Legislator Case Law & Legislation
Rev-2807/1992-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows interest claim on 500 DEM due to prior deposit withdrawal restrictions.

Case Number Rev-2807/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of the Republic of Croatia partially allowed the plaintiff's revision against a lower court judgment confirming a debt in foreign currency. The plaintiff argued for interest on the full amount, while the defendant contended that specific 1991 regulations restricted withdrawals to 500 DEM without prior notice. The court ruled that the lower courts erred by applying interest from the filing date to the entire sum, as the 500 DEM limit expired on December 20, 1991, making interest applicable only from December 21, 1991, for that portion.

Legislator headnote

AI generated

čl. 393. i 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku; The court must partially revise a judgment when the lower court incorrectly applies material law by calculating interest on the full debt amount despite statutory limitations on withdrawal amounts that have since expired.

Keywords

AI generated
revision procedure interest calculation foreign currency deposits statutory withdrawal limits material law application debt enforcement currency conversion

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2807/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Jakoba Miletića, Đorđa Bjegovića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T.B. iz S., koga zastupa M.V., odvjetnik iz D., protiv tuženice J. d.d. B. - J. u S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Okružnog suda u Splitu od 12. lipnja 1992.g. br. Gž 1447/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 10. ožujka 1992.g. br. II P 2387/91, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1994.g.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženice preinačuje se u odluci o kamatama presuda Okružnog suda u Splitu od 12. lipnja 1992. br. Gž-1447/92 i presuda Općinskog suda u Splitu od 10. ožujka 1992. br. II P- 2387/91 i sudi:

Tuženica je dužna platiti tužitelju zatezne kamate na iznos svih vrsta deviza u vrijednosti od 500 (petsto) DEM po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga počevši od 21. prosinca 1991. godine do isplate, a za ostali iznos počevši od 2. siječnja 1992. godine do isplate.

Odbija se tužbeni zahtjev za zatezne kamate na iznos glavnice od 500 DEM kao protuvrijednost svih vrsta deviza za razdoblje od 6.XII.1991.g. do 20.XII.1991.g. a na preostali iznos glavnice za razdoblje od 6.XII.1991.g. do 1.I.1992.g.

U ostalom dijelu glede odluke o kamatama kao i glede odluke o glavnoj stvari odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik da isplati tužitelju iznos od 10.304,12 DEM, 3.657,98 ITL i 26,54 CHF zajedno s zateznom kamatom i parničnim troškom. Ujedno je sud prvoga stupnja izdao privremenu mjeru.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana.

Sud prvoga stupnja je utvrdio da tužitelj ima kod tuženika na štednje po viđenju položen iznos od 10.304,12 DEM, 3.657,98 ITL i 26,54 CHF.

Tužitelj u ovoj parnici traži da mu tuženik temeljem svoje ugovorne obveze isplati na štednju uložene iznose deviza.

U vrijeme donošenja presude suda prvoga stupnja (10. ožujka 1992.g.) trebalo je odlučiti o sporu na temelju onih posebnih propisa koji su važili u vrijeme donošenja te presude.

U to vrijeme u Republici Hrvatskoj više nije bio na snazi Zakon o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991.g. koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, pa stoga niti Odluka koja je donijeta na temelju ovlaštenja iz toga zakona ("Narodne novine", broj 53/91), na koju se poziva tuženik u reviziji, a kojom odlukom su bili propisani načini i uvjeti pod kojima on treba izvršiti svoju od obvezu. Odluka o načinu vođenja deviznih računa i deviznih štednih uloga domaće i strane fizičke osobe ("Narodne novine", broj 53/91), na koju se također tuženik poziva u reviziji, a koja je donijeta na temelju čl. 71. Zakona o deviznom poslovanju izmijenjen je i dopunjen Zakonom o privremenim mjerama o izmjenama i dopunama Zakona o deviznim poslovanju ("Narodne novine", broj 53/91) reguliran je način plaćanja deviznim sredstvima koja drže na deviznom računu ili kao devizni štedni ulog.

