glave sa ranama po čelu, ranu na desnoj ruci i udarac u leđa sa pojavom krvi u mokraći, a koje povrede se kvalificiraju kao teške tjelesne.

Nakon prijema i RTG snimaka pristupilo se reanimaciji i drenaži desne strane grudnog koša te obradi rana, a prijelomi su privremeno imobilizirani te je tužitelj dana 06. srpnja 1987. godine napustio bolnicu R. primljen u ortopedsku bolnicu L. gdje boravi od 10. srpnja 1987. do 24. kolovoza 1987. godine. U istoj bolnici izvršena mu je operativna intervencija 27. srpnja 1987. godine na desnoj nadlaktici i lijevom stopalu. Proizlazi da se od tada zapravo ne množe rekonstruirati daljnji tijek ozdravljenja zbog manjka dokumentacije, dok tužitelj tvrdi da se je liječio ukupno 3 godine.

Ako se uzme da je liječenje trajalo do kraja 1989. godine od tada da treba računati trajno stanje za desnu ruku i oba stopala pa smatra da pretrpljeni strah treba ocijeniti psihijatar, stoga da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta oko 3 tjedna, bolove srednjeg intenziteta oko 3 mjeseca i lakog oko 6 mjeseci, dok smanjenje životnih aktivnosti iznosi 60 %, te da postoji naruženost srednjeg stupnja. U odnosu na tuđu pomoć i njegu ista da je tužitelju bila neophodna prva dva mjeseca 16 sati na dan, 5 mjeseci po 8 sati dnevno te potom još 3 mjeseca po 3 sata dnevno.

Kako tužitelj nije prihvatio predmeti nalaz ni u jednoj stavci osim u odnosu na duševne bolove zbog smanjena životnog aktiviteta to u tijeku postupka sud provodi vještačenje po vještaku dr. W. K. iz kojeg zaključuje da je liječenje tužitelja trajalo do kraja 1989. godine. Proizlazi da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta 25 do 35 dana, srednjeg intenziteta 80 do 90 dana, te slabog još 210 do 230 dana. U odnosu na naruženost proizlazi da poslijeoperacijski ožiljak na desnoj nadlaktici i lijevom stopalu predstavlja naruženost srednjeg stupnja koje je samo ponekad vidljivo trećim osobama, ožiljci na desnom skočnom zglobu i na desnom prsištu da predstavljaju naruženost lakog stupnja ponekad uočljivo trećim osobama.

Prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka dr. W. K. sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj zbog posljedice lomova rebara ulaže povremene pojačane napore zbog podnošljivih bolova na vremenske promjene ili blagu zapuhu što umanjuje njegove životne aktivnosti za 10 %; zbog zaostalog ukočenja u teškom stupnju u desnom laktu kao posljedica dvaju lomova da ulaže pojačane napore prilikom svake potrebe primicanja i odmicanja ruke i zbog pojave bola prilikom jačeg stiska šake što sveukupno predstavlja smanjenje životne aktivnosti za 15 %, a zbog blažeg zaostalog ukočenja u lijevom stopalu i desnom skočnom zglobu da ulaže pojačane napore prilikom hodanja po neravnom, pokušaja trčanja, vožnje biciklom i dr. Proizlazi da je znakovito šepanje na lijevu nogu, te pojava bolova u oba gležnja pri pojačanom dužem naporu a ove posljedice za obje noge da smanjuju njegove životne aktivnosti za 15 % te je zaključak vještaka da smanjenje životnih aktivnosti iznosi iznosi 40 %, za razliku u odnosu na vještačenje dr. B. Z. da je moguće objasniti protekom vremena od 8 godina za koje je prirodni tijek liječenja doveo do daljnje kompenzacije određenih posljedica prvenstveno loma rebara i oba skočna zgloba.

Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. I. R. G. sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta koji je trajao do prijema na odjelu na kirurgiju u trajanju najmanje 6 sati. Nakon toga da trpi strah umjerenog intenziteta od 02. do srpnja 6 srpnja 1987. tijekom liječenja na tom odjelu. Sličan strah od blagog do umjerenog intenziteta da trpi i tijekom liječenja i rehabilitacije u Klinici L., dok situacioni strah od blagog do umjerenog da trpi godinama nakon otpusta iz bolnice, a isti je vezan za strah od ishoda liječenja te strah u okviru psihičkih poremećaja tj. posttraumatski stresni poremećaj. Zbog postraumatskog stresnog poremećaja kod tužitelja da je došlo do umanjenja životne aktivnosti brojčano iskazano sa 20 %. Vještak navodi da je kod tužitelja ustanovljen poremećaj osobnosti-paranoidni tip koji bitno utječe na način reagiranja i postupanja tužitelja kako na tijek liječenja tako i u sudskoj parnici, ali kako se radi o poremećaju osobnosti isti da spada u skupinu posrednih činitelja te u ovom slučaju da nije uzet u obzir kod ocjene umanjenja životnog aktiviteta. Kod tužitelja da postoje indicije i za organsko cerebralno oštećenja ali kako tužitelj odbija dodatne pretrage ista da se ne mogu objektivizirati

Vještak dr. I. R. G. dopunski se očitovala na primjedbe tuženika (list 367 do 369 spisa), a tužitelj svoje primjedbe nije niti konkretizirao. Proizlazi da dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja temelji na postojanju traumatskog iskustva te sa sigurnošću tvrdi da je traumatski događaj kod kojeg je tužitelj osjetio životnu ugrozu generirao psihogranicu koja prelazi granicu normalne duševne reakcije na stres, a ista je razina posttraumatskog stresnog poremećaja. Vještak navodi da nedostatak medicinske dokumentacije između 1987. i 1990. godine ne podrazumijeva da tužitelj nije imao smetnje, a da ih nije imao i da su se javile s odmakom od 3 godine da ne znači da ne može razviti PTSP. U odnosu na psihičke smetnje prije i nakon traumatskog iskustva da ih je teško razlučiti odnosno utvrditi u kojoj mjeri je nepovjerljivo ponašanje tužitelja uvjetovano samo poremećajem ličnosti, a u kojoj mjeri traumom. Stoga je i dalje mišljenja da je traumatsko iskustvo (prometna nesreća) rezultirano psihičkim poremećajem (PTSP) te da je tužitelj i dalje disfunkcionalan, pa smatra da mu umanjenje životne aktivnosti iznosi 20 %.

Tijekom postupka sud je pozvao vještake dr. I. R. G. specijalistu psihijatrije i dr. W. K. specijalistu opće kirurgije i traumatologije da se usklade oko iskazanog smanjenja opće životne aktivnosti kod tužitelja te iz njihovih usuglašenih nalaza utvrđuje da bi ukupno smanjenje životnog aktiviteta tužitelja iznosilo 50 %.

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99; dalje ZOO) te dosuđuje tužitelju na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 62.000,00, za pretrpljeni strah iznos od 33.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjena životnog aktiviteta iznos od 1250.000,00 kn te s osnova naruženosti iznos od 30.000,00 kn. Isto tako s obzirom na dužinu trajanja potrebe za tuđom pomoći te cijenu pružanja pomoći i njege nestručne osobe dosuđuje a pozivom na odredbu čl. 195. st. 1. ZOO-a tužitelju iznos od 72.900,00 kn. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja temeljem odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. te u cijelosti dosuđuje tužitelju troškove vještačenja u iznosu od 4.500,00 kn dok ostale troškove ne dosuđuje budući tužitelj nije određeno naveo za koje troškove traži naknadu.

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a pazeći po služenoj dužnosti na postojanje bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem iste bila počinjena neka od tih bitnih procesnih povreda.

Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilnom primjenom odredbe čl. 200. st. 1. i 2. te čl. 195. st. 1. ZOO-a dosudio tužitelju ukupnu nematerijalnu štetu u iznosu od 322.900,00 kn dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja cijeneći intenzitet i dužinu trajanja fizičkih bolova, dugotrajnost liječenja, brojne operativne zahvate, tegobe i višestruke zahvate te činjenicu da je liječenje tužitelja završeno 1989. godine više od dvije godine nakon prometne nezgode dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 62.000,00 kn. Isto tako pravilno je sud s obzirom na intenzitet i dužinu pretrpljenog straha koju je nakon primarnog i jakog intenziteta se modificirao u strah srednjeg intenziteta tijekom liječenja u Klinici L. dok je nakon toga bio prisutan situacioni strah od blagog do umjerenog intenziteta te s tog osnova primjerenu naknadu predstavlja iznos od 33.000,00 kn.

