Revr-231/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 231/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. D. iz Z., koju zastupa punomoćnica Lj. T. iz Z., protiv tuženika Građevinsko poduzeće B. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Z., radi zaštite prava iz radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžr- 401/06 od 13. lipnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Pr-19768/04 od 20. listopada 2005., u sjednici održanoj 13. svibnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, te se preinačuju presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžr-401/06 od 13. lipnja 2006. i presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Pr- 19768/04 od 20. listopada 2005. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 8. prosinca 1994. do 5. listopada 2005."

Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.080,50 kn.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

"Utvrđuje se da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 8. prosinca 1994. do 5. listopada 2005..

Protiv navedene presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika jer tuženik nije donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici koja bi bila sukladna odredbi čl. 75. st. 1. toč. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj: 49/91, 26/93 i 29/94), radi čega smatraju njeno traženje na utvrđenje da je bila u radnom odnosu kod tuženika od 8. prosinca 1994. do 5. listopada 2005. osnovanim.

Navedeni pravni zaključak nižestupanjskih sudova nije pravilan.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je Općinski sud u Zagrebu o zahtjevu tužiteljice koji glasi:

"Poništavaju se rješenja tuženika o prestanku radnog odnosa broj 3-2/II/94-6 od 5. studenoga 1994. i Odluka privremenog upravnog odbora broj 4-5.I/II/94 od 29. studenoga 1994. u cijelosti kao nezakonite.

Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati u radni odnos na radno mjesto NKV radnice u objektu Z. u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.",

odlučivao u presudi pod posl. brojem Pr-1819/00 od 18. veljače 2004., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu pod brojem Gž 1474/04 od 15. lipnja 2004. u dijelu u kojem su poništene odluke tuženika od 5. studenoga 1994. i 29. studenoga 1994. (st. I. izreke navedene presude). Navedena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati u radni odnos na radno mjesto NKV radnice u objektu Z., u roku od 8 dana (st. II. izreke navedene presude).

Tužiteljica je na ročištu od 5. listopada 2005. postavila tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 8. prosinca 1994. do dana zaključenja glavne rasprave tj. 5. listopada 2005.".

Postavljanjem novog tužbenog zahtjeva tužiteljica je odustala od traženja da se naloži tuženiku da ju vrati u radni odnos na radno mjesto NKV radnice u objektu Z. u roku od 8 dana.

U okolnostima konkretnog slučaja, tj. budući da je drugostupanjski sud ukinuo odluku suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužiteljica tražila da se naloži tuženiku da ju vrati u radni odnos na radno mjesto NKV radnice u objektu u Z. u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, to znači da je tužiteljica time što je preinačila tužbeni zahtjev na utvrđenje da je bila u radnom odnosu kod tuženika od 8. prosinca 1994. do 5. studenoga 2005. odustala od svojeg zahtjeva za vraćanje na rad radi izvršavanja prava i obveza iz radnog odnosa. Tužiteljica nije od 8. prosinca 1994. izvršavala sadržaj obveze iz radnog odnosa, a nije tražila zaštitu za ostvarenje izvršavanja istih što znači da nije postupala sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj: 34/91, 26/93, 29/94) koji je bio u primjeni do 31. prosinca 1995. Naime tom odredbom je propisano da radnik ima pravo i dužnost obavljati zadatke i poslove tako da se ekonomski svrsishodno i odgovorno koristi povjerenim sredstvima i ostvaruje rezultata rada. Općim aktom odnosno Kolektivnim ugovorom pobliže se uređuju prava, obveze i odgovornosti radnika, način i postupak njihova ostvarivanja, te organi koji odlučuju o pravima, obvezama i odgovornostima tužiteljica nije postupala ni sukladno odredbi čl. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i pročišćeni tekst – 30/04 – dalje: ZR) kojom je propisano da na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu Kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije utvrđeno ovim ili drugim zakonom da se primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava, tj. odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Ugovor o radu predstavlja obveznopravni odnos iz kojeg proizlazi za obje ugovorne stranke prava i obveze. Obveza tužiteljice je bila da obavlja poslove svog radnog mjesta, pa kad je u tome bila spriječena da traži sudsku zaštitu svojih prava tj. da traži vraćanje na rad kao jednog od osnovnih prava iz radnog odnosa, a navedeno tužiteljica nije napravila već je dapače od takve zaštite svojih prava i odustala time što je odustala od prava traženja vraćanja na rad i postavila novi tužbeni zahtjev na utvrđenje da se nalazila u radnom odnosu kroz utuženo razdoblje.

Dakle, kako tužiteljica nije postupala sukladno navedenim zakonskim odredbama, to nema osnova da se udovolji njenom traženju na utvrđenje da je bila u radnom odnosu kod tuženika od 8. prosinca 1994. do 5. listopada 2005.

Naime, u naprijed iznijetim okolnostima samo poništenje kao nezakonitih odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljici, a imajući na umu naprijed iznijeto, nije dovoljno da se udovolji njenom traženju na utvrđenje postojanja njenog radnog odnosa kod tuženika od 8. prosinca 1994. do 5. listopada 2005.

Iz iznijetog je traženje tužiteljice na utvrđenje da je bila u radnom odnosu kod tuženika neosnovano.

Kako je materijalno pravo po nižestupanjskim sudovima pogrešno primijenjeno, to je iz naprijed iznijetih razloga reviziju trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu tj. odbiti traženje tužiteljice.

Navedeno temeljem odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. svibnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.