Prije spomenutom odredbom toga zakona propisano je ovlaštenje deponenta u korištenju deviznih sredstava kao platežnog sredstva, a to obzirom na zakonsku zabranu plaćanja i naplate u devizama propisane u čl. 16. istoga zakona, no te odredbe nemaju značenje ograničavanje prava deponenta, a zabrane banci kao depozitaru da deponent podigne u samo određenom iznosu ili u cijelosti deponirana devizna sredstva.

Uredba pak Vlade Republike Hrvatske o pretvaranju deviznih depozita građana banaka u javni dug Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 23. prosinca 1991.g. ne odnosi se na tuženika, jer je tuženik banka koja ima sjedište izvan Republike Hrvatske, dakle strana banka.

Iz istih razloga se u ovom sporu ne primjenuju odredbe Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama po kojem za štedne uloge u stranoj valuti i depozite na deviznim računima građana i stranih fizičkih osoba jamči država Hrvatska, jer država ne jamči za štedne uloge položene kod banaka sa sjedištem izvan teritorija te države.

Prema tome u razrješenje ovog spora treba primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, pa su zato sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kad su temeljem čl. 1038. toga zakona tuženika obvezali da temeljem svoje ugovorne obveze tužitelju isplati navedene iznose deviznih sredstava.

Na ostale prigovore tuženika u reviziji, koji i nisu od odlučnog značaja odgovorio je sud drugoga stupnja.

Djelomično je osnovana revizija ukoliko se odnosi na odluku o kamatama.

U vrijeme predaje tužbe sudu (6. XII. 1991.), pa do zaključno 31. XII. 1991. godine bila je na snazi Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih osoba devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga (NN br. 53/91), koja je donijeta na temelju zakonskog ovlaštenja iz čl. 12. Zakona o privremenim mjerama o zajedničkoj deviznoj politici i projekciji platne bilance Jugoslavije za 1991. koja se od 8. listopada 1991. godine u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički propis.

Temeljem te Odluke postojalo je ograničenje u isplati deviza položenih na devizne račune odnosno devizne štedne uloge, pa je tako u toč. 3. ta Odluka propisivala da ovlaštene banke, koje vode devizne štedne uloge građana na kojima su devize odobrene prije stupanja na snagu te Odluke, što je slučaj u ovom sporu, osiguravaju građanima vlasnicima tih deviznih štednih uloga podizanje deviza s tih uloga ili izvršava njihove naloge za plaćanje uvoza ako su građani prethodno ovlaštenoj banci uredno najavili, među ostalim, korištenje deviza do 500 DEM ili drugih konvertibilnih deviza u toj protuvrijednosti u roku od 15 dana za prvo podizanje odnosno plaćanje s deviznih računa i deviznih štednih uloga, a u roku od 30 dana za svako iduće podizanje i plaćanje tog i takvog iznosa deviza.

Smatra se da je tužitelj najavio korištenje deviza danom predaje tužbu sudu tj. 6. prosinca 1991. godine, pa je u vremenu u kojem je još važila spomenuta Odluka tj. do 31. prosinca 1991. godine odnosno u roku od 15 dana dakle 20. prosinca 1991. godine tuženica bila dužna isplatiti iznos u protuvrijednosti od 500 DEM svih vrsta deviza. Stoga je ovo njegovo potraživanje prema tuženici dospjelo 20. prosinca 1991. godine, pa on na taj iznos ima pravo na zateznu kamatu od dana 21.XII.1991.g.

Za preostali iznos ima pravo na tu kamatu od 2. siječnja 1992. godine.

Kako su sudovi nižega stupnja tužitelju dosudili zatezne kamate na cjelokupni iznos od dana tužbe, to su utoliko pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu tuženice, pa je stoga u tom dijelu tu reviziju trebalo prihvatiti kao osnovanu i preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske) kako je to u izreci navedeno. U ostalom dijelu trebalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 29. lipnja 1994.g.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.