Isto tako pravilno je sud prvog stupnja s osnova duševnih bolova zbog smanjena životnog aktiviteta dosudio tužitelju iznos od 125.000,00 kn cijeneći stupanj smanjenja životnog aktiviteta od 50 %, životnu dob tužitelja od 30 godina u vrijeme štetnog događaja, činjenicu da je tužitelj kao mlada osoba zbog direktnih posljedica traume doživio funkcionalni gubitak obzirom na tjelesna oštećenja koja su mu reducirala svakodnevno funkcioniranje u osobnom i poslovnom životu a uvažavajući posebno činjenicu da mu je dijagnosticiran PTSP kao posljedica traumatskog događaja kod kojeg je tužitelj osjetio životnu ugrozu koja je prešla granice normalne duševne reakcije a cijeneći sve te okolnosti kao i činjenicu da će tužitelj u daljnjem životnom i radnom tijeku trpjeti štetne posljedice navedene prometne nezgode. Isto tako pravilno je sud, a s osnova naruženosti dosudio iznos od 30.000,00 kn uzimajući u obzir da se radi o srednjem stupnju naruženosti, životnu dob tužitelja, da je kod istog zaostalo šepanje vidljivo trećim osobama te brojni ožiljci koji su vidljivi tijekom određenog godišnjeg doba i samo ponekad trećim osobama.

Isto tako pravilno je sud prvog stupnja s obzirom na dužinu trajanja potrebe za tuđom pomoći te cijenu pružanja njege i pomoći nestručne osobe u visini od 30,00 kn po satu s tog osnova dosudio tužitelju iznos od 72.900,00 kn.

Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi stranaka tužitelja koje smatra da su prenisko dosuđeni svi vidovi nematerijalne štete odnosno žalbeni navodi tuženika koji za pojedine vidove nematerijalne štete fizičke bolove, strah, naruženost te duševne bolove zbog smanjenja životnog aktiviteta smatra da su previsoko odmjereni odnosno isto tako i s osnova naknade štete za tuđu pomoć i njegu.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja koji u žalbi ponavlja i ponovno ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka dr. W. K. valja odgovoriti da je pravilno sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka kao i dopunski nalaz vještaka kao stručan, potpun i objektivan, te na taj način utvrdio stupanj smanjenja životnog aktiviteta tužitelja, stupanj naruženosti odnosno pretrpljene fizičke bolove. Tvrdnje tužitelja da je na ročištu od 30. svibnja 2016. godine istakao da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, da je na ovu okolnost priložio dokaze koje je raspravni sud odbio jer da nemaju veze sa predmetom, suprotni su sadržaju raspravnog zapisnika te je na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 30. svibnja 2016. godine tužitelj izričito izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga.

U odnosu na žalbene navode tužitelja da mu nije dosuđena naknada za uništenu odjeću, cipele, sat i kontaktne leće valja istaći da tijekom postupka tužitelj nije dokazao visinu ove materijalne štete, da je na ročištu dana 19. lipnja 2006. godine na izričit upit raspravnog suca da li želi dati svoj iskaz odgovorio da ne želi pa je pravilno sud prvog stupnja a što se odnosi i na izgubljenu zaradu pozivom na odredbu čl. 221. a ZPP-a odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva pri čemu valja istaći da tijekom postupka tužitelj nije niti točno precizirao svoj tužbeni zahtjev niti je odredio koje iznose traži na ime materijalne štete.

Nije osnovana žalba tužitelja niti u dijelu odluke o parničnom trošku budući je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nije specificirao za koje to troškove traži naknadu u odnosu na zastupanje kroz određeno vremensko razdoblje po punomoćnicima a kako to propisuje odredba čl. 167. st. 2. ZPP-a.

Svi ostali žalbeni navodi tužitelja bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Slijedom svega obrazloženog pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke za iznos od 270.900,00 kn kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. siječnja 2017. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Lidija Oštarić Pogarčić

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja