Rev-x-872/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 872/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja R. Č. iz Z., zastupan po punomoćniku T. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., zastupan po odvjetniku I. Ć., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn-465/13-2 od 17. prosinca 2013. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-6577/01-130 od 3. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 120.650,00 kn s pripadajućim kamatama (točka I. izreke), tuženik je dužan tužitelju s naslova tuđe pomoći i njege isplatiti 25.703,17 kn s pripadajućim kamatama (točka II. izreke), tuženik je dužan tužitelju počevši od 1. kolovoza 2012. pa ubuduće plaćati rentu s naslova tuđe pomoći i njege u mjesečnom iznosu od 113,47 kn s pripadajućim kamatama (točka III. izreke), tužitelj je dužan tuženiku naknaditi razmjerni dio troškova postupka u iznosu od 38.727,12 kn s pripadajućim kamatama (točka IV. izreke), odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva za nematerijalnu štetu u iznosu od 139.350,00 kn s pripadajućim kamatama, te s dijelom zahtjeva koji se odnosi na tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 125.083,40 kn, te s dijelom zahtjeva za rentu na ime stalne tuđe pomoći i njege u mjesečnom iznosu od 1.080,93 kn (točka V. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od nespornih 61.600,00 kn do iznosa od 68.350,00 kn (za iznos od 6.750,00 kn), te u točki III. izreke presude (točka I. izreke), odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točki V. izreke (točka II. izreke), preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa preko 68.350,00 kn do iznosa 120.650,00 kn (za iznos od 52.300,00 kn), u točki II. izreke te točki IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko iznosa od 19.333,63 kn i suđeno je:

1. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 52.300,00 kn s pripadajućim kamatama, 2. odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na iznos od 25.703,17 kn s osnova tuđe pomoći i njege za razdoblje od 2. ožujka 2001. do 2. prosinca 2012., 3. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege daljnji iznos od 1.352,80 kn s pripadajućim kamatama, 5. odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 19.393,49 kn (točka III. izreke), naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.444,86 kn (točka IV. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka (točka V. izreke).

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti na ponovno postupanje podredno preinačiti pobijanu presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano ističe bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Tužitelj u reviziji navodi da je prvostupanjski sud protivno čl. 261. st. 2. ZPP-a odredio provođenje trećeg medicinskog vještačenja po Odboru za sudbena mišljenja M. f. u Z. iz razloga što su vještaci koji su do tada proveli medicinsko vještačenje usuglasili svoja mišljenja i otklonili razlike u mišljenima.

Odredbom čl. 261. st. 3. ZPP-a određeno je da ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

Budući da je prvostupanjski sud vještačenje po Odboru za sudbena mišljenja M. f. u Z. odredio jer se dokazima koje je tuženik priložio (fotografijama tužitelja, izvješćem i iskazom detektiva), pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja vještaka koji su u postupku proveli medicinsko vještačenje, prvostupanjski sud je upravo iz razloga navedenih u čl. 261. st. 3. ZPP-a odredio provođenje novog vještačenje.

Stoga je neosnovan prigovor revidenta da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je protivno čl. 261. st. 3. ZPP-a odredio vještačenje po Odboru za sudbena mišljenja M. f. u Z.

Budući da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 261. st. 3. ZPP-a odredio vještačenje po M. f. u Z. kao treće vještačenje, to nije niti bio dužan provesti usuglašavanje s prethodnim vještacima. Obzirom da su se vještaci Odbora za sudbena mišljenja M. f. u Z. očitovali na prigovore tužitelja i pismeno i usmeno te su obrazložili svoj nalaz i mišljenje (pri čemu se tužitelj unatoč njihovim višestrukim pozivima nije odazvao pregledu), to nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 261. ZPP- a.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je tužitelj kao suvozač pretrpio ozljeđivanjem u štetnom događaju 22. prosinca 2000. pri čemu zahtjeva da mu tuženik isplati pravičnu novčanu naknadu na ime naknade nematerijalne štete u iznosu od 260.000,00 kn i to 35.000,00 kn za pretrpljene bolove, za pretrpljen strah 30.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 150.000,00 kn, za naruženje teškog stupnja 45.000,00 kn, te iznos od 150.786,57 kn na ime naknade štete s naslova tuđe pomoći i rentu s istog naslova počevši od 1. kolovoza 2012. u iznosu od 1.194,40 kn mjesečno s kamatama.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio brojne ozljede: razderanognječnu ranu desnog čeonotjemenog dijela glave, potres mozga, prijelom nosnih kostiju s minimalnim pomakom ulomaka, kožnu oguljotinu i krvni podljev nosnog hrpta, natučenje vratne kralježnice, predjela prsne kosti, stjenke lijeve polovice prsnog koša i trbuha, iščašenje glave desne bedrene kosti, prijelom glavice desne lisne kosti bez pomaka, višeiverni unutarzglobni prijelom krajnjeg dijela desnih potkoljeničnih kostiju s pomakom te natučenje i krvni podljev obaju koljena, oba stopala i lijevog gležnja,

- da je tužitelj doprinio štetnom događaju jer nije bio vezan sigurnosnim pojasom za vrijeme vožnje i to za ozljede potres mozga, prijelom nosnih kostiju s pomakom, razdernu ranu u desnom čeonom i tjemenom dijelu glave, razderotine kože u lijevom čeonom i tjemenom dijelu glave i korijena nosa, udarac u vratni dio kralježnice, područje prsne kosti i lijevog dijela prsnog koša i trbuha, a ove ozljede tužitelj je zadobio primarnim polijetanjem prema naprijed i udarcem u staklo vjetrobrana, a da je bio vezan te ozljede bile bi izbjegnute, dok ostale ozljede koje je zadobio tužitelj bi zadobio bez obzira je li bio vezan sigurnosnim pojasom,

- da je prema vještačenju koje je proveo Odbor za sudbena mišljenja M. f. u Z., tužitelj trpio fizičke bolove jačeg intenziteta 4 dana, srednjeg intenziteta 30 dana te slabog intenziteta trajnog karaktera 12 tjedana, pretrpio je sekundarni strah jakog intenziteta 3-4 dana, srednjeg intenziteta 10-12 dana, slabog intenziteta oko dva mjeseca,

- da je uslijed zadobivenih ozljeda tužitelju smanjena životna aktivnost za 34%, da mu je bila potreban tuđa pomoć i njega druge osobe kroz 3 mjeseca po 4 sata dnevno, 3 mjeseca po dva sata dnevno (korištenje štaka), te idućih šest mjeseci po dva sata dnevno, kao i da će tužitelju tuđa pomoć i njega biti potrebna za obavljanje težih kućanskih poslova 6 sati mjesečno,

- da je tuženik tijekom postupka isplatio tužitelju 50.000,00 kn i to 40.000,00 kn s osnova umanjenja životne aktivnosti i 10.000,00 kn s osnova pretrpljenih bolova.

Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju u skladu s čl. 200. i 192. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91,3/94,7/96,91/96,112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) pripada pravična novčana naknada za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 90.000,00 kn, a odmjereni iznos umanjen je za 5% zbog doprinosa tužitelja radi nevezanja sigurnosnim pojasom, te za plaćeni iznos od 40.000,00 kn po toj osnovi, pa je sud tužitelju dosudio za ovaj vid štete 47.500,00 kn, za pretrpljene bolove u iznosu od 35.000,00 kn od čega je odbio 5% doprinosa tužitelja i 10.000,00 kn koje je tuženik po toj osnovi platio, pa je tužitelju dosuđeno 23.750,00 kn, za pretrpljeni strah sud je odmjerio iznos od zatraženih 30.000,00 kn, a zbog doprinosa tužitelja dosudio mu je po toj osnovi 28.500,00 kn, za duševne bolove zbog naruženja srednjeg stupnja sud je tužitelju odmjerio iznos od 22.000,00 kn ali mu je zbog doprinosa dosudio iznos od 20.900,00 kn. Prvostupanjski sud je na temelju čl. 200. ZOO-a za nematerijalnu štetu dosudio iznos od 120.650,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude. Naknadu za tuđu pomoć i njegu prvostupanjski sud je odredio u iznosu od 27.055,97 umanjivši je za 5% zbog doprinosa tužitelja pa je ukupno dosudio 25.703,17 kn s pripadajućim kamatama.

Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 200. ZOO-a i dosudio tužitelju previsoke iznose naknade po pojedinim vidovima pretrpljene nematerijalne štete te djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je naknadu za fizičke bolove dosudio u iznosu od 16.000,00 kn, uz umanjenje od 5% zbog doprinosa tužitelja, te uračunavajući iznos od 10.000,00 kn koji je tuženik platio utvrdio je iznos od 5.200,00 kn, naknadu za pretrpljen strah odredio je u iznosu od 15.000,00 kn ali umanjujući zbog doprinosa tužitelja od 5% dosudio je iznos od 14.250,00 kn. Naknadu s osnova smanjenja životne aktivnosti dosudio je u iznosu od 68.000,00 kn ali i ocijenio da je smanjenje životne aktivnosti posljedica isključivo ozljeda zadobivenih na donjem dijelu trbuha koje bi tužitelj zadobio i da je bio vezan sigurnosnim pojasom, to na strani tužitelja nema doprinosa u nastanku tog vida štete, pa je utvrđeni iznos umanjio samo za iznos naknade od 40.000,00 kn koji je tuženik isplatio tijekom prvostupanjskog postupka te dosudio preostali iznos od 28.000,00 kn. S osnova naruženja potvrdio je iznos od 20.900,00 kn koji je dosudio prvostupanjski sud. Drugostupanjski sud je ocijenio da nije bilo osnove za umanjenje novčane naknade za tuđu pomoć i njegu u utvrđenom iznosu od 27.055,97 kn za doprinos tužitelja od 5% jer ista bi bila potreban zbog posljedica ozljeda donjeg dijela tijela koje bi isti pretrpio i u slučaju da je bio vezan sigurnosnim pojasom te preinačio u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata na taj vid štete jer se radi o naknadi nematerijalne štete sukladno čl. 189. st. 2. ZOO-a te tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, ujedno je dosudio daljnji iznos od 1.352,80 kn s osnova tuđe pomoći i njege.

Revident ističe da se ne može umanjivati naknada za naruženje zbog doprinosa tužitelja budući je naruženje zaostalo na donjim ekstremitetima tijela tužitelja, a koje ozljede bi nastale bez obzira na činjenicu je li tužitelj bio vezan sigurnosnim pojasom.

Budući je tužitelju naruženje nastalo i na licu, a koje ozljede su nastale zbog doprinosa tužitelja (upravo iz razloga nevezanja sigurnosnim pojasom), nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kad su naknadu za naruženje umanjili za doprinos tužitelja (od 5%), stoga je i ovaj revizijski prigovor neosnovan.

Neosnovano revident prigovara tijeku zateznih kamata na tuđu pomoć i njegu jer u odnosu na početak tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđenu naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege u slučaju kad je sud visinu naknade materijalne štete utvrdio prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, zakonske zatezne kamate teku od presuđenja do isplate.

Tužitelj revizijskim navodima osporava primjenu materijalnog prava jer da su nižestupanjski sudovi dosudili preniske iznose naknade nematerijalne štete, a svoje prigovore u suštini temelji na tvrdnji da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti koje bi trebalo imati na umu prilikom određivanja pravične novčane naknade (dob tužitelja u vrijeme ozljeđivanja, manifestacije tegoba, stupanj i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, lokalitet povreda, dužinu liječenja, neugodnosti kojima je tužitelj bio podvrgnut tijekom liječenja, kao i duševnu bol koju tužitelj trpi uslijed umanjenja životne aktivnosti te naruženja).

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud je u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbu čl. 200. st. 1. ZOO-a imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno trajanje i jačinu pretrpljenih bolova i straha, stupanj smanjenja životne aktivnosti, stupanj naruženosti, te zanimanje tužitelja i njegovu dob u trenutku ozljeđivanja.

U odnosu na revizijski prigovor da je Vrhovni sud RH u drugim predmetima dosuđivao za smanjenje životne aktivnosti od 34% veću naknadu nego je pobijanom odlukom dosuđena tužitelju, potrebno je navesti da se novčana naknada nematerijalne štete određuje prema svim okolnostima svakog konkretnoj slučaja i ovisi o činjeničnom stanju svakog predmeta.

Upravo vodeći računa o težini povrede, okolnostima slučaja, ali i o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom, dosuđena naknada, s obzirom na težinu i utvrđeno smanjenje životne aktivnosti od 34% pravilno je određena.

Slijedom navedenog ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

Ostali revizijski razlozi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, posebno u odnosu na sudjelovanje vještaka Turčića u vještačenju koje je proveo Odbor za sudbena mišljenja M. f. u Z., budući su nižestupanjski sudovi utvrdili da isti nije vještačio u predmetnom slučaju, kao i prigovor da iz nalaza Odbora za sudbena mišljenja M. f. sudovi nisu valjano utvrdili odlučne činjenice, predstavljaju činjenične prigovore koji su u skladu sa čl.385. ZPP ne mogu u reviziji isticati.

Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 10. ožujka 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.