Revr-1053/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1053/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja I. C. iz G., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž- 110/2011 od 13. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-1862/09-8 od 31. ožujka 2010., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 10.162,00 kn s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn (t. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana, o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno, ukinuti pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica na reviziju nije odgovorila.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu 10.162,00 kn na ime naknade troškova mjesnog prijevoza tužitelja od mjesta njegovog stanovanja do najbliže autobusne stanice međumjesnog prijevoza te od autobusne stanice do mjesta rada, za razdoblje od 1. listopada 2005. do 31. srpnja 2008.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj državni službenik zaposlen u Policijskoj upravi L. na graničnom prijelazu L. P. S.;

- da je tužitelj imao prebivalište u … i da je u spornom razdoblju na radno mjesto u L.

P. S. putovao osobnim automobilom;

- da na predmetnoj relaciji kao i na cijelom području Ličko-senjske županije, nema organiziranog javnog mjesnog prijevoza;

- da je tuženica u spornom razdoblju tužitelju isplaćivala naknadu troškova međumjesnog prijevoza za odlazak na posao i dolazak s posla na relaciji D. V.- L. P. S. i natrag;

- da su time pokriveni stvarni troškovi kretanja tužitelja u mjestu prebivališta i mjestu rada.

Na temelju utvrđenja da tužitelj nije imao većih troškova putovanja od onih troškova koje mu je tuženica već isplatila na ime troškova međumjesnog prijevoza, odnosno, da su tim troškovima međumjesnog prijevoza pokriveni ukupni troškovi prijevoza tužitelja od mjesta stanovanja do mjesta rada, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženica naknadu troškova putovanja tužitelju isplaćivala u skladu s odredbom čl. 49. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 3/02 - dalje: KU/02) koja je izmijenjena čl. 4. Dodatka I („Narodne novine“, broj 9/03 – dalje: Dodatak I) odnosno čl. 3. Dodatka I („Narodne novine“, broj 92/03 - Dodatak Ia) i čl. 52. st. 9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04 - dalje: KU/04), te u skladu s Tumačenjem Zajedničke komisije za praćenje primjene tog ugovora od 18. rujna 2003., slijedom čega su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

Člankom 4. Dodatka I izmijenjena je odredba čl. 49. KU/02 tako da je odredbom st. 5. tog članka određeno da službenik i namještenik kojem nije organiziran mjesni i javni prijevoz na posao i s posla, ima pravo na naknadu za mjesni javni prijevoz u skladu s odredbama st. 4. ili 5. tog članka, ovisno o udaljenosti mjesta stanovanja do mjesta rada. Prema odredbi st. 9. istog članka (odnosno čl. 52. st. 9. KU/04), ako službenik i namještenik mora sa stanice međumjesnoj javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza.

Navedena odredba čl. 4. Dodatka I izmijenjena je odredbom čl. 3. st. 2. Dodatka Ia kojom je određeno da ako nije organiziran mjesni javni prijevoz koji omogućava službeniku i namješteniku redoviti dolazak na posao i odlazak s posla, službenik ili namještenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza koja se utvrđuje u visini cijene karte javnog prijevoza najbližeg mjesta u kojem je taj prijevoz organiziran u cijeni visine godišnje karte.

Prema zaključku Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 18. rujna 2003., mora li službenik ili namještenik u mjestu prebivališta, odnosno mjestu rada, koristiti mjesni prijevoz vodeći pri tome računa postoji li stvarni trošak mjesnog prijevoza, ocjenjuje čelnik tijela, vodeći pri tome računa o mjesnim prilikama, odnosno o tome da postoji stvarni trošak prijevoza.

Stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne su njegove odredbe primjenjivati u dobroj vjeri (čl. 201. ZR).

Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje glasi:

„Imaju li državni službenici pravo na isplatu troškova mjesnog prijevoza ukoliko moraju sa stanice međumjesnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz kako u mjestu rada tako i u mjestu stanovanja?“

Važnost postavljenog pravnog pitanja tužitelj obrazlaže nepodudarnošću shvaćanja u pobijanoj presudi s pravnim shvaćanjem koje je zauzeo revizijski sud u odluci broj Revr- 447/07 od 26. veljače 2008. prema kojem državni službenik ima pravo na troškove mjesnog prijevoza ako s obzirom na udaljenost od stanice međumjesnog prijevoza mora koristiti i mjesni prijevoz.

U ovom slučaju su sudovi utvrdili da je tužitelj od mjesta prebivališta do mjesta rada putovao osobnim automobilom, da su mu isplaćenim troškovima međumjesnog prijevoza pokriveni ukupni troškovi prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada te da tužitelj nije imao stvarnih troškova mjesnog prijevoza i od tih utvrđenja polazi Vrhovni sud Republike Hrvatske kada odlučuje o reviziji, pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten ispitivati je li činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno. Stoga odluka u sporu ne ovisi o rješenju navedenog pravnog pitanja, zbog čega ono i nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Kako dakle podnesena revizija ne ispunjava zakonske pretpostavke za njezinu dopuštenost, istu je trebalo odbaciti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

Zagreb, 29. